Iako je prošlo više od četiri decenije od njegove smrti, Josip Broz Tito
za mnoge je i dalje intrigantna istorijska ličnost. Svako malo
saznajemo nove pojedinosti o njegovu životu, a posebna atrakcija uvek su
bili tuneli kojima je bio fasciniran, pa ih je nakon rata gradio širom bivše Jugoslavije.
Složene su to građevine, prava podzemna utvrđenja, dizajnirana kako
bi njemu i njegovim saradnicima pružile utočište u slučaju napada, ali i
u kojima se mogla smjestiti vojska, vojna mašinerija, sve što je
potrebno za odbijanje svake prijetnje, pišu reporteri portala Jutarnji.hr.
I svaki od tih tunela ima svoju istoriju o kojoj bi se moglo pričati danima, no naša nas je jedrilica dovela do Visa, koji, kada mu se prilazi, ničim ne otkriva da je upravo ovdje ključno vojno uporište Jadrana i cele bivše države.
“Znate kako se kaže, ko kontroliše Vis, kontroliše Jadran” govori nam
Tomislav Mileis, vlasnik agencije Vis It koja već godinama turistima
nudi malo drugačiju vrstu odmora. Zaljubljenik je u vojnu istoriju, kao i
u Vis, pa nas je smjestio u svoj maskirni džip i krećemo u avanturu koja
nas je, iako je trajala više od dva sata, ostavila bez daha.
Sve do 1995. na Visu je bila i vojna baza, ranije Jugoslavenske
narodne armije, a zatim Hrvatske vojske, zbog čega je praktično dobar
dio ostrva bio “zabranjeni grad”, kom nisu mogli pristupiti čak ni mještani.
Vis tako, objašnjava nam Mileis, broji više od trideset vojnih tunela,
od kojih je svaki od njih pomno dizajniran i ima svoju svrhu, od
komunikacijskih prostorija gdje je radio Tanjug, tada Telegrafska
agencija Jugoslavije, pa sve do raketnih baza i podmorskih tunela u koje
je mogla uploviti poveća vojna krstarica ili kakav razarač.
Mileis kaže da je sve počelo 1950-ih. Vis je tokom istorije, još od
rimskih vremena, bio važno strateško središte na Jadranu, idealno
smješten između hrvatske i italijanske obale. A u doba Hladnog rata Tito je odlučio iskoristiti potencijal ostrva.
Podzemna bolnica
Najpre je izgradio tunel “Crvene stine”. Impozantan
je to tunel, služio je najviše za smještaj komunikacije, obavještajaca,
telegrafista… Ali, u utrobi debelim zidovima opasanog tunela nalazila se
i strateški važna bolnica za moguće ranjenike. Atomski odbrambeni centar ukopan je čak 63 metra. Vjerovalo se da ovaj tunel bez problema može preživjeti atomski napad, što je u to vrijeme bila glavna opasnost.
Ulazimo u danas napušteno zdanje. Nema ovdje više – za to vreme –
sofisticirane komunikacijske opreme, jedini znakovi civilizacije su
odbačene limenke piva i grafitima išarani zidovi. Jer, tunel je otvoren i
svako može bez problema doći, pa ima i onih neodgovornih kojima ne
smeta zašarati ili smećem zasuti ovo neprocenjivo istorijsko nasljeđe.
Ipak, koliko god zapušteni bili, tuneli i dalje dokazuju da su
arhitekte ovdje pokazale svoje umijeće. Ventilacija je besprekorna, sistem
tunela projektovan je tako da se savršeno prozračuje, pa i na plus 40 u
njemu vladaju idealni uslovi, nema smrada niti zagušljivosti. Ima i
jasno upozorenje: “Zid srušiti u ratnim uslovima”.
“Zapravo su za sve zaslužni Englezi koji su ovdje stvorili piratsku
bazu. Pljačkali su neprijateljske brodove. Oni su Vis zauzeli 1812.
godine, samo tri godine nakon što je stigla Austrija. Zatim je Vis
zauzela Italija, pa se početkom Prvog svetskog rata za nju izborila
Austrougarska, pa Jugoslavija – zaneseno nam priča autor ove jedinstvene
ture.
Dokumenti iz Beograda
Izvlačimo se iz tunela, pa pričamo o počecima njegove priče. Po
struci je magistar ekonomije, u Vis se zaljubio prije 12 godina jer je,
kaže, obilazeći ostrva shvatio da Vis ima najljepšu scenografiju i
najbogatiju vojnu istoriju. Otvorio je agenciju čiji je slogan “No
bullshit holiday”, odnosno “godišnji bez sr..nja”.
“Nisam nikada htio masovni turizam, draži mi je ovakav, pomalo
robinzonski. Skupljao sam sve informacije do kojih se moglo doći. Za
neke dokumente trebalo je kontaktirati i arhive u Beogradu.
Čak ni neki stanovnici ostrva ne znaju dovoljno o ovom dijelu svoje
istorije. Njima ture dajem besplatno, cilj mi je da saznaju što više.
Godišnje ovom rutom prođe oko 1000 turista. Fascinira ih ta tajnovitost
nekad zabranjenog ostrva, kako objašnjava.
Sjedamo dalje u džip pa se zavojitim cestama vozimo prema tunelu Parija.
Da bi se došlo do njega, treba se malo potruditi, ali prizor je
spektakularan. Sedamnaest metara visok, 135 metara dug morski tunel
nalazi se na dubini od gotovo sedam metara. Dovoljno za prijem vojnih
brodova i skromnijih podmornica. Zlokoban natpis se nalazi na početku:
“Zabranjen ulaz!”
Započet je 1982. godine, nikada nije dovršen, a zamišljen je kao
sigurno pomorsko utočište u slučaju prijetnje. Kretanje je moguće tek
uskom stazom duž obe strana tunela, pa oni s vrtoglavicom pri pogledu na
dubinu nisu baš srećni ovdje, ali svakako se isplati.
Sljedeća destinacija nam je topovska baza Nova Pošta, građena kasnih 1960-ih. Mileis nam otkriva kako se ovde 1992. nalazilo čak 12.000 vojnika JNA.
“I tu je jedna zanimljiva priča koja nikada nije adekvatno ispričana,
a važna je za tok Domovinskog rata. Naime, JNA se u ovu topovsku bazu
uselila kako bi mogla kontrolisati Jadran, ali domet raketa bio je vrlo
velik. S Visa se moglo raketirati potez od Dubrovnika do Šibenika i
Splita. Bile su to haubice njemačkog dizajna, kalibra 90, 120 i 150
milimetara. General Vladimir Barović odbio je zapovest
da raketira gradove. Promijenio je zapovest, Beograd je naredio
povlačenje, a general je počinio samoubistvo. Njegov herojski čin
promijenio je rat na Jadranu i zbog toga mu u Hrvatskoj nikad nije dato
priznanje, što je velika istorijska nepravda. On je svojim postupkom
spasio živote brojnih civila, žrtvovao se radi drugih” govori nam naš
sugovornik.