Globus prenosi iz beogradskog Nedeljnika tekst pod naslovom “Četiri ratna druga”,
koji je izazvao veliko zanimanje ne samo u Srbiji nego i u drugim
državama nastalima nakon raspada Jugoslavije. Riječ je o svjedočanstvu Zlatka Crnogorca,
danas uglednog koncertnog producenta iz Beograda, koji je kao regrut
JNA 1990./91. poslan na odsluženje vojnog roka u Artiljerijski školski
centar u Zadru, gdje su u to vrijeme, u jeku dramatičnih političkih
promjena i uoči izbijanja rata, zajedno, u istoj vojarni, službovali kao
jugoslavenski oficiri Milivoj Petković, Momčilo Perišić, Atif Dudaković i Agim Çeku.
Zlatko Crnogorac prisjeća se kako su njih četvorica – budući istaknuti
ratni zapovjednici u vojskama svojih naroda, od kojih će dvojica
završiti pred Haškim sudom – “surađivali” u završnom kaosu umiruće
Jugoslavije i raspadajuće Jugoslavenske narodne armije.
Dok su krajinski Srbi dizali oružanu bunu, Momčilo Perišić
organizirao je “obranu” kasarne od Hrvata, Milivoj Petković i Agim Çeku
pripremali odlazak u ZNG, a Atif Dudaković postao glavni artiljerac
Ratka Mladića…
Kad je 1945. kao posljednji veliki grad
Zadar ušao u sastav Druge Jugoslavije, u njoj je fingirao kao npr. jedan
San Diego, komforna zona JNA s 15 kasarni i tri velika vojna školska
centra: avijacije, zemaljske i PVO artiljerije.
Nacionalne
trzavice početkom devedesetih u Ravnim kotarima i Zagori prerasle su u
“balvan revoluciju” i “kristalne noći”, gdje su nažalost jednako
stradali ljudi i grad, Hrvati i Srbi. To je vremenski okvir u kome su u
Vojnoj pošti 5835 – Artiljerijskom školskom centru, odnosno kasarni
“Marko Orešković”, tik naspram staroga grada na poluotoku, u istom
trenutku na službi, po redoslijedu subordinacije: Momčilo Perišić u činu pukovnika i na poziciji komandanta AŠC-a, Milivoj Petković u činu potpukovnika, kao komandant II. diviziona ŠRO, Atif Dudaković u činu majora, kao komandant I. diviziona ŠRO, i poručnik Agim Çeku kao komandir voda ŠRO.
Vojno školstvo artiljerije kao stari kadar je u svom vjekovnom
postojanju prešlo put od Ćuprije u Kraljevini SHS, preko hladne kotline
Sarajeva, do toplog komfora mediteranskog Zadra. Jedan od njegovih
komandanata bio je u dalekoj prošlosti i Martin Špegelj,
ali zemaljsku artiljeriju ne treba miješati s PVO artiljerijskom školom
lociranom u drugoj kasarni “Đuro Đaković”, čiji je pitomac, također
ŠRO, na odsluženju vojnog roka u Zadru bio Slobodan Milošević.
AŠC
je bio sastavljen od škole rezervnih oficira s po dva diviziona unutar
kojih je šest baterija, odnosno 18 vodova s oko 500 stažista, zatim
srednjom i višom vojnom školom, kao i završnom trećom i četvrtom godinom
Vojne akademije roda artiljerije. Krajem osamdesetih, u vremenu
ekonomije Ante Markovića, svi kabineti bili su
osposobljeni za interfonsku nastavu iz centralnog TV studija, a vojnici
su kasarnu kolokvijalno od milja nazvali “VOZ – vojno odmaralište
Zadar”. Njezina “West Point” modernost te epohe ogledala se u činjenici
da su se u njoj ravnopravno školovali još i pitomci iz Libije, Zimbabvea
i Iraka, kao i ženski pitomački vod.
MOMČILO PERIŠIĆ
Prije točno tri desetljeća tadašnji sekretar SSNO-a admiral Branko Mamula
donosi novi plan teritorijalne reorganizacije JNA, nazvan planom
“Jedinstvo” u okviru kojeg su ukinute komande armija sa sjedištima u
glavnim gradovima svih republika SFRJ i novouvedene armijske oblasti:
Prva u Beogradu, Treća u Skoplju, Peta u Zagrebu i Vojnopomorska u
Splitu. To je period neposredno uoči pada Berlinskog zida, period Osme
sjednice u Srbiji i liberalizacije demokratskih i nacionalnih ideja na
prostorima zapadno od Beograda, kada personalna uprava organizira
kadrovski transfer viših oficira u relativno rigidnoj kondiciji zbog
svih događaja na Kosovu s početka osamdesetih.
Premještaj iz Treće u Petu VO generala Konrada Kolšeka za njim povlači i načelnika artiljerije Podgoričkog korpusa, pukovnika Momčila Perišića,
i postavlja ga na upražnjeno mjesto komandanta AŠC-a u Zadar, s
odlaskom prethodnog komandujućeg oficira generala Koturovića za
načelnika artiljerije Generalštaba OS SFRJ.
Perišić je
samozatajni, pomalo štreberski profil maratonca s vlastitom agendom u
kojoj će mu jedan od prvih poteza biti uklanjanje u tom trenutku urbane
legende kasarne i grada Atifa Dudakovića slanjem na Vojnu akademiju u
Beograd, a u kasnijem periodu kriznog menadžmenta blokade kasarni,
preuzimanjem primata odlučivanja nad formalno nadređenim komandantom
Zadarskog garnizona i paralelnog AŠC PVO, pukovnikom Trpkom
Zdravkovskim.
Sam Perišić će u kasnijim vlastitim samopohvalnim
svjedočenjima tvrditi da je samoinicijativno promijenio redovnu godišnju
odluku Generalštaba o vojnoj obuci za 1991. u plan samoorganiziranja
obrane u ratu, koji mu navodno odobrava i novi tadašnji sekretar SSNO-a
general Veljko Kadijević, tijekom svog posjeta Zadru u
rano proljeće 1991. godine. U međuvremenu, HDZ dolazi na vlast u
Hrvatskoj, krajiški Srbi dižu oružanu pobunu, formirajući tzv. Srpsku
autonomnu oblast, a Kninski – 9. korpus JNA prolazi kroz turbulentni
period izmještanja neposredne nadređenosti od komande VPO-a ka SSNO-u, i
brze izmjene čak dvaju generala, Špire Nikovića i Vladimira Vukovića, i pukovnika Ratka Mladića,
kao svojih glavnokomandujućih oficira. Na koncu i promjene operativnog
zadatka od medijacije i razdvajanja zavađenih naroda Srba i Hrvata, do
deblokade vlastitih kasarni ofenzivnom blokadom Šibenika i Zadra, kroz
kolateralno uspostavljanje rivalitetnog tandema i logističke podrške
Mladića Perišiću, kroz artiljerijsku pripremu prvog i strateško
navođenje ciljeva i pregovaračku poziciju potonjeg.
Njihovim
obostranim posljedičnim i možda prirodnim svrstavanjem na tu jednu
srpsku stranu rezultirala je kompletna spirala događaja do današnjih
dana.
Perišić razumije nemogućnost daljeg opstanka JNA u Zadru, pomalo
sebično ne želeći da Hrvatskoj prepusti bilo što od brojnih vojnih
potencijala školskih centara i pripadajućih logističkih resursa,
pogotovo onih kakve su bile kasarna “Ante Banina” i baza A – brigade
LARP i SSRP PVO u Šepurinama. U gradu se vodi pozicioni rat, gdje
Perišić kapitalizira vojnu nadmoć s kopna, mora i iz zraka, uz pogibiju
samo trojice svojih vojnika. Od kolovoza zaključno s prvom nedjeljom u
listopadu događa se eskalacija i kulminacija, koja je u zbroju
rezultirala s više od 300 stradalih civila, ali i djelomičnim
devastiranjem spomenika kulture crkve sv. Donata i Kneževe palače; zbog
tog bombardiranja Hrvatska je optužila i u odsutnosti osudila Momčila
Perišića, njegova zamjenika Milića Potparu, kao i druge oficire AŠC i ŠRO: Iliju Brankovića, Stojana Vučkovića, Nikolu Germanca i Spasoja Čojića na kazne zatvora po 20 godina.
Petnaest godina dobili su poručnik Duško Gojković i Miroslav Bobić, a KIK Senaid Grba, Mileta Rudić i Aleksandar Lazarević
– četrnaest. Posljednji od njih jedini će, silom prilika, dopasti ruci
pravde hrvatskog pravosuđa. Ironija je da će kompletan oficirski kor
koji će ostati uz Perišića izvući kompletno pokućstvo iz Zadra, ali
preselivši se potom ponovo u Sarajevo, nakon novog rata 1992. uglavnom
ostati bez igdje ičega.
Što se dogodilo potom: Perišić postaje
general i kratkotrajni komandant novoformiranog Bilećkog korpusa, gdje
ga kači i početak ratnih sukoba u Mostaru, ali ga kao Srbijanca rođenog
1944. u Koštunićima transfer iz BiH vraća u Srbiju. Kadrovski vrtuljak
upražnjenih pozicija i tragična sudbina generala Vladimira Vukovića
otvara mu, kao i Mladiću, prostor za dalje napredovanje, od načelnika
štaba i komandanta Treće armije sa sjedištem u Nišu, sve do neočekivane
pozicije načelnika generalštaba Vojske Jugoslavije u periodu od 1993. do
1998. Konačni razlaz s Miloševićem i VSO-om sačuvao ga je od NATO
bombardiranja i rata na Kosovu, preporučio za jednog od lidera DOS-a i
postpetooktobarskog potpredsjednika Vlade Srbije.
Godine 2002., u klinču Koštunice s Đinđićem, uhapšen je s optužbom
za špijunažu u korist SAD-a, što ga nije amnestiralo od optužnice Haškog
tribunala za zapovjednu odgovornost za ratne zločine 30. i 40.
kadrovskog centra, podignute 2005., i sudski proces koji je trajao od
2008. do 2013., kada je prvobitno osuđen na 27 godina zatvora, ali potom
oslobođen od žalbenog vijeća po svim točkama haške optužnice.
MILIVOJ PETKOVIĆ
Hrvatski
general, posljednji haški netom pravomoćno osuđeni u procesu “Prlić i
vojno-političko vodstvo Herceg-Bosne”, svojim životnim izborom i
epilogom, bit će zapravo antipod svom nekadašnjem prvom pretpostavljenom
oficiru Momčilu Perišiću.
Kao potpukovnik, AŠC i svoj II.
divizion ŠRO napustio je neposredno po prijemu posljednje – junske klase
budućih mlađih vodnika artiljerije, preuzimajući u srpnju 1990.
zapovjedništvo nad novoformiranom 113 – Šibenskom brigadom Zbora narodne
garde, a činjenica je da je rođen u tom gradu 1949. i da će osobno
poznavati protivnike. Zanimljiva kasnija trivija jest da će Županijski
sud u Zadru prvo optužiti pa potom tijekom jednog boravka u Hrvatskoj i
uhapsiti kapetana I klase Mirsada Ćatića, njegova
zamjenika u Zadru (također u okviru optužnice “Perišić i suradnici” za
bombardiranje grada), a koji je u tom trenutku već bio demobilizirani
visoki oficir Armije BiH, ataše za kulturu njihova konzulata u
Frankfurtu. S druge strane, u obrani Šibenika, više će se istaknuti
jedan drugi i također bivši oficir JNA, Rahim Ademi, kao bolji poznavalac terena iz pozicije baterija obalne obrane u Rogoznici.
Napokon, tadašnji načelnik glavnog stožera Hrvatske vojske Janko Bobetko
dodijelit će Milivoju Petkoviću čin generala i poziciju zapovjednika
izmještenog zapovjednog mjesta HV-a u zapadnoj Hercegovini. Time
Petković faktički od 1992. do 1993. i 1994. rukovodi Hrvatskim vijećem
obrane, dakle s međuperiodom kada je Slobodan Praljak bio najviši vojni
zapovjednik, što ih je obojicu učinilo najodgovornijima za sve optužbe
proistekle iz rata Hrvata i Bošnjaka.
Milivoj Petković će se 2006. uredno predati Međunarodnom kaznenom
sudu, negirajući svoju krivnju. Računajući prvu pravomoćnu presudu
2013., žalbeni postupak i veliko finale, drugostupanjsku potvrdu
presude, Petković će dobiti kaznu od 20 godina zatvora u najduže vođenom
Haškom procesu. Izraz samo trenutne zapanjenosti njegova lica aktom
Slobodana Praljka neće mnogo promijeniti utisak o njegovoj hladnoj
uglađenosti kroz metaforu glatko izbrijane glave, kakvog smo ga se mi iz
Zadra sjećali, jednako kao u haškoj sudnici tri desetljeća poslije. Baš
kao što nepotrebni stoički ratni angažman, gdje mu nakon Zadra i
Šibenika nije bilo mjesto, jer on naizgled (možda) nije bio dinamični
profil poput kolege Dudakovića (ili Mladića), možda je više bio profil
Perišića (ili Çekua), nakon Praljkova ponovo ukradenog šoua, neće ga
pozicionirati u hol slavnih generala Domovinskog rata, sačinjen uglavnom
od tzv. časnika bez formalnog vojnog obrazovanja JNA, ali s mnogo više
životne mudrosti, što on nije bio.
ATIF DUDAKOVIĆ
Vjerojatno
najviše inkriminirani oficir potekao iz Artiljerijskog školskog centra u
Zadru, optuživan je za ratne zločine sa sve tri nacionalne strane,
srpske, hrvatske i bošnjačkih pristalica i sljedbenika Fikreta Abdića.
A priori je amnestiran od kaznene istrage i posljedičnog procesa u
Hagu, i slavljen (jednako kao i Mladić, od svog nacionalnog bića) kao
briljantni strateg i vojskovođa, činjenicom da je defenzivom sačuvao
Bihaćki džep, pa potom sa svojim 5. korpusom armije BiH, ofenzivnim
prelijevanjem “Oluje” na prostor Bosanske krajine, stigao do predgrađa
Banje Luke.
Rođen je 1953. u Bosanskoj Gradiški, a u Zadru je već
od 14. godine, kada upisuje vojnu gimnaziju, i u kontinuitetu u tom
gradu živi i službuje od 1976. Kako je već spomenuto, po svom dolasku,
Perišić ga je kao jurodivog dispozicionirao iz AŠC-a prvo u prateću
kasarnu 4 – “Ante Banina” pa u Beograd na Vojnu akademiju. Sjećanje na
njega iz vizure njegove posljednje klase I. diviziona ŠRO, bio je
istovremeni spokoj da smo dobro prošli u drilu, kada je već i vlastitog
starijeg sina, tada tek klinca, ostavljao da sam vesla nautičku distancu
od Ugljana do Zadra, i strepnja od prekomande.
Ali kada 1991.
eskalira srpsko-hrvatski sukob na prostoru dalmatinskog zaleđa, Mladić,
načelnik štaba Kninskog korpusa, povlači Dudakovića iz Beograda na
dužnost svog načelnika artiljerije. S današnje vremenske i kritičke
distance, devastacije i strategije zauzimanja Vukovara i Dubrovnika,
post festum poznavanja karaktera Mladića i Dudakovića, Zadar i Šibenik
su na sreću olako prepušteni, a ratni ciljevi zadovoljeni Perišićevom
evakuacijom ljudstva i tehnike i presijecanjem Hrvatske na točki
Masleničkog mosta.
Dudaković je tada postupao na Ličkom pravcu, a
tadašnji Dnevnik RTS-a ga je zabilježio u agilnom zapovijedanju napada
na Lovinac, s verbalnom spremnošću da, kako je rekao, ide do Rima, a da
bi i stvarno Rubikon ratnih zločina i ludila bio prijeđen u Škabrnji.
Već naredne 1992. i Atif Dudaković će u činu potpukovnika napustiti JNA,
preuzimanjem komande nad zajedničkom 2. Muslimansko-hrvatskom
pješadijskom brigadom u Bihaću, potom kao general i novoustanovljenog 5.
korpusa armije BiH.
Još jednom će TV kamere neposredno bilježiti
njegovu izravnu komandu za likvidaciju dvojice zarobljenih vojnika po
padu Abdićeve Velike Kladuše, a obitelj i suborci hrvatskog generala Vlade Šantića
za njegovu likvidaciju 1995. također će sumnjičiti Dudakovića, povrh
njegove zapovjedne odgovornosti za retorziju nad Srbima u zapadnoj
Bosni. Nakon rata postao je glavnokomandujući Vojske BiH, a karijeru u
Sarajevu okončala mu je obiteljska tragedija, samoubojstvo njegova
mlađeg sina.
AGIM ÇEKU
U Zadru, bio je jedini Albanac na
profesionalnoj službi u AŠC-u, najvjerojatnije kao jedan od najboljih u
svojoj klasi koja je 1984. završila Vojnu akademiju. Pet godina je u
činu poručnika komandirao vodom ŠRO, a u toj elitnoj jedinici (zbog
Keljmendijeva ubojstva u Paraćinu) nije bilo regrutiranih njegovih
sunarodnjaka.
Perišić mu 1990. dodjeljuje vod Vojne akademije, ali
se Çeku potom u činu kapetana JNA, kao i većina u ljeto 1991., stavlja
na raspolaganje Hrvatskoj vojsci. U Zadru je zasnovao obitelj sa
suprugom mješovitog srpsko-hrvatskog porijekla, a ostao nam je upamćen
po svom karakterističnom dijalektu prilikom strojeva komandiranja i
decentnoj suzdržanosti u držanju obuke. Sušta suprotnost njegovoj
kasnijoj karijeri hrvatskog časnika od 112. Zadarske brigade na
Novigradsko-masleničkom frontu, operaciji “Medački džep”, kada je 1993.
ranjen, ali kada su i počinjeni ratni zločini nad srpskim civilima u
selima Divoselo, Čitluk i Počitelj.
U “Oluji” postaje zapovjednik
stožera zbornog područja Gospić u činu brigadira HV-a. Godine 1999.
preuzima zapovjedništvo nad Oslobodilačkom vojskom Kosova u ratu koji je
generirao brojne žrtve i zločine na obje strane, uključivo, što je
manje poznato, i ubojstvo njegova oca i 44 sunarodnjaka iz sela Ćuške
kod Peći gdje je rođen 1966. Iako je za taj zločin procesuirana srpska
paravojna formacija Šakali, još je jedna trivija da je i nekadašnji
Dudakovićev zamjenik komandanta I. diviziona ŠRO u Zadru, sada
potpukovnik VJ Zlatko Mančić također suđen od našeg vojnog pravosuđa
zbog takvog ratnog nepočinstva.
Ali najviše sumnje te vrste stoji i
dalje na njemu, Agimu Çekuu, koji nakon rata postaje komandant
Kosovskog zaštitnog korpusa, a 2006. i premijer Kosova sve do 2008. i
tzv. samoproklamirane nezavisnosti južne srpske pokrajine, s Tačijem
koji ga je u Vladi naslijedio. Zbog Interpolove tjeralice zadržavan je u
pritvoru ili protjerivan u Sloveniji, Mađarskoj, Kolumbiji i Bugarskoj,
ali se nakon 2011., kada je posljednji put bio ministar obrane Kosova,
povukao iz aktivnog sudjelovanja u političkom životu.
Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju ga nije istraživao ni procesuirao.
Dvadeset
pet godina kasnije Zadar je danas regionalni low-cost centar Ryanaira, u
velikoj međunarodnoj anketi proglašen je i najpoželjnijom europskom i
mediteranskom turističkom destinacijom, koja u sebi sublimira tranzit za
Pag kao novu Ibizu, kontinentalni turizam raftinga na Zrmanji i
Plitvička jezera u Lici. Na adresi AŠC-a u Zadru danas se nalaze gradska
knjižnica, obrtnička škola, Hitna pomoć, indoor skate park i skvotirane
ruinirane spavaonice…