Srđan Dvornik – O društvu i državi

Srđan Dvornik diplomirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu (filozofija-sociologija), dok je poslijediplomski studij završio na Fakultetu političkih znanosti također u Zagrebu. Radio je u srednjim školama, na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, Izdavačkom poduzeću Naprijed (urednik društveno znanstvenih i filozofijskih izdanja), Institutu Otvoreno društvo – Hrvatska, Heinrich Böll Stiftungu – Ured Zagreb kao voditelj ureda i koordinator programa podrške demokratizaciji i zaštite okoliša te kao izvršni direktor u Hrvatskom helsinškom odboru za ljudska prava. Djeluje kao nezavisni konzultant, publicist, predavač i prevoditelj. Objavio je veći broj društveno znanstvenih radova u stručnim časopisima. Uredio je i objavio knjigu Transformacija Hrvatske – sljedeći korak koja je u engleskom izdanju objavljena pod naslovom Next Steps in Croatia's Transition. Autor je i nedavno objavljene knjige Akteri bez društva. Uloga civilnih aktera u postkomunističkim promjenama u izdanju Heinrich Böll Stiftunga i Frakture.

Civilno društvo je višeznačno. U knjizi Akteri bez društva prvotno niste htjeli uspostavljati još jednu njegovu definiciju, nego ste se odlučili pogledati zbog čega nam je takav pojam uopće potreban i kako smo do njega došli, da biste na kraju ipak izveli definiciju. Možete li nam ovdje ukratko iznijeti zaključke do kojih ste došli, a vezani su uz to što danas civilno društvo jest?

Pozvao sam se u knjizi na jednu sretnu jezičnu okolnost. O dvama potpuno različitim značenjima društva smo saznavali u različita vremena i posredstvom literature s dvaju različitih jezičnih područja.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Naš prvi pojam društva vezan je uz građansko društvo, a dobili smo ga posredstvom njemačke teorije pod Hegelovim utjecajem, kao prevod pojma Bürgerliche Gesellschaft. Međutim, kada je 1945. zavladala komunistička terminologija, počelo ga se rabiti kao sinonim za buržoasko društvo s klasnom komponentom, što je označeno kao nešto loše. Ipak smo naučili lekciju da se suvremena društva, u širem, sociološkom smislu, sastoje od dviju sfera. Jedna gdje se međusobno suočavaju privatni interesi, a druga gdje je nadomjesna zajednica – država. Naučili smo strukturu u kojoj društvo nije samo zbir stanovnika neke zemlje nego cjelovit sklop odnosa; u užem smislu, građansko društvo, kao sistem posebnih potreba, interesa i njihove međusobne interakcije kroz trgovanje, ugovaranje i sl.

To je građansko društvo. A ako čitate englesku literaturu, još od Lockea, tamo piše civil society. Postavlja se pitanje je li civilno društvo tada označavalo ono na što ćemo danas prvo pomisliti pod tim pojmom? Sigurno nije. Što se dogodilo? Dogodilo se to da je s jedne strane tekao jedan dug proces koji se zaoštrio u zadnjoj trećini 20. stoljeća. Naime, država je prestala biti samo noćni čuvar, jer je morala ući natrag u društvene procese, kroz ekonomsku regulaciju, ne samo pravnu regulaciju, dakle kroz stimuliranje i destimuliranje i investiranje u ove ili one sektore. Sve kako bi manipulirajući različitim ekonomskim indikatorima spriječila one krize koje su dolazile u ciklusima i koje su povremeno poprimale tako katastrofalne razmjere. U sve je to država počela ulaziti kao akter, a ne kao vanjski čuvar, ali nikada ne suspendirajući primat privatne inicijative i privatnog vlasništva i autonomije odlučivanja o investicijama. Tako se država pojavljuje kao malo jači dirigent kroz porezne stope, kamatne stope i razne druge ekonomske mjere, te sve više intervenira. Da bi omogućila adekvatnu potražnju i da bi umirila interese onih koji su se i sami politički organizirali, država provodi i puno socijalnih mjera te osigurava sve više i više socijalnih usluga. Prije 200 godina nije bilo samorazumljivo da imate besplatno obrazovanje, zdravstvenu zaštitu ili da vas netko plaća kada vam istekne radni vijek. To je sve izboreno, a kroz socijalnu i intervencionističku državu se sklopilo u jedan vrlo kompliciran sistem koji je počeo nailaziti na otpore u zadnjoj trećini 20. stoljeća.

Moja je pojednostavnjena teza da su tu nastala dva odgovora. S jedne strane, upravo u najrazvijenijem zemljama ljudi su razvili senzibilitet za vrednote kvalitete života te su postajali kritični prema toj državi, koja je ogroman broj društvenih funkcija usisala u sebe, ali je počela sve više biti i izvor dugoročnih problema (nuklearno naoružavanje, ugrožavanje okoliša putem iscrpljivanja i zagađivanja itd.). Dakle, velik je broj ljudi shvatio da trebaju izboriti svoju riječ protiv toga kako se politika vodi. Postali su svjesni da se trebaju uplesti u stvari, a da pri tome nisu vođeni samo svojim neposrednim interesom – ekonomskim ili nekim drugima. I tu dolazi do buđenja društva – to je društvo građana. Mada bi bilo bolje reći da je to društvo državljana, tj. članova političke zajednice koji nisu na spavanju između dvaju glasanja, nego ih se stvari tiču. O toj smo pojavi saznavali uglavnom posredstvom tekstova na engleskome, pa smo iz njih usvojili i termin “civilno društvo”, čime je nastala i mogućnost zalaganja za političku participaciju odozdo, a da se zaobiđe ideologijska kritika “građanskoga”.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Drugi je odgovor neoliberalni, kada su se poslovni krugovi počeli suprotstavljati sve većim poreznim opterećenjima. Taj model je došao do svojih granica sredinom 70-ih, kada dolazi do smanjivanja regulative, daje se veći prostor privatnom biznisu, dolazi do stanovitog povlačenja države, naravno na štetu njezinih socijalnih funkcija, nikada na štetu puno većih izdataka kao što je naoružanje.

Tada se rodilo novo značenje društva u jednoj novoj ulozi. Jedan njegov aktivniji, senzibilniji i angažiraniji dio je želio uzeti natrag tu funkciju vođenja politike. To društvo postaje nemirno iz političkih motiva, ono odbija bez ostatka delegirati skrb o zajedničkim pitanjima na partije, parlament, agencije, institucije socijalnog dijaloga, državni aparat itd. I tu mi se čini da to možemo definirati jednom neozbiljnom definicijom koja kaže – civilno društvo je sistematsko miješanje građana u unutrašnje poslove vlasti.

U kojim se sve okolnostima javljaju novi društveni pokreti i na koji se način politička funkcija vraća u društvo?

Država koja je postala svemoguća udarila je u svoje funkcionalne granice. S druge strane, industrijske i postindustrijske zemlje oslobodile su ljude brige od gladi. U društvima obilja je na dnevni red moglo doći da se bude osjetljiv i na ono što ima tek indirektne i dugoročne učinke, kao što je zaštita okoliša. Mogla se osjetiti veća solidarnost prema drugima. Jer onaj koji je sam ugrožen jednostavno nema kapaciteta za suosjećanje s tuđom nevoljom. Onaj tko je bogatiji, tko bolje stoji, ne mora, ali može biti solidaran i osjetljiv na nepravdu u svijetu.

Što se dogodilo? Spoznaja da su najviši ekonomski, znanstveni, politički, organizacijski kapaciteti bili u funkciji stvaranja nečega što svima može doći glave, vjerojatno je bila jedna od najšokantnijih stvari i jaki motor za te pokrete. Kada imate egzistencijalnu sigurnost, čovjek je takvo biće da traži dalje. Želi živjeti smislenije, mirnije, ne želi biti sudionikom svjetske nepravde itd.  To je naprosto scenografija u kojoj je tradicionalna podjela na građansko društvo i političku državu zastarjela, gdje se krupni ekonomski interesi prelijevaju u političke utjecaje, a država se pak svojim ekonomskim i socijalnim funkcijama prelijeva u društvo. Tu obični ljudi, barem njihov imućniji i obrazovaniji dio, traži neke vrijednosti koje se ne svode na materijalne.

Je li civilno društvo nadopuna ili kritika, ili želi biti i jedno i drugo?

I jedno i drugo. Kada javni sektor ne podmiruje sve potrebe koje bi trebalo ili ne podmiruje kako bi trebalo, mnogi se dobrovoljno angažiraju kako bi to putem socijalnih usluga nekako nadoknadili, ali je puno bolje da svojim djelovanjem pokušate učiniti nešto kako bi taj sistem bio bolji, a ne samo da za njim metete štetu koju proizvodi, a sam je ne sanira. Međutim, od ljudi koji se toliko zdušno angažiraju na smanjivanju štete nije fer, ili nije realistično, tražiti da učine još nešto drugo. Ali ako gledamo sve ono što je jednom društvu potrebno za kvalitetan život, ova funkcija nadopunjavanja države i javnih institucija nipošto ne bi trebala biti kraj priče. Mislim da se u ime solidarnosti mora uvijek državu i institucije teretiti za društvene funkcije koje nisu njihov neposredni dio, ali su pod njihovom ingerencijom.

Nerijetko u literaturi susrećemo teze da dva fenomena uspostavljaju jedan drugog: demokracija proizvodi civilno društvo tamo gdje ga nema, a civilno društvo pak demokraciju tamo gdje nje nema. O kakvom je paradoksu riječ?

To je inače paradoks literature koja se tiče tranzicije. Literatura koja se bavi tim promjenama između autoritarnih ili totalitarnih režima i onoga što nazivamo demokracija, kao da stalno ide na dva kolosijeka. Jedan se bavi gradnjom, razvijanjem, adaptiranjem i konsolidiranjem demokratskog poretka, s vladavinom prava, tržišnom privredom itd., i tu se uvijek dodaje kako je civilno društvo važno. U drugoj ‘traci’ literature o ‘tranziciji” govori se o razvijanju civilnoga društva kroz organizacijske oblike djelovanja građana i aktera odozdo. I tu se uzima kao posve jasno da je aktivno civilno društvo važno za uspostavljanje i djelovanje demokratskih poredaka, ali analize kako zapravo međusobno djeluju demokratski poreci i građani, kako se civilni akteri, koji su sami sebe pokrenuli, miješaju u javne stvari, gdje se događa da oni djeluju kao bitan faktor stvaranja demokracije – te analize gotovo i nema. To većinom ostaje na podrazumijevanju. Paradoks je u tom shvaćanju da demokracija dolazi sama od sebe čim se sruše sistemi političke represije. A zapravo je i nakon pada starih režim potrebna borba da bi se zbilja uspostavila kontrola građana nad vlašću (ono što zovemo demokracijom) i da ta vlast bude pravno ograničena (ono što zovemo vladavinom prava). Ali ako imate razoreno društveno, kakvo jedino i može biti pod totalitarnim režimom, onda nemate borbu. Mi smo tu demokraciju prisvojili automatski, adoptirali smo je kao željeni obrazac u koji se vjeruje ideologijski, ne proživljeno, ne shvaćeno. Tako za usvajanje modela nije bilo potrebno nikakvo civilno društvo.

U socijalističkim režimima u desetljeću uoči njegova pada ipak dolazi do kakvog takvog oživljavanja civilnoga društva. O kakvoj živosti je ovdje riječ?

U zemljama pod sovjetskom dominacijom to su bile malene grupe, uglavnom intelektualaca i umjetnika, koje su svojim raspravama, izdavaštvom i drugim komunikacijama u skrovitim, zatvorenim krugovima pružale otpor posvemašnjem prodiranju režimske ideologije, i održavale uglavnom liberalnu misao. U zemljama u kojima su režimi eksperimentirali s kontroliranom liberalizacijom, poput Mađarske, počeli su se javljati i širi pokreti, uglavnom omladinski, posvećeni civilizacijskim vrednotama poput mira, zaštite okoliša i sličnoga. Indikativno je, međutim, da ni oni nisu išli na direktnu političku konfrontaciju s režimom, što im nipošto ne treba zamjeriti. Iznimke su Poljska i Jugoslavija. U Poljskoj, u kojoj nikada i nije bio uspostavljen pravi totalitarni režim, radnici su u suradnji s intelektualcima disidentima stvorili jak sindikat, Solidarnost, i već početkom osamdesetih ozbiljno načeli ‘čaroliju’ nerazrušivosti režima. Javljali su se i drugi organizirani pokreti, ali ih je Solidarnost uglavnom sve obuhvatila u općenarodni pokret, što nije bilo dobro za kasniji razvoj civilnog društva, jer je u takvom okupljanju prevladavao kolektivizam i nacionalna identifikacija. U Jugoslaviji je pak režim još od pedesetih godina, tražeći legitimacijsku alternativu staljinizmu, ali ne dirajući u ‘vodeću ulogu’ komunističke stranke, dopuštao ograničenu i kontroliranu liberalizaciju. Ona se prije svega manifestirala u razvoju tržišne na račun planske privrede, ali i u povlačenju obvezatne režimske ideologije iz kulture, filozofije, društvenih znanosti, i – što je za širu populaciju bilo najvažnije – otvorenosti spram vanjskog okruženja. Od šopinga do traženja unosnijeg zaposlenja u drugim zemljama.

Tako je bilo mnogo prostora u kojima su se mogle razvijati i komunicirati alternativne ideje, uključujući i političke, premda ih se nije smjelo organizirano zastupati. Ipak, u osamdesetima, kad se i sam režim nakon Titove smrti počinje dezintegrirati, već se javno potpisuju peticije protiv najtežeg kršenja ljudskih prava, a još od prije neke profesionalne organizacije (najčešće filozofska i sociološka društva) služe kao okosnica alternativnog djelovanje. S vremenom se sami režimski organizacijski oblici (primjerice, savezi “socijalističke” omladine) rabe kao ‘klice’ političkog pluralizma. I tu se javljaju i grupe za ravnopravnost spolova, za zaštitu okoliša i neke druge, ali je značajno da nije bilo političke disidencije poput one u zemljama pod sovjetskom dominacijom i u samom SSSR-u. Razlog je što je režim bio liberalniji, pa se mnogo alternativnijih ideja moglo širiti i razmjenjivati kroz legalne kanale (već spomenuta stručna društva, i mnogo značajnih časopisa za društvena pitanja). Stoga se nije razvila ni potreba ni metode političkog suprotstavljanja. Ali postojao je i drugi razlog – što su uslijed strukture režima, koji je već bio podijeljen na etno-nacionalne ‘države’, mnoge demokratske i liberalne energije apsorbirane u nacionalističke sklopove. Bilo onako kao u Srbiji, gdje su i mnogi raniji liberalni disidenti pristali uz Miloševićevu “antibirokratsku” nacionalnu revoluciju, bilo kao u Sloveniji, gdje se demokraciju i civilne pokrete uzimalo kao stvar ponovo nacionalnog konsenzusa, bilo kao u Hrvatskoj, gdje je mnogo liberalno orijentiranih pripadnika intelektualne elite popušilo priču o primatu (etno)nacionalne države te su ispali potpuno nemoćni pred dominantno autoritarnim formiranjem opozicije kakvu je utjelovila Tuđmanova partija.

Kakav nas je kontekst dočekao 90-ih godina i zašto su te okolnosti utjecale na nepostojanje civilnoga društva kod nas?

Neki politički režimi se grade i održavaju na tome da sve aktivno kontroliraju ili potpuno suzbijaju sve što ne bi mogli aktivno kontrolirati. Bilo kakvo autonomno horizontalno povezivanje ljudi u društveno relevantne skupine se sprečava i onemogućuje unaprijed. Budući da su se komunistički režimi gradili na tome da niste mogli mrdnuti negdje bez dozvole ili naredbe partije, jedine partije i nekog njenog izdanka ili mehanizma, na sociološkom planu se osjetilo tako da nemate nastajuću protu-elitu koja bi se suprotstavila vladajućoj političkoj nomenklaturi. Tako da je urušavanje komunističkih režima društvo dočekalo kao hrpa pojedinaca i neformalnih grupa, a ne kao struktura koja može autonomno funkcionirati.

U takvim okolnostima ni kod nas nije izrasla neka nova snaga i nisu se prakticirali neki obrasci društvenog djelovanja koji su sami sebe održavali i koji su mogli biti nosioci nekog novog političkog poretka. Svi smo čekali pad tog starog sistema i pad u zagrljaj kapitalizma koji je za nas bio personificiran onim lijepim slikama bogatog života koje smo mogli vidjeti kroz masovnu kulturu. Ali novi poredak koji je nastajao, a koji je trebao biti obilježen demokracijom, utjecajem građana, vladavinom prava, jamčenjem sloboda svakome, nije imao nikakvo društveno i ekonomsko utemeljenje. Dakle, nakon režima u kojem se vladalo ideologijom, mi smo i demokraciju i liberalizam usvojili kao ideologiju. Demokracija je bila usvojena kao jedan opći konsenzus gdje ljudi uopće nisu znali koji su pravi ekonomski uvjeti za to. A demokracija, vladavina prava, tržišna privreda itd. su relacije, u kojima državu treba staviti u odnos s nekom protustranom – društvom. Ako imate demokraciju, morate imati i demos. Ali ako polazite od jednog razorenog društva, onda ga nemate. Ako nemate samostalno, autonomno formirane grupe po interesima koji bi imali uporište van političke strukture, u barem donekle slobodnoj tržišnoj privredi, a uvedete formalni demokratski sistem, onda državi nasuprot ne stoji društvo koje ima svoju moć. To društvo neće biti neovisna kontrola, ne samo pružanjem ili uskratom glasačke podrške, nego i kao prijetnja ako vlast postupa nelegitimno.

Postsocijalističke zemlje bivše Jugoslavije prate jake matrice nacionalne svijesti.

To se njegovalo i prije, a u javnosti je vidljivo od 60-ih godina. Ne znam koliku je težinu imalo prije. Svi čije su obitelji bile na poraženoj strani na kraju Drugog svjetskog rata to su dakako njegovali cijelo vrijeme. Komunistička vlast je bila ta koja je od kasnih 60-ih isprobavala nacionalnu legitimaciju kao dodatno ojačanje u borbi za to koliko će u decentralizaciji dobiti kontrole. Najspektakularnije je bilo u Hrvatskoj, s pokretom koji nije bio demokratski orijentiran, a bio je nedvojbeno nacionalistički. U svakom slučaju se postupno, često i kroz totalne banalnosti od kraja 60-ih sve više odnosa interpretiralo u nacionalnim odrednicama. U 80-ima se ništa drugo nije radilo nego su se svi problemi koji su se gomilali prevodili pod nacionalne atribute. Kada je na to došla i demokracija koja nam je jednostavno pala u krilo, svi su bili već totalno spremni na etnička grupiranja. Bio nam je potpuno amputiran ‘centar’  za  pluralizam.

Što se događa s civilnim društvom u post-jugoslavenskim zemljama? Tko se u Hrvatskoj 90-ih suprotstavljao hegemoniji etno-nacionalnog određenja države?

Mogu većinu nabrojati imenom i prezimenom. Tko su bili? Ljudi koji naprosto nisu padali na nacionalizam, koji su bili kritični i koji su vidjeli da se događaju loše stvari na koje nisu mogli šutjeti. Mali broj pojedinaca bio je spreman djelovati. Jedna od prvih inicijativa bila je Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu, koje je imalo namjeru pomoći da se promjene provedu na što je više moguće civiliziran i demokratski način, uključujući i demokratske izbore za savezni parlament. Poteklo je iz jednog intelektualnog kruga za raspravljanje o društvenim problemima, a onda je nekoliko nas odlučilo da se i praktički založi za demokratsku opciju, koju je najuvjerljivije i s najviše angažmana artikulirao Žarko Puhovski. Puno je bilo reakcija koje su bile spontane ili profesionalno inicirane. Recimo, kada su Vesna Kesić i još neki ljudi iz novinarske profesije inicirali Građansku inicijativu za slobodu javne riječi, uvidjevši da uza sav pluralizam stranaka i demokratski ustav opet može biti neformalne cenzure, političkih pritisaka na medije itd. U tim inicijativama se okupila jedna mješavina znanja, moralnog drajva i motiva, a čak i profesionalnih interesa (mnogi su ostajali bez posla i sl.). Tu se očitovalo ono što je i inače svojstveno civilnom društvu – da djeluje reaktivno. U svakom slučaju to je bio angažman jednog malog broja ljudi koji nisu mogli prihvatiti tadašnje stanje stvari. Bila je to jedna kombinacija stavova koji su se temeljili na respektu prema ljudskoj slobodi, solidarnosti, ali i reakcija na ono što nas je sve šokiralo – da je ‘pad pod demokraciju’ rezultirao ratom, ali i unutrašnjim autoritarizmom i etničkom netrpeljivošću.

Kakva je bila uloga međunarodnih fondacija u formiranju civilnoga društva u nas?

Odgovor je pomalo paradoksalan: Civilni akteri – jer civilnog društva nikada nismo imali – bili su bitno ovisni o infuziji izvana, jer se nisu mogli osloniti niti na dobrovoljni rad većeg broja ljudi, niti na novčane priloge građanki i građana, a ni na neku širu moralnu podršku u društvu. Ali strani donatori kao izvori te podrške nisu ni stvorili niti oblikovali najznačajnije izvorne civilne aktere. Uz svega par izuzetaka, donatori se nisu niti miješali u djelovanje tih aktera. Ipak, postavljali su okvire određene njihovim viđenjem problema i načina razvijanja demokracije i vladavine prava. A to je razumijevanje bilo u biti promašeno, jer nisu shvaćali da pred sobom imaju formalnu demokraciju bez demosa, državu bez društva, i da domaći civilni akteri nisu tek neki katalizatori koji samo pospješuju proces ‘tranzicije’, nego slabašni, raštrkani, malobrojni otočići koji brane elementarne civilizacijske vrednote u jednom autoritarnom moru koje je u biti zadovoljno autoritarnom politikom u formalno demokratskom okviru. S vremenom su donatori počeli i proizvoditi ‘aktere’ koji su im odgovarali, a koji su se često samo spretno uklapali u njihov wishful thinking. Mnogo je ljudi koji su osnovne pojmove o društvenom djelovanju stekli po zbrzanim tečajevima, ili čak samo kroz programske dokumente koji se pojavljuju kao uvod u natječaj za donacije. Tako nastaje paradoks da se kao civilni akteri bolje afirmiraju oni koji su slabije povezani sa zbiljskim problemima svojeg društva. Čak i sama sveprisutna forma projekta navodila je na to da se stvari u osnovi razvijaju kako treba, a civilne intervencije se svode na promjene koje se dade postići u godinu-dvije. Oni koji zaista znaju što je potrebno, i koji k tome još imaju volje probijati se kroz donatorske institucije i procedure (što često već i samo traži gotovo profesionalan angažman), mogu doduše dobiti nešto potpore, ali često je njihov pristup gotovo nespojiv s modelima kakve implicite nameću donatori.

Na koje su načine civilni akteri postizali promjene u 90-im i možete li to usporediti s prvim desetljećem 21. stoljeća?

U devedesetima je bilo teško, ali jednostavno. Ljude se ubijalo, tuklo, izbacivalo iz domova, diskriminiralo na poslu i u socijalnim uslugama zbog etničke pripadnosti, ali tko je htio mogao je i bez specijalističkog znanja jasno vidjeti što je dobro, a što zlo, i što bi trebalo učiniti. Akcije su sezale od direktne pomoći žrtvama, preko intervencija kod svih mogućih nosilaca funkcija u državnim i javnim institucijama, do javnih simboličkih protesta ili provokacija. Nisu mogle mobilizirati građansku podršku, jer ne treba zaboraviti da je većina bilo odobravala takvo kršenje ljudskih prava, bilo spremno odvraćala pogled ili, što je najgore, nalazila kojekakva opravdanja – u ratu, u kolektivnoj viktimizaciji i krivnji itd. Jako im je koristila inozemna podrška, jer, srećom, ni zemlje EU niti SAD nisu odobravale takve stvari, a Tuđmanov je režim ovisio o njihovoj podršci. (To je bila naša velika prednost pred Miloševićevim režimom u Srbiji: on se svojim izolacionizmom bio učinio gotovo nedodirljivim za utjecaj sa zapada.) U tim sumornim godinama još je jedna stvar bila jasna: da je masovno kršenje ljudskih prava stvar sistema, politička stvar.

Preokret nastaje time što se hrvatske vlasti počinju ponašati kooperativno prema zapadnim demokracijama, pa se i kršenje ljudskih prava i svi drugi problemi koji su predmet civilnog angažmana izvana shvaćaju kao ekscesi, a ne kao sistemske pojave. A mi znamo da se izbornim porazom HDZ-a i pobjedom šesteročlane koalicije nije suštinski promijenilo ništa; HDZ nije diskreditiran u svojoj temeljnoj ideologiji i autoritarnom načinu vladanja, nego samo zbog posljedica – neuspješne privrede, siromaštva, nezaposlenosti i korupcije. Samo, sada veza između politike i društvenih problema više nije direktna i prepoznatljiva na prvu loptu; osnovni je problem opća neodgovornost države i javnih institucija, a s druge strane i dalje nemoć društva da ih učine odgovornima. Sada, međutim, vlasti na riječima prihvaćaju sve što bi trebale, pa se stoga mnogo energije i s građanske strane troši u konstruktivne inicijative za koje vlasti zapravo ipak nemaju nikakvog interesa osim kozmetičkoga. Ono što bi nam trebalo jest bitno uvećanje političke kompetentnosti civilnih aktera, jer mnogo toga i dalje ovisi o njihovom angažmanu. Ističem: političke, ne tek kompetentnosti za iniciranje i oblikovanje praktičkih programa i mjera – ne (samo) policy, nego baš politika, kako bi se i u mnogo kompliciranijim uvjetima našlo načine djelotvorne kritike postojećeg stanja i barem nekih promjena.

Civilni faktor nije sektor ili grana društvene djelatnosti, nego odnos koji bilo koji pojedinac može uspostaviti. Kako u takvom shvaćanju civilnoga društva tretirati sve nevladine organizacije koje sebe vide kao civilno društvo, a koje su manje ili više uspješno profesionalizirane i institucionalizirane?

Ni institucionalizacija, ni profesionalizacija nisu nikakav problem sami po sebi. I jedno i drugo je instrumentalno, u sebi neutralno i ovisi o kontekstu. Jedna od organizacija koja je igrala ulogu nekog nukleusa i koja je bila rasadnik mnogih drugih organizacija je Antiratna kampanja. Od samog početka je imala neka sredstva i odlučeno je da će par ljudi dobivati novce za svoj rad. Bila je to mreža i bilo je važno imati u sredini pauka koji će povezivati sve konce. U nekom rudimentarnom smislu bilo je profesionalizirano, u smislu da se tražila neka odgovornost onih koji su za rad bili plaćeni. Drugi element institucionalizacije je unajmljeni ured, telefon, fax i tome slično, što je za Antiratnu kampanju bilo strašno korisno. Nakon dvije godine iskustva angažmana u UJDI-u gdje nije bilo nikakvih sredstava, u smislu infrastrukture kao što je ured i u smislu ljudskih resursa kao netko tko je plaćen, vidio sam koliko je korisno kada se osiguraju uvjeti za takav rad.

Ali problem je kada profesionalci preuzmu vodstvo i čak postanu potpuni nadomjestak za širu grupu koja je angažirana iz vrijednosnog motiva. A to se u mnogim organizacijama dogodilo. Tu su značajnu ulogu, ali ne inicijalnu, odigrali donatori. Mnogi su po svojoj političkoj misiji, bez neke političke manipulacije, došli da pomažu razvoj demokracije. Aktivistički vidljive i profilirane aktere su uzimali za partnere.

Vrag je u tome da u početku imate mali segment populacije koji je zbilja angažiran, jer vidi probleme i ne želi biti pasivan prema tome, a problem nastaje kada se izgubi svijest o tome da su to samopokrenuti akteri i kada se preuzimaju organizacijski obrasci koje nude donatori. Osim toga, izvanredne situacije prođu ili se ljudi na njih prilagode i onda traže neke druge mehanizme. Ovo društvo još uvijek nije takvo da proizvodi pojedince koji su voljni da žive stvari onkraj privatnog interesa. Pri tome još uvijek nema odgovorne države koja bi pouzdano funkcionirala i bez tog stalnog kontroliranja i pritiskanja od građana.

Dakle, država i dalje ne osigurava sve što je društvu potrebno. U toj situaciji imamo aktere koji se odlučuju za rad u nevladinim organizacijama. Budući da za taj rad najčešće ne mogu dobiti neki visoki ekonomski nadomjestak, jasno je da oni ne slijede samo svoje socio-ekonomske interese, nego djeluju i iz vrijednosne motivacije. Kako u takvim konstelacijama razmatrati brojne nevladine organizacije kao članove civilnoga društva ako ga gledamo isključivo kao fluidnu masu koja se pojavljuje i nestaje po potrebi, a ne kao organizirane, institucionalizirane i profesionalizirane civilne aktere?

Imate pred sobom društvo u kojem problemi više nisu svedeni na stvar nekakvih polariziranih, čistih moralnih izbora. Kad ste pred pitanjem je li u redu da ljude izbacuju iz stanova samo zato što su ovi Srbi, onda nemate što puno razmišljati. Svakom tko hoće uključiti svoj moralni senzor je jasno da to nije u redu. U onom fenomenu etno etike, terminom koji posuđujem od Žarka Puhovoskog, moralni senzor kod 90% našeg stanovništva je bio totalna nula. Ako se niste pretvorili u moralnog idiota i slijepca, ako niste odlučili zanemariti elementarni moralni stav, onda nemate što razmišljati: kršenje prava je bilo takvo da je odmah bilo jasno što nije u redu. A danas nemate tih zaoštrenih povreda prava. Imate ih i dalje koliko god hoćete, samo što su prikrivenije, indirektnije i tome slično, i ima nešto ljudi koji se i dalje uspijevaju nositi s time, angažirati na tome, nalaze neke resurse za to. Ali sad je već potpuno nemoguće na nekom apstraktnom planu, prema nekim jednostavnim kriterijima raspoznati one koji rade ono što smo prije spomenuli, koji su korektiv, nadopuna sistema. Bavite se jednim društvenim problemom, za to ste plaćeni, više ili manje, i to radite više ili manje dobro i odgovorno. Može biti i jako savjesnih ljudi u loše vođenim državnim i javnim ustanovama, može biti jako šlampavih i nekompetentnih ljudi u inače dobro zamišljenim i dobrim namjerama strukturiranim i vođenim institucijama neprofitnog i privatnog sektora. Stoga je uvođenje ‘kontrole  kvalitete’ ključna stvar, ali kako naći one koji nisu dio sistema, koji djeluju kao građanski korektiv, a ipak dovoljno poznaju i razumiju i probleme i sistem? Mi imamo dobro etabliranu struku za socijalni rad, ali među stručnjacima je jako malo angažiranih intelektualaca koji svoju struku zalažu mimo pitanja je li me netko platio.

Ima građanskih organizacija, profesionaliziranih i institucionaliziranih, koje su smisao postojanja i odgovarajuću podršku i ljudsku i donatorsku, dobile kroz turbulentna vremena, a koje su u situaciji da postanu neka vrsta profesionalnih agencija. GONG bi mogao nadopunjavati nekakve državne mehanizme. Mada mislim da bi najbolje bilo tu energiju usmjeriti na to da se stvari sistemski promijene, da se iskorijene one glavne mogućnosti zloupotreba itd. Tu su i neke druge organizacije za ljudska prava koje su etablirane i profesionalizirane i koje bi više mogle učiniti da se angažiraju da dokrajče tranzicijski proces u kojem imamo neodrživo stanje postojanja institucija koje zapravo ne funkcioniraju. Ali, puno je lakše to reći nego učiniti. Nije stvar ekspertize da se državnim institucijama da poduka, nego je puno više stvar mobilizacije javnosti da ih se prisili na to.

Što se tiče i profila, karaktera i načina djelovanja civilnih aktera, tek smo sada u pravoj tranziciji. Sada imamo oskudnu osnovicu i visoko angažirane (još uvijek malobrojne) građane, pri čemu njihovi kapaciteti nisu dovoljni da se nose s problemima koji su kompleksniji.

S kojim se izazovima danas suočavaju civilni akteri kada smo suočeni s još jednim paradoksom depolitizacije društva? I što je neophodno za stalnost građanskog angažmana?

Depolitizacija društva nas prati otkad znam za sebe. Premda površni analitičari vole tvrditi da je pod komunističkim režimom sve u društvu bilo politizirano, stvari stoje upravo suprotno. Sve je, ili mnogo toga, bilo politički kontrolirano, ali ljudi su na to reagirali izbjegavanjem bilo kakvog bavljenja politikom, sve do posvemašnje depolitizacije društva. I kada nam je poklonjena višepartijska, izborna, parlamentarna demokracija, vrlo je brzo uspostavljen autoritarni politički vrh koji je – doduše, s većinskim pristankom – uzurpirao određivanje političkih ciljeva i djelovanja, bez suštinske rasprave u javnosti, kojoj je ostavljeno samo da se identificira. Depoltiziranost društva je, dakle, konstanta, a po mojem sudu mnogo je veći problem depolitiziranost najvećeg dijela onoga što figurira kao civilni akteri. Za građanski angažman je bitna svijest o problemu, ali i o njegovom sistemskom karakteru te spremnost i sposobnost da se njegovo rješavanje tjera do krajnjih političkih konsekvencija, do promjene nakon koje se isti problemi neće stalno iznova stvarati. Umjesto toga, često se događa da se energija za promjenu uspješno kanalizira u formalne promjene – bilo zakonskih i nižih normi, bilo institucija – a nema kapaciteta da se sistemu i u praktičkom njegovom djelovanju uporno i dosadno diše za ovratnik. U tom je smislu važna stalnost angažmana, ali nju ne jamče institucije i profesionalci, nego kompetentan građanski angažman. On se može razvijati samo postupno, učenjem na greškama, ali i učenjem o samom političkom djelovanju. Tu postoji bogato znanje, ali za nj kod nas tek treba stvoriti ‘tržište’.

Civilno društvo održava javnost kao političko polje. No danas je javnost kolonizirana privatnim medijima. Treba li tu javnost osvojiti dekoloniziranjem privatnih medija ili treba jačati javne medije te alternativne, nezavisne i neprofitne medije?

Moj pristup je normativistički. Polazim od toga da je za dobar život u društvu i za ostvarivanje kvalitetne države i javnih institucija neophodno da se ljudi stalno miješaju i kritički gledaju. I sve što sam rekao o civilnom društvu u tom novom smislu građana koji se postavljaju i kao neposredni politički subjekti, o novim društvenim pokretima, to je ono kako je ideal-tipski zamišljena građanska javnost. Mediji su sredstvo kroz koje se o takvim uvidima i interesima komunicira. Ako pak nemate građane i građanke koji se hoće baviti tim stvarima, onda nemate javnosti. Možete imati medije kakve god hoćete, zakone isto tako, ali ako nema aktivnih konzumenata koji traže da ih se informira o javnim problemima i političkim mjerama, i koji hoće reći koju riječ, i koji će pokrenuti neke akcije, kampanje, pritiske i tome slično, onda ti mediji ne mogu pomoći u izgradnji javnosti.

Kada bih to usporedio sa situacijom od prije 25/30 godina, tada je bilo jako teško u javnost progurati neko kritičko mišljenje, ali ako vam je to uspjelo, svi su znali što to znači. A danas je obrnuto. Nema toga što ne možete negdje objaviti. Mainstream mediji su konformirajući i previđaju neke stvari, ali nekih posebnih tabua nema. Mediji će vas ignorirati iz nekih drugih razloga, ali ne zato što ugrožavate neki tabu.

Mislite da Todorić, nekad Sanader i ostali nisu tabui hrvatskih medija?

Tabu mislim u izvornom smislu, kada ste ugroženi već pri samoj pomisli da prekršite tabu. Nema toga, osim, ako dirnete neke bitne zasade nacionalističke ideologije. Ali ni Sanader ni Todorić nisu takva vrsta tabua. Uvijek ste mogli naći neke novine, neki web site gdje ste to mogli reći, gdje vas nitko nije spriječio da to kažete.

Mislim da je važnije stvoriti infrastrukturu za kvalitetnije raspravljanje o javnim temama, dakle kompleksnije, s razrađenim argumentima itd. Kroz takav medij bi se publika mogla odgajati. Mi smo zapušteno društvo, nama treba učenja, ali ne ove NGO-ovske ‘edukacije’, nego učenje kroz suočavanje s našim problemima u svoj njihovoj kompliciranosti.

S druge strane je veliki zadatak javne medije – medije u javnom vlasništvu – učiniti zbilja javnima. Tu se nikako nije uspjelo izvući iz ove kolektivističke matrice – onaj tko kontrolira vlast, kontrolira medije. Javni mediji su kod nas najviše konformistički. Moramo napraviti preokret u javnom mediju i učiniti ga poprištem pluralizma. Javni medij mora biti otvoren za sve legitimne opcije u društvu, a legitimne su sve koje ne isključuju druge, koje ne eliminiraju druge. Javni mediji moraju biti poprište za njih. Ta funkcija zahtijeva takav odgovor.

Oni alternativni, neprofitni, nisu primarno važni kao mjesto gdje se može objaviti nešto što se ne bi moglo objaviti negdje drugdje. Takva predstava se oslanja na paradigmu političke i ideologijske cenzure, koja je već davno izgubila tlo pod nogama. Alternativa je zalaganje za stvari poput individualne slobode, ravnopravnosti posebnih grupa i pluralizam shvaćanja i interesa, ali tako da se otvori prostor za produbljenu kritičku analizu sadašnjeg stanja koje to još uvijek sprečava. Alternativne opcije se ne mogu otvoriti alternativnim senzacionalizmom ili resantimanom spram establišmenta, nego razlaganjem uvjeta koji omogućuju da stvari idu onako kako idu sada.

Tekst preuzet sa www.kulturpunkt.hr

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije