Početkom prošlog tjedna mediji su objavili neprijatnu i neočekivanu vijest: svećenik Ivan Sinanović, župnik župe Banići u dubrovačkom primorju, ubio je Marka Kraljevića, župljanina i predsjednika Mjesnog odbora. S obzirom da se je ubojstvo dogodilo usred noći, nisu poznate sve pojedinosti ovog nemilog događaja, do smrtnog ishoda je došlo nakon fizičkog sukoba između dviju spomenutih osoba, što znači da do smrti nije došlo niti upotrebom vatrenog niti hladnog oružja.
Građanski mediji su ovaj događaj popratili na sličan način kao što tretiraju i druge slične zločine koji se, nažalost, nerijetko događaju kod nas u zadnjih desetak godina. Bit će zanimljivo vidjeti kako će katolički mediji informirati o ovome događaju. Hoće li gospodin Ivan Miklenić napisati uvodnik u Glasu Koncila o ovoj temi?! Ili će po svom dobrom običaju dijeliti lekcije našoj političkoj eliti i bistriti pitanja visoke politike?!
Ovaj nesretan slučaj dobar je povod da se progovori o nekim pojavama među svećenstvom Katoličke crkve (to ne znači da sličnih pojava nema i među klerom i drugih religijskih zajednica u našem društvu) u Hrvatskoj. Najčešća reakcija iz službene Crkve na ovakve ‘nezgodne’ događaje koji se dogode među svećenstvom jest da su to izolirani slučajevi na osnovi kojih se ne mogu izvoditi općenito negativne ocjene o (ne)moralnom i društveno štetnom ponašanju i djelovanju svećenika ili redovnika i redovnica.
Međutim, ako se prisjetimo samo onih slučajeva koji su se dogodili u zadnjih desetak godina i koji su bili medijski praćeni, onda se može zaključiti da su neki neprikladni oblici ponašanja svećenika sve češći. Ne nabrajajući poimence sve slučajeve, navest ćemo sljedeće: jedan svećenik je pravomoćno osuđen i u međuvremenu odslužio zatvorsku kaznu, jedan svećenik je u prvom stupnju bio osuđen na zatvorsku kaznu, koja je u drugostupanjskom sudskom postupku ublažena u uvjetnu protiv dvojice svećenika u tijeku je kazneni postupak vezan za pedofiliju, jedan svećenik je ubijen kao akter ljubavnog trokuta i najzad imamo svećenika koji postaje ubojica.
Za službenu Crkvu ovolik broj slučajeva očito nije razlog za uzbunu u smislu ozbiljne analize stanja stvari među svećenstvom. Za jednog sociologa religije ili pažljivog motritelja zbivanja unutar Katoličke crkve ovi podaci jesu dobar razlog da pokuša objasniti zašto do takvih pojava sve više dolazi. U tome smislu i ovaj tekst treba razumjeti kao doprinos nastojanju da se spomenute pojave objasne.
Slučaj svećenika Sinanovića sugerira zaključak da su kriteriji selekcije ljudi za svećenički poziv dosta problematični. Čak i ako zanemarimo činjenicu da je taj čovjek i prije svećeničkog zaređenja patio od PTSP-a (posttraumatskog sindroma) budući da je riječ o čovjeku koji se borio u ratu, začuđuje što na vrijeme nije suspendiran ili oslobođen od obnašanja svećeničke dužnosti po župama kad su postojale informacije o njegovom sukobljavanju sa župljanima. Očito je nedostatak svećenika utjecao na toleriranje njegova prethodnog neprikladnog ponašanja.
Širi kontekst ovog problema jest pitanje: kakav ‘model’ ponašanja svećenika je prešutno tolerirala službena Crkva u ovih dvadesetak godina? Figurativno rečeno, tolerirala je, a možda i promovirala, svećenika-poduzetnika ili svećenika-graditelja. Dobar je bio onaj svećenik koji se angažirao u obnovi postojećih ili gradnji novih crkava (ili drugih religijskih objekata). Da bi to ostvarili, dotični svećenici su više vremena trošili na prikupljanje financijskih sredstava za izgradnju tih objekata negoli za temeljne religiozno-duhovne potrebe svojih župljana. Često su lobirali kod predstavnika lokalne ili centralne vlasti za dodjelu financijske pomoći, molili donacije kod bogatih ljudi koji su porijeklom iz njihove župe ili uvodili ‘prikriveni porez’ koji je morala uplatiti svaka obitelj u župi… Ovo posljednje je često dovodilo do razdora među župljanima ili izazivalo različite priče o postupcima pojedinih svećenika, pogotovo ako su tijekom izgradnje crkava stjecali osobnu materijalnu dobit (najčešće oličenu u skupom automobilu ili motorkotaču koji su u tom međuvremenu kupili ili, u rjeđim slučajevima, u novoj kući koju su izgradili u rodnom selu).
Smatram da do devijantnog i nemoralnog ponašanja dijela svećenika dolazi (i da će i dalje dolaziti) zbog zanemarivanja religiozno-duhovne komponente njihovog svećeničkog djelovanja nauštrb svjetovno-političkog. Do toga dolazi usprkos tome što i sami svećenici, kao i biskupi i nadbiskupi, u svojim propovijedima vrlo kritički govore o težnji ka materijalnim dobrima kao nečem što nije u skladu s katoličkim naukom. Utoliko i zbog toga sve više do izražaja dolazi nesuglasnost ‘riječi i djela’ kod samog svećenstva i klera općenito.
Zato bi bilo dobro da ovaj nesretan slučaj ‘svećenika ubojice’ bude dobar razlog za ozbiljnu raspravu o ulozi svećenika u suvremenom hrvatskom društvu. A ovaj tekst kao prilog toj raspravi, a ne kao napad na svećenstvo i Katoličku crkvu.