Prof. dr. sc. Zlata Đurđević, predstojnica Katedre za kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, pojasnila nam je pravnu osnovu za procesuiranje osoba koje nisu srpski državljani za navodni zločin koji nije počinjen na teritoriju Srbije.
Ističe da je hrvatsko pravosuđe propustilo niz stvari, za razliku od srpskog. Sporazum o suradnji u progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida između Hrvatske i Srbije potpisan je 2006. godine. No tome je prethodio
Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine koji je Srbija donijela tri godine ranije.
Naime, u spornom članku tri, koji je nakon 2003. dopunjavan još četiri puta, stoji: ‘Državni organi Republike Srbije određeni ovim zakonom nadležni su za vođenje postupka za krivična dela iz člana 2. ovog zakona koja su izvršena na teritoriji bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, bez obzira na državljanstvo učinioca ili žrtve.’
Nemamo ni zakon ni političku volju
Đurđević ovakvu pravnu praksu, koja je svoje lice pokazala u slučaju Tihomira Purde, smatra pogrešnom. ‘Mi moramo procesuirati po načelu teritorijaliteta, tj. da svaki državljanin ima pravo na postupak pred sudom svoje države. Mi moramo suditi svojim državljanima za djela koja su počinjena na teritoriju RH’, rekla je Đurđević za tportal te istaknula da je riječ o univerzalnom načelu.
‘A upravo je tu hrvatsko pravosuđe podbacilo: univerzalna načela trebaju biti zaštićena zakonom, a takav zakon mi nemamo, za razliku od Srbije, zbog nedostatka političke volje’, kaže. Pojašnjava da je kod navedenog srpskog zakona koji se odnosi na procesuiranje ratnih zločina na području bivše Jugoslavije ‘neobično da je univerzalnom načelu određeno područje djelovanja’ jer ono vrijedi za sve zemlje.
DORH iznad države?
No, Srbija je barem ta pitanja uredila zakonom, dok se Hrvatska u pravnom smislu oslanja na međudržavne sporazume koji, naglašava Đurđević, ne spadaju u materiju međunarodne pravne pomoći. Pita se koja je granica tih sporazuma, od kojih je dio tajan i nedostupan javnosti, no postavlja i pitanje koja je uloga i koje su ovlasti Državnog odvjetništva RH, odnosno srpskog tužiteljstva.
‘Neka se pitanja mogu riješiti sporazumima, no ne ona koja se tiču temeljnih prava pojedinca. Trebali smo donijeti zakon o takvoj suradnji koji bi morao biti ratificiran u Saboru. Na nižoj razini, tj. sporazumima, mogu se rješavati odnosi između zemalja koje su u supernacionalnom poretku, poput zemalja EU-a, no mi sa Srbijom ili BiH nismo u takvom odnosu. To nije ista država, nemamo iste zakone ni zajednički parlament’, pojašnjava Đurđević.
Tu se nameće logično pitanje o tome koja je u cijeloj priči uloga DORH-a i glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića. Naša sugovornica odlučno tvrdi da su ovlasti DORH-a, odnosno srpskog tužiteljstva, u ovom slučaju prevelike: ‘Ne može DORH određivati temeljna prava ljudi.’
‘Slučaj Purda je nedopustiv’
Pravni labirint iz kojeg je Tihomir Purda nasreću izašao, Đurđević je nazvala nedopustivim. Nijedna odluka nijednog državnog tijela ne može se temeljiti na nezakonitim dokazima. Ne može se pokrenuti ni istraga, a kamoli tjeralica koja se bazira na iskazu dobivenom mučenjem; to se ne smije događati’, ističe Đurđević te dodaje da na ovakav načine ne može biti povjerenja među državama.
Sve za EU
Ističe da su u Purdinom slučaju pravno pogriješile sve tri države: Srbija tjeralicu za njim nije smjela raspisati, BiH nije smio donijeti odluku o izručenju Srbiji, dok je Hrvatska slučaj Purda odmah morala preuzeti’, kaže Đurđević.
Zaključuje da je u pozadini cijele priče ipak – Europska unija: ‘Suradnja s Haagom i kaznenopravna suradnja u regiji dva su krila koja predstavljaju ključni prioritet za pristup EU-u.’
Pavišić: Kasnimo za Srbijom
Predstojnik Zavoda za kaznene znanosti Mošćenice Pravnog fakulteta u Rijeci Berislav Pavišić pojašnjava da se sporazumi između sudova i tužiteljstava dvije države počivati na pravilu da se jednoj osobi ne može za isto djelo suditi više puta, tj. u više država.
To se pravilo trebalo primijeniti i na slučaju Purde. ‘Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku zaključilo je iz spisa da nema osnove za kazneni progon Tihomira Purde tek kada je on već bio u pritvoru. Da smo prije to ustanovili, a on je na tjeralici bio od 2007. godine, ne bi došlo do njegovog uhićenja. Tu je naša greška i to ne bi trebalo tolerirati’, kaže je Pavišić i dodaje: ‘Ako ja znam da se protiv vas vodi bilo kakav postupak, ja vam moram reći ili ga sam voditi.’
Kaže da je u slučaju Tihomira Purde riječ o čistoj politizaciji te da je činjenica da se pravni problem iskoristio za političke interese. Osim progona vukovarskog branitelja, apsurdnim smatra i kaznenu prijavu protiv ravnateljice vukovarske Bolnice Vesne Bosanac, ali i Vladimira Fabera zbog napada na vojnike JNA tijekom akcije Maslenica. ‘Pa to je ratna akcija, što oni očekuju da vojnici rade nego da jedni druge napadaju?!’ pita se Pavišić.
‘Starojugoslavenski vojni sudovi’
Pavišiću je u ovim slučaju sporno i postupanje srpskog tužiteljstva po nalozima jugoslavenskih vojnih sudova s početka 90-ih. ‘Kriteriji takvih sudova jako su dvojbeni, a ovi su predmeti utemeljeni upravo na iskazima danim tim sudovima, ne sudovima Srbije’, ističe Pavišić te zaključuje da se iz postupaka Srbije vidi da rat očito nije završio.