Fascinantno je čega se sve još uvek jasno sjeća vitalni Ličanin iz Mogorića kod Gospića i jedan od posljednja četiri živa narodna heroja NOB-a, a dio sjećanja vezana su i za njegovu zemljakinju i Titovu suprugu. I poslije dvije rečenice, stameni vojnik je zaplakao.
– Znam kad je sa 17 godina došla u žensku četu naše divizije. Bila je naočita Ličanka, ljepotica kao ruža, teško je bilo ne primijetiti je. Da čovjek samo gleda za njom – sjeća se Radaković, i napominje da se Tito sa Jovankom upoznao još na Drvaru, „ali je tada bio sa Davorjankom Paunović”. A, na pitanje koju je od njih Tito više volio, diplomatski odgovara:
– Ne znam, to je bila njegova lična stvar. Ali znam da se pjevalo „Druže Tito, nešto bih te pit'o, da l’ se smije ljubiti po dvije” – šeretski dodaje ovaj general-potpukovnik sa dvadesetak visokih odlikovanja, među kojima su osim Ordena narodnog heroja i Orden zasluga za narod, Orden bratstva i jedinstva, Medalja za hrabrost, Spomenica 1941…
A, zaslužio ih je kao komandant Prve i Treće brigade čuvene Šeste ličke divizije, na čije je čelo stao posle završetka rata i kao borac koji je pet puta ranjavan u ratu.
– Prvo me je 1942. u žaru borbe s Italijanima na Kordunu greškom bajonetom u stomak ubo saborac. Saznao sam ko je to bio prije desetak godina – čovjek se sam pred smrt javio. A, dvije godine kasnije u borbama kod Slavonskog Broda mitraljez mi je odnio pola leđa!
Ništa ga to nije spriječilo da dočeka duboku starost i sve do polovine avgusta kada je u stanu pao i slomio kuk, čika Lazo je svakodnevno šetao Novim Beogradom.
Koliko proljetos je držao govor na godišnjem skupu boraca Šeste ličke u Sava centru, a u aprilu je je u jednom restoranu sa saborcima i rodbinom proslavio stoti rođendan. Gledajući ga, shvatamo da ona priča o komunistima kao ljudima posebnog kova nije bila daleko od istine.
A, onog najposebnijeg među njima sa činom maršala, Lazo je upoznao još u toku Desanta na Drvar. Pamti bitku, ali pamti i Tita kao čovjeka koji je volio da često mijenja uniforme.
– Šepurio se kao paun! – kaže kratko, a onda izvlači još nekoliko susreta.
– Sreli smo se u nekoj kafani u Bijeloj Krajini i mene je Ranković nagovarao da pijem, a ja sam se branio. I Tito me je uzeo u zaštitu, govoreći da mene i Milana Žeželja ostave na miru i da nam donesu šunke. A, onda se on šalio sa nama kod njega u Kumrovcu da bismo mi Ličani mogli malo da „promijenimo krv” u Zagorju!
A, naročito je upamtio susret kada je je kao komandant Šeste ličke u Karlovcu raportirao Titu:
– Druže maršale, stanje redovno! – raportirao je komandant Lazo.
– Kako redovno, kad ti je jedan vojnik pobjegao! – opovrgao ga je maršal.
I zaista, jedan pripadnik jedinice je dezertirao i pobjegao u Mađarsku, i Tito je to znao.
A da li žali što su propali država i sistem za koje je krvario i posvetio im cijeli život?
– Za mene nisu propali i ja se i danas borim za taj sistem. I neće propasti dok ima i jednog ratnika u Savezu boraca! – saopštava uvjerljivo Lazo, recitujući pjesme o svojoj slavnoj brigadi!
Izvor:“Blic”