Srđan Hercigonja je viši istraživač i programski menadžer u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku. Završio je osnovne i master studije Međunarodne bezbednosti na Fakultetu političkih nauka, Univerziteta u Beogradu, dok se stručno usavršavao pri Institutu za studije ljudskih prava na Univerzitetu Kolumbija u SAD-u. Njegovim prethodnim radnim iskustvom uglavnom dominira rad u civilnom društvu kao i bavljenje pitanjima ljudske i regionalne bezbjednosti, tranzicione pravde i pitanjima demokratizacije društva i države.
U razgovoru za BUKA magazine Hercigonja ističe da su zahtjevi aktuelnih protesta konkretni a u očima građana jasni i razumljivi.
“To se posebno odnosi na zahteve koji su usmereni na regulisanje medijske scene u Srbiji. Neverovatna količina agresije koja dolazi preko televizijskih kanala kontrolisanih od strane vlasti, kao i preko tabloida, doprinosi ne samo održavanju dominantne “kulture nasilja” u Srbiji, već je i uvećava” – ističe Hercigonja.
Prema riječima Hercigonje, za civilno društvo je izazov činjenica da ne može da ostane indiferentno na brojnost protesta, kao i važnost zahtjeva. Organizacije civilnog društva – kaže Hercigonja – svojom ekspertizom pokušavaju da pomognu svim donosiocima odluka kako da se zahtjevi uopšte realizuju.
“Treba najzad imati u vidu i jedan veoma bitan podatak koji je rezultat istraživanja nevladine organizacije CRTA, a to je da čak 47% građana koji učestvuju na protestima nisu bliski ni stavovima vladajućih stranaka, ni stranaka opozicije. Taj podatak govori o tome da je na opozicionim političkim strankama veliki zadatak kako da nađu načina da ovu veliku grupu građana privuku k sebi, odnosno da ova grupa građana postane njihovo glasačko telo” – napominje Hercigonja.
Kako ocjenjujete aktuelna društvena gibanja?
Aktuelna društvena kretanja u Srbiji jesu jedna vrsta indikatora da građani nisu u potpunosti utonuli u apatiju i depolitizacijske društvene procese koji su bili dominantna paradigma u društvu već duži niz godina. Dva masakra bez presedana u Srbiji, a koja su se desila početkom maja meseca duboko su traumatizovala društvo. Čini mi se da može da se govori o kolektivnoj društvenoj traumi koje su izazvale masovne pucnjave u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ u Beogradu i u selima oko Mladenovca, naravno uz veliki šok koji je usledio. Ovi događaji su doveli do ispoljavanja ogromne količine potisnutih frustracija koja se kod građana skuplja već duži niz godina. Kako je, nakon masakra, „kap prelila čašu“, artikulacija nezadovoljstva i ogorčenosti pre svega načinom vladanja u Srbiji se ispoljila kroz masovne proteste. Prva okupljanja građana su bili prosti izrazi ljudske potrebe da se iskaže solidarnost, tuga i bol, ali je moj utisak da je zapravo brojnost građana koji su izašli iznenadila sve, a pre svega vlast. Toj brojnosti su svakako doprinele i neke od reakcija vlasti i nosilaca najviših javnih funkcija nakon samih masakra i nakon prvih protesnih okupljanja, a koje su mnogi građani prepoznali kao neprofesionalne, a neke čak i bahate. Mislim da je strah građana od otvorenog iskazivanja nezadovoljstva načinom vladavine predsednika Republike i bivšeg predsednika vladajuće stranke prestao da postoji, jer se kroz proteste kod građana probudila svest o sopstvenim kapacitetima, moći i potencijalu za promene.
Kakva je politička budućnost građanske neposlušnosti i bunta?
Jedna od glavnih debata u ovom trenutku jeste da li sa protestima treba prestati tokom letnjih meseci zbog sezone odmora i putovanja ili ne. Čini mi se da se daje preveliki fokus na ovu debatu i dilemu koja postoji među organizatorima protesta. Ono što su ovi protesti za sada pokazali, a i što nagoveštava njihovu budućnost, jeste da u slučaju zarobljene države, i skoro potpunog kraha sistema i insitutucija, ne postoji drugi način da se nezadovoljstvo i zahtevi građana artikulišu drugačije nego kroz proteste, ili određene vidove građanske neposlušnosti. Zbog toga mislim da da će se, usled zarobljenosti države od strane vlasti, politička artikulacija nezadovoljstva građana nastaviti kroz bunt, proteste, i ponekad kroz građansku neposlušnost, ali za prave promene u društvu i državi, neophodna je pobeda na izborima. Pobeda na izborima je, međutim, tek prvi korak ka oslobađanju institucija od stega privatnog političkog i ekonomskog monopola vlastodržaca koji trenutno karakteriše politički sistem u Srbiji, te je nakon toga neophodno reformisati zakone koji se, pre svega, odnose na regulaciju civilne i demokratske kontrole sektora bezbednosti kako bi se ponovno “zarobljavanje” države sprečilo.
Koje borbe očekuju Srbiju za pozitivan status političke, ekonomske i društvene bezbjednosti?
Imajući u vidu da su politička, ekonomska i društvena bezbednost veoma usko povezane i međusobno isprepletene (od političke bezbednosti u velikoj meri zavisi ekonomska bezbednost, na primer), čini mi se da postoje dve velike političke borbe koje će odlučiti o pozitivnom stastusu ovih bezbednosnih sektora: prvo je oslobađanje od stega tzv. politike stabilokratije koju još uvek zastupaju neke moćne države Evropske unije i Zapada generalno, dok je drugo jasno sprovođenje u delu proklamovanog strateškog cilja spoljne politike Srbije, a to su evropske integracije, i ulazak u Evropsku uniju.
Politika tkzv. “stabilokratije” podržavana već duže vreme od strane nekih moćnih zapadnih država je doživela ili doživljava poraz, jer je ona u suštini bila kratkoročna strategija, ali nažalost sa dugoročnim posledicama. Ta politika je omogućila podršku autokratskim tendencijama u regionu celog Zapadnog Balkana, zatvaranje oči na sunovrat vladavine prava i pravne države, kao i na veliki porast korupcije u društvima i državama regiona. Takva politika se vratila kao bumerang, i umesto da pomogne u rešavanju velikih regionalnih problema, poput pitanja Kosova, ili političke nestabilnosti u Bosni i Hercegovini, ona je negativno uticala na ekonomsku, društvenu i političku bezbednost. Građani se zbog takve politike, u kojoj ne postoji pravna niti ekonomska sigurnost, iseljavaju iz države, politički pasiviziraju (što opet uzrokuje pad nivoa demokratije) i postaju laka žrtva politika dezinformacija i lažnih vesti. U takvom kontekstu, građani postaju podanici ili izbeglice u sopstvenom društvu, a to kao posledicu ima ili masovno iseljavanje iz zemlje, ili potpunu nezainteresovanost za poltička dešavanja, U takvom društvenom stanju ne mogu se ni rešiti bitna bezbednosna pitanja, poput Kosova.
Sa druge strane, rat u Ukrajini je zatresao geopolitički kontekst u okruženju, i uticao na pomeranje prioriteta na mnogim poljima, a što je najbitnije za države Zapadnog Balkana, u perspektivi članstva u Evropskoj uniji. Čini mi se da će sve države morati da svoje spoljne politike usklade sa spoljnom politikom Evropske unije, pre svega po pitanju Rusije. Kratkoročno gledano, neusaglašavanje spoljne politike Srbije po pitanjima poput uvođenja sankcija Rusiji jesu moguće, ali su one dugoročno neodržive, jer Srbija uskoro neće imati dovoljno aduta kojim svoju trenutnu poziciju neusaglašavanja može da opravda. Sve se čini da kada bude došao trenutak da se Srbija konačno odluči “na kojoj stolici sedi”, i tu donese pogrešnu odluku da se ne usaglasi sa politikama Evropske unije, to će imati izuzetno loše i ekonomske i društvene bezbednosne posledice.
Da li su zahtjevi protesta “Srbija protiv nasilja” produktivni za društvenu pokretljivost?
Zahtevi protesta su veoma konkretini i u očima građana su jasni i razumljivi, i čini se da su upravo zbog toga protesti mobilisali tako veliki broj ljudi. To se posebno odnosi na zahteve koji su usmereni na regulisanje medijske scene u Srbiji. Neverovatna količina agresije koja dolazi preko televizijskih kanala kontrolisanih od strane vlasti, kao i preko tabloida, doprinosi ne samo održavanju dominantne “kulture nasilja” u Srbiji, već je i uvećava. Kako bi se razumelo nešto što je uopšte teško racionalizovati, a to je kako jedan dečak od trinaest godina može vatrenim oružjem da ubije 8 svojih drugarica i drugara, kao i čuvara škole, i vlast i mediji su prepoznati kao generatori sveprisutnog nasilja. Zato protesti jestu produktivni za društvenu pokretljivost, jer se njihovi zahtevi posredno odnose na eliminisanje generatora nasilja u društvu. U činjenici da jedan trinaestogodišnji dečak ima “moć” da učini takav zločin, onda je i akumulirana moć u rukama par pojedinaca na vlasti dovedena u pitanje. Ljudi su se oslobodili straha od ogromne koncentracije moći kod vlastodržaca na veoma tragičan način, posledicama zločina u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar”.
S kojim bezbjednosnim izazovima se suočava aktuelni socijalni aktivitet?
Radi se većem broju bezbednosnih rizika kada govorimo o društvenom aktivizmu u Srbiji. Glavna karaktersitika bezbednosnih rizika po aktuelni socijalni aktivitet jeste to što su rizici veći u manjim gradovima i sredinama, posebno u centralnoj i istočnoj Srbiji. U većim gradovima ti rizici su manji, dok su najmanji u Beogradu. Te rizike možemo podeliti u četiri grupe. U prvu grupu spadaju sofisticirane pretnje i pritisci kada se građani već društveno angažuju. Na primer, u Srbiji je aktivan veoma obiman i dinamičan ekološki pokret, i on je geografski veoma disperzovan, što znači da ekoloških aktivista ima čak i u najmanjim sredinama. Ti aktivisti se susreću sa pretnjama koje stižu preko društvenih mreža (pretnje otkazima, nasiljem), ili se koriste druge sofisticirane metode zastrašivanje, na primer pretnjom od strane nadležnih institucija i službi da će biti sudski gonjeni ukoliko organizuju neki protest, na primer. U slučaju da rade u javnom sektoru, preti im se i otkazom. U drugu grupu bezbednosnih rizika spada mogućnost gubitka posla ukoliko radite u javnom preduzeću ili u javnom sektoru uopšte, a na primer idete na proteste. Takvi slučajevi nisu brojni, ali ih ima, i mogućnost od dobijanja otkaza zbog aktivizma sprečava mnoge zaposlene u javnom sektoru da se društveno (i politički) angažuju. Treći vid rizika, verovatno i najradikalniji, jeste fizičko nasilje nad aktivistima, koje je najprisutnije kod onih građana koji se bave zaštitom LGBT prava, kao i kod aktivista koji se bave tranzicionom pravdom, odnosno tkzv. “suočavanjem sa prošlošću”. Četvrti vid bezbednosnog rizika se javlja kod zaposlenih u javnom sektoru koji pokušavaju da “uzbune” javnost informacijama o korupciji i nepotizmu u krugovima bliskim vladajućoj eliti. Ti ljudi, iako nisu formalno uzbunjivači (po važećem Zakonu o zaštiti uzbunjivača), zbog svog delovanja neretko završavaju u zatvoru, ili postaju žrtve krivičnih prijava od strane poslodavca.
S obzirom na brojnost stanovništva koje pokazuje protest i prirodu zahtjeva, da li je usmjeravanje građanskog učešća veći izazov civilnog društva ili političkih stranaka?
Veliki je izazov i za civilno društvo i za političke stranke, ali mislim da je zbog brojnosti stanovništva koji učestvuju na protestima, kao i zbog prirode zahteva, veći izazov za političke stranke. Za civilno društvo je izazovno u tom smislu što ne može da ostane indiferentno na brojnost protesta, kao i važnost zahteva – zbog toga organizacije civilnog društva svojom ekspertizom pokušavaju da pomognu svim donosiocima odluka kako da se zahtevi uopšte realizuju. Pored toga, za konkretne i korenite promene u društvu koje građani protestima očekuju, ovi zahtevi predstavljaju samo “vrh ledenog brega”. Veliko pitanje jeste da li bi se problemi koji su građani uočili rešili formalnim ispunjenjem zahteva. Odgovor na ovo pitanje je verovatno negativan, jer je potrebno pribeći temeljnoj rekonsktrukciji celokupnog sistema, kako u pravno-formalnom, tako i u praktičnom smislu. Ukratko, neophodno je osloboditi “zarobljenu državu”. Tu civilno društvo može da bude od velike koristi, jer poseduje i znanje i iskustvo koje je neophodno kako bi se te reforme sprovele. Rad civilnog društva je limitiran svakako, ono po definiciji radi u javnom interesu. Donosioci odluka su uglavnom političke stranke, i upravo je zbog toga veći izazov na njima u ovom trenutku jer oni moraju da u konačnici kanališu zahteve građana, A kako bi artikulisali zahteve građana, moraju da donose određene odluke koje se smatraju ili “nepopularnima” ili “nedodirljivima”, a tu pre svega mislim na jasno određivanje po pitanjima koje “guše” društvo u Srbiji, i zahvaljujući kojima se upravo ta često pominjana “kultura nasilja” održava, a to su pitanje Kosova, i pitanja odnosa države i društva prema ratnom nasleđu iz 1990ih godina. Treba najzad imati u vidu i jedan veoma bitan podatak koji je rezultat istraživanja nevladine organizacije CRTA, a to je da čak 47% građana koji učestvuju na protestima nisu bliski ni stavovima vladajućih stranaka, ni stranaka opozicije. Taj podatak govori o tome da je na opozicionim političkim strankama veliki zadatak kako da nađu načina da ovu veliku grupu građana privuku k sebi, odnosno da ova grupa građana postane njihovo glasačko telo.
Kako obezbijediti ozbiljnije učešće građanki i građana u konkretnim procesima donošenja odluka? Da li je to u ovim političkim uslovima moguće?
U ovim političkim uslovima to nije moguće (iako formalno za to postoji mogućnost). Institucije sistema su skoro u potpunosti zatvorene, koriste se manipulativne tehnike izbegavanja uključivanja građana u procese donošenja odluka, pa i često se ne postupa po zakonu u procesima donošenja odluka. Ozbiljnije učešće je moguće jedino uz veliki pritisak javnosti, kako putem malobrojnih nezavisnih medija, ili putem protesta ili građanske neposlušnosti, i ono je verovatnije u manjim sredinama nego u centrima odlučivanja u Beogradu.