Takozvana “doktrina četiri stupa”, osmišljena nakon šoka zbog neovisnosti Kosova, sada se urušava, i to u trenutku kada je trinaestogodišnji režim predsjednika Aleksandra Vučića suočen s nikad jačim unutarnjim pritiscima prosvjednika i civilnog društva, piše Andreas Ernst za švicarski list Neue Züricher Zeitung (NZZ).
Problemi na tri fronta
Velika Vučićeva nada da će s Trumpovim povratkom u Bijelu kuću početkom prošle godine započeti novo poglavlje u odnosima sa SAD-om brzo se izjalovila. Trump se strogo držao Bidenovih sankcija protiv naftne industrije u Srbiji, koja je većinski u ruskim rukama, i inzistirao na njezinoj prodaji.
Pod američkim pritiskom, rafinerije se više ne opskrbljuju sirovom naftom, a ako se uskoro ne postigne dogovor s potencijalnim kupcima iz Mađarske ili Emirata, Beograd bi mogao biti prisiljen nacionalizirati ruske udjele.
Istovremeno, zategnuti su i odnosi s Moskvom. Iako je Srbija, uz Bjelorusiju, jedina europska država koja nije uvela sankcije Rusiji, Kremlj je bijesan jer Beograd preko trećih zemalja isporučuje topničko streljivo ukrajinskoj vojsci.
Moskva optužuje Vučića za dvoličnost te koristi ovisnost Srbije o plinu kao sredstvo pritiska, neprestano odgađajući potpisivanje dugo očekivanog ugovora o isporuci.
Leđa okreće i najstrpljiviji partner Srbije – Europska unija. Pristupni pregovori godinama se odvijaju puževim korakom, a od 2021. nema nikakvog napretka, ponajviše zbog nazadovanja u području vladavine prava i medijskih sloboda.
Privid obostranog interesa za članstvo nedavno je grubo narušen kada je Vučić, nakon kritika iz Bruxellesa na račun postupanja prema građanskim prosvjedima, demonstrativno otkazao dolazak na balkanski summit.
Imitacija Titove nesvrstanosti
Politika “četiri stupa”, koja se sada raspada, nastala je kao reakcija na proglašenje neovisnosti Kosova 2008. godine. Taj je događaj, koji su podržale SAD i ključne europske države, prekinuo oprezno približavanje Srbije Zapadu nakon pada Miloševića. U Rusiji i Kini Beograd je pronašao saveznike koji su se u Vijeću sigurnosti UN-a protivili kosovskoj državnosti.
Srpsko vodstvo shvatilo je, prije mnogih na Zapadu, da “multipolarni svjetski poredak” nije samo propaganda, već strategija koja mijenja geopolitičku ravnotežu. Dugo je to i funkcioniralo.
Sedamnaest godina kasnije, Kosovo priznaje tek između 50 i 60 posto svjetskih država. Ipak, kritičari su oduvijek upozoravali da bi se energija uložena u borbu za “odmetnuti teritorij” mogla pametnije iskoristiti za razvoj zemlje.
Blizina Rusiji i Kini omogućavala je Beogradu da stvara politički kapital prema Zapadu, koji je Srbiju želio zadržati u svojoj sferi utjecaja.
No, ta politika balansiranja prvenstveno je bila namijenjena domaćoj publici. Pogled na kartu i trgovinsku statistiku otkriva pravu sliku: Srbija je čvrsto integrirana u gospodarski prostor EU i okružena članicama NATO-a. S urušavanjem tri od četiri stupa, postavlja se pitanje ostaje li na kraju samo Kina?, zaključuje Ernst na kraju svog teksta, piše Index.