Suša se kao ekstremna hidrološka pojava u Hrvatskoj javlja svake treće do pete godine, a i sada svjedočimo jednom sušnom razdoblju od 15 mjeseci tijekom kojih nije bilo dostatnih količina oborina, pogotovo u Slavoniji i Baranji, a i dalje na vidiku nema ozbiljnijih naznaka dovoljnih količina kiše koja bi ublažila aktualno stanje. Prinosi ionako nisu visoki, a ovo dodatno pogoršava konkurentnost i pogoduje uvozu hrane dok stanovništvo strahuje od još viših cijena hrane u novom valu poskupljenja. Koliko je situacija ozbiljna, pokazuje podatak da je u proteklih 10 godina zbog posljedica suše domaća poljoprivredna proizvodnja zabilježila štetu u iznosu od 10 milijuna kuna.
Premda navodnjavanje neće riješiti ukupni problem suša, ono ga može ublažiti i bez njega je danas sigurna proizvodnja visoko dohodovnih kultura neostvariva. Pritom valja naglasiti da je ono i ekonomska kategorija, što podrazumijeva primjenu te mjere na dohodovne kulture, na primjer, u hrvatskim agroekološkim uvjetima nije isplativo navodnjavati pšenicu, upozorio je jedan od autora Nacionalnog programa navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama u Hrvatskoj (NAPNAV-a) Davor Romić.
Zašto Hrvatska bogata vodom i plodnim tlom upire pogled samo u nebo?
Iako Hrvatska ima bogat vodni potencijal i plodna tla, navodnjavaju se vrlo male površine, odnosno, tek jedan posto od preko 240 tisuća hektara pogodnih i dvostruko više umjereno pogodnih tala za navodnjavanje što Hrvatsku smješta na europske začelje premda je po dostupnosti i bogatstvu vodenih izvora na petom mjestu u Europi i 42. u svijetu. Prosječni prinosi, kao što je već spomenuto, ionako nisu visoki, a tijekom sušnih razdoblja, ovisno o intenzitetu i dužini trajanja, urodi mogu biti smanjeni od 20 do 70 posto. Ovisno o kulturi i vrsti tla, navodnjavanjem se prinosi mogu višestruko povećati, a uvoz smanjiti i do 30-ak posto.
Ako može Izrael, može i Hrvatska?
U realizaciju NAPNAV-a krenuo je bivši ministar regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva Petar Čobanković i taj se projekt predstavljalo kao ‘vodenu revoluciju’ i jedan od najvažnijih infrastrukturnih projekata tadašnje Vlade Ive Sanadera te kao njezin odgovor na globalno poskupljenje hrane, a Čobanković je govorio da će ‘navodniti Hrvatsku kao Izrael’. To se još uvijek nije ostvarilo, no stručnjaci kažu da je riječ o važnom i vrijednom projektu u koji velike nade polaže i sadašnja Vlada. Izrael se, naime, sa svega 16,39 posto obradivog zemljišta te 4,17 posto stalnih ratarskih usjeva, kvalitetnim sustavom navodnjavanja i drugim poljoprivredno-tehničkim inovacijama uspješno suprotstavio ograničenim prirodnim resursima.
NAPNAV je, dakle, usvojen krajem 2005. kao strateški dugoročni planski dokument na području razvoja hidromelioracija u Hrvatskoj. Operativna provedba povjerena je Hrvatskim vodama, a ovirno se 80 posto financira iz državnog proračuna te 20 posto iz proračuna jedinica regionalne samouprave i/ili krajnjih korisnika. Osnovni cilj je povećanje pogodnih poljoprivrednih površina s izgrađenom infrastrukturom za navodnjavanje sa 9.264 hektara iz 2003. godine na 65.000 hektara do kraja 2020. i u tu je svrhu potrebno osigurati oko tri milijarde kuna iz državnog i lokalnih proračuna te 1,4 milijarde kuna od krajnjih korisnika, a od 2014. moći će se projekte aplicirati prema EU fondovima.
U Ministarstvu poljoprivrede izračunali su da je u razdoblju od 2005. do 2011. u program navodnjavanja utrošeno oko 578 milijuna kuna, a doneseni su županijski planovi navodnjavanja (do sada su u potpunosti izrađeni za 19 županija, a Krapinsko-zagorska i Varaždinska županija nisu iskazale interes), pokrenuta je izrada studijsko-projektne dokumentacije te je djelomično ili u potpunosti saniran dio postojećih sustava i izgrađeno nekoliko novih sustava za navodnjavanje. Na taj način stavljeno je pod navodnjavanje oko 6.000 hektara poljoprivrednih površina i procjenjuje se da se trenutačno u Hrvatskoj navodnjava oko 18.000 hektara poljoprivrednog zemljišta.