Školske klupe zamijenili su puškom i prvom ratnom linijom. Mnogi od njih danas su teški invalidi, PTSP-ovci, djeca rata zaboravljena od države i sistema.
Zeko B., koji zbog straha krije svoje ime, registrovani je PTSP-ovac. U rat je otišao sa nepunih 15 godina, gdje je teško povrijeđen. Zbog psihičkih problema nije uspio završiti srednju školu. Iako je cijeli rat proveo u Armiji BiH, danas nema pravo ni na besplatnu psihijatrijsku pomoć:
„Ponekad znam tek ujutru da zaspim. Jer proveo sam godinu dana i u logoru. Razmišljam šta će mi sutra dijete jesti – ne mogu ni od toga spavati. Razne misli kroz glavu prolaze. Naročito kad neko dođe sa strane, iz dijaspore i počne priča tako, i kaže: ’Ja sam bio vani, imam svoj život, a šta ti imaš od svega toga?’ Nakon toga stanem i razmišljam stvarno šta ja imam od toga. Opet ono, znaš, priđe kćerkica, zagrli me – i šta onda?“
Službeni podaci o broju maloljetnih dobrovoljaca u BiH ne postoje. Branko Matošin iz Udruge maloljetnih dragovoljaca HVO-a dodaje: „Jer se zvanično ne smije priznati da su djeca sudjelovala u ratu.“ Matošin je HVO-u pristupio sa 15 godina, 80-postotni je invalid. Sudbine njegovih saboraca su stravične:
„Petnaest godina smo očekivali neku pomoć od države, da će se sve to riješiti, da će doći red na nas, ali evo. Samo bih rekao da mi svakodnevno u prostorije udruge dolaze ljudi koji još uvijek nemaju zdravstvenu zaštitu. To je žalosna konstaticija da smo mi u pregovorima sa EU o integracijama, a da ne govorim o spornim stavkama gdje smo u svim segmentima preskočeni – od završetka školovanja, zaposlenja itd.“
Gotovo 80 posto ove populacije je nezaposleno. Većina završila tek osnovnu školu. Ramiza Mraković jedna je od rijetkih koja je uspjela završiti i fakultet, kriminalistiku. Na prvoj ratnoj liniji završila je sa nepunih 16 godina. I danas je bez posla:
„Unutar nas je to potisnuto duboko, što je jako opasno. Nisam doktor, ali logično gledam – jako velika opasnost je od tog unutrašnjeg naboja. Mi imamo slučajeve zatvora – da nam šalju da im pomognemo, jer to je jedini njhihov način na koji mogu preživjeti.“
Od zdravstvene knjižice do priznanja
U BiH ne postoji zakon kojim je definisan status maloljetnih dobovoljaca. Iako je u Republici Hrvatskoj položaj maloljetnika donekle definisan kroz zakon o braniteljskoj populaciji, Damir Besednik, predsjednik Udruženja maloljetnih dragovoljaca, kaže kako političari uglavnom zaobilaze ovaj problem.
S druge strane, ono što je zabrinjava je pasivana uloga OSCE-a i UN-a, koja je nastavljena i nakon rata.
“Oni isto moraju dijeliti i dužni su dijeliti odgovornost s političarima ove države. Oni su ti koji su trebali apleirati na tu problematiku. Te su institucije zakazale. Neka ih bude stid i sram, nek bude puka cijelom svijetu, tim organizacijama. U biti su oni pisali lažna izviješća svojim nadležnim institucijama, lagali su svoje nadležne institucije i tijela i mislim da ne predstavljaju ništa“, kaže Besednik.
Kako društvo može pomoći ovim ljudima? Od zdravstvene knjižice do priznanja da smo postojali, kaže nam Zeko s početka naše priče, i dodaje:
„Nama je svaka pomoć dobrodošla, potrebne su dokvalifikacije i liječnička pomoć. Ljudima koji žive u teškim situacijama, i stambenim i psihičkim i fizičkim, svaki vid pomoći je dobrodošao.“
U Konvenciji o pravima djeteta kaže se kako države moraju poduzeti sve mjere kako bi osigurale da osobe mlađe od 15 godina nisu direktno uključene u neprijateljstva. Države se, takođe, moraju suzdržati od novačenja mlađih osoba.
U skladu sa svojim obavezama koje proizilaze iz međunarodnog humanitarnog prava, trebaju poduzeti sve korisne mjere kako bi im osigurale zaštitu i skrb, poesbnu za djecu pogođenu oružanim sukobom, te mjere za promicanje tjelosnog i duševnog oporavka u sredini koja potiče zdravlje, samopoštovanje i dostojanstvo.
Potpisnici Konvencije o pravima djetata su i BiH i Republika Hrvatska. Inače, najmlađi poginuli borac u BiH imao je svega 11 godina.