Dok se u svijetu vode velike strateške rasprave o vještačkoj inteligenciji, na tržištima rada Hrvatske i regiona promjene se već odvijaju bez rasprava – tiho, ali neumoljivo. Vještačka inteligencija više nije tehnologija budućnosti. Ona je temelj infrastrukture ljudskih potencijala sadašnjosti, samo to još nismo svi primijetili.
Nisu pod pritiskom samo poslovni procesi o kojima najviše slušamo. AI mijenja način na koji učimo i tražimo posao. Evropska unija već se suočava s hroničnim nedostatkom digitalnih kompetencija i slabom pripremljenošću da na ove promjene odgovori strateški. Region van EU je još dalje; vještačka inteligencija u tim zemljama postoji uglavnom u medijskim izjavama, ali ne i na spisku razvojnih prioriteta. Tehnološke promjene uvode se stihijski i bez plana, pa će takvi biti i rezultati.
I dok se globalno raspravlja o prijetnjama za visokoobrazovane profesije poput advokata, ljekara ili inženjera, domaća realnost otkriva drugačiju sliku. Prvi na udaru nisu elitna zanimanja, već ona svakodnevna: prodavači, vozači, skladištari, knjigovođe. Automatizovane blagajne, digitalni asistenti, softveri za knjigovodstvo i računovodstvo znak su da se tržište rada već restrukturira, samo još nismo udarili glavom u zid.
Obrazovni sistem kaska
Prema podacima Eurostata, gotovo 40 odsto zaposlenih u Hrvatskoj radi na poslovima visoko izloženim automatizaciji. Prvi će stradati logistika, transport i administracija. Vještačka inteligencija neće pitati jesmo li spremni, jer ona svakako dolazi. Hoće li nam radna mjesta ostati u ovom obliku, tek ćemo vidjeti.
Obrazovni sistem ne prati ovu dinamiku. Iako reforme postoje na papiru, i dalje proizvodimo kadrove za tržište kakvo više ne postoji. Sve zavisi od individualnih ambicija i dodatnog ili međunarodnog obrazovanja. Globalna univerzitetska scena već se prilagođava AI revoluciji, iako ni sama ne zna gdje će to sve voditi, ali zna da će biti transformativna.
A kod nas? Pismenost o vještačkoj inteligenciji je ispodprosječna. Univerziteti pokušavaju ograničiti korišćenje AI alata, ali to je unaprijed izgubljena borba. Tržištu rada trebaju ljudi koji znaju da upravljaju podacima i alatima, a akademija i dalje odbija da prizna da priprema kadrove za realan svijet. U tom jazu otvoriće se novo tržište: brzi, intenzivni kursevi za znanja koja obrazovni sistem nije uspio da prenese.
Teže zapošljavanje mladih
Kako se firme budu automatizovale, pojaviće se još jedan problem. Nestaće potreba za praktikantima, što će znatno oslabiti mogućnosti zapošljavanja mladih. Slično kao sa mladim sportistima, prelazak iz juniora u seniore biće težak, pun grešaka i frustracija. Danas, kada softverski alati obavljaju posao bolje, brže i jeftinije, postavlja se pitanje zašto bi neko “trpio” početnike. Nekad su praktikanti kuhali kafu. Danas to radi široko dostupni aparat za espresso.
Uz sve to, Hrvatsku i region dodatno pogađaju odlazak stručnjaka i finansijski zapostavljen obrazovni sistem. Ako u prostoru vještačke inteligencije ostanemo samo korisnici, a ne i kreatori, izgubićemo mnogo više od radnih mjesta.
Većina rukovodilaca nije spremna za novu digitalnu paradigmu. Menadžeri koji odlučuju o ulaganjima u AI alate često ne razumiju ni osnovne principe. Peterov princip, prema kojem ljudi napreduju do nivoa svoje nesposobnosti, u digitalnoj eri dobija novu, algoritamsku dimenziju. Odluke se donose instinktivno, prema pravilima “ranog digitalnog” ili e-mail doba, a greške se već sada mjere u milionima.
Kad region shvati ozbiljnost AI revolucije, već ćemo biti u fazi u kojoj se više ništa neće moći prilagođavati. Samo ćemo uvoziti gotova rješenja iz EU i svijeta, bez obzira na to da li odgovaraju našim realnim potrebama.
Redizajn poslovnih modela
Bez razumijevanja konteksta, firme ulaze u AI projekte bez svrhe. Kupuje se softver koji niko ne koristi. Automatizuju se procesi koje zaposleni zapravo ne žele da automatizuju. Povjerenje u sistem ne nestaje dramatično, već tiho, ali temeljno. Ljudi ne bježe od tehnologije. Oni bježe od lošeg menadžmenta.
Evropska unija pokušava da stvori okvir kroz AI Act, Digital Compass 2030 i fondove za digitalnu tranziciju. Problem nije nedostatak sredstava. Problem je što ne znamo šta bismo s njima.
Hrvatskoj i regionu ne treba vizija za 2050. godinu. Potreban im je operativni plan za narednih 12 mjeseci. Firme moraju prestati da gledaju vještačku inteligenciju isključivo kroz prizmu smanjenja troškova i početi da je koriste za redizajn poslovnih modela. Javna uprava mora pokrenuti male, fokusirane projekte s jasnim ciljevima. Obrazovanje mora hitno da promijeni sadržaje. A pojedinac mora da preuzme odgovornost za svoje učenje.
Vještačka inteligencija neće uništiti sve poslove. Ali će uništiti sve izgovore. Ko ne zna šta dolazi, neće znati ni šta se dešava.