Srbijanka Turajlić kaže da treba da je potpišemo kao penzionerku: „Šta znači to – profesor u penziji – kad si u penziji, nisi više profesor.” Međutim, kad javno održi predavanje, obavezno svi slušaju. Bez obzira na to da li im se dopada to što čuju. Jedni joj pripisuju u zaslugu, a drugi u krivicu, to što se u preduzbornoj kampanji „iskristalisala” kao jedan od glavnih predvodnika pokreta belih listića. Koji su, kako se sumnja, presudili da Boris Tadić izgubi vlast. Neki joj to nikad nisu oprostili. Nagradu „Osvajanje slobode” dobila je 2009. Neki je listovi stavljaju na svoje „liste najmoćnijih žena”, a ona jedino ima moć da jasno i glasno kaže šta misli i da se ne boji da će zbog toga nešto da izgubi. Doduše, nije ni to malo.
Da li vi pamtite da je ikad bio protest naučnika po ulicama?
Iskreno rečeno, ne mogu da se setim. Bilo je nezadovoljstva, retko kad je bilo protesta iz raznih razloga, ali ne i zbog nezadovoljstva materijalnim stanjem.
Ali ovo je izgleda nekako doteralo do duvara. Naučni radnici kažu da nema dalje – ne mogu da dobiju novac ni da kupe papir i toner za štampanje naučnih radova, a da odu na neku međunarodnu konferenciju, ne mogu ni da sanjaju. Sa druge strane čitamo da, na primer, Nacionalna služba zapošljavanja, za koju i ne znamo koga je uopšte zaposlila, ima 200 službenih automobila. Uz to idu i vozači i neki funkcioneri koje oni voze. Reklo bi se da nije stvar u novcu, nego u prioritetima?
Nama su prioriteti sasvim sigurno drugačiji, pa nam je i briga u društvu malo specifična. Dakle i naučnici i oni koji se bave kulturom, što je zanimljivo, probude se tek onda kada oni imaju problem. Apsolutno nisu spremni da se probude dok društvo u celini ima problem. Drugim rečima, dok njima nekako kaplje, onda je sve u redu. Iz nekog razloga ni nauka, a ni kultura, neće da razumeju da su oni nadgradnja društva. Dakle, da bi društvo moglo da finansira nauku i kulturu, ono mora da ima proizvodnju, jer iz para koje stvara proizvodnja treba da se finansiraju nauka i kultura. Ono što je meni zanimljivo, to je da se nijedna kategorija, posebno nauka koja je ipak bliža proizvodnji, nikad nije pozabavila činjenicom da u ovoj zemlji propada proizvodnja, nego je bila zadovoljna nekakvom pozicijom koju je izborila kod vlasti iz koje su stizale neke pare, nikad se ne pitajući odakle. Dakle, vi imate već mesecima, da ne idemo daleko, razne radničke štrajkove, sporne privatizacije, a nikome u kulturi i nauci nije palo na pamet da ih podrži. Tako da ne vidim da će sad neko da se zabrine što nauka nema para. Trebalo bi neko da se zabrine, ali ja nekako ne vidim ko je taj. Tako da se meni istinski čini da je ta vrsta protesta „meni je loše, dajte mi” prosto besmislena.
Pa dobro, ako se tu i složimo, ali niko se nije zabrinuo ni što „nismo imali para” da produžimo članstvo pa da nastavimo Piza testiranje đaka…
E to je, rekla bih, suština problema. Fantastično je da ne postoji nijedna kategorija društva, uključujući i naše vrle opozicione stranke, koja je zapravo bila spremna da spozna da je to ključni indikator propadanja. U nekakvom svetu i vremenu koje se označava društvom znanja, onog momenta kad zemlja odbije da uopšte učestvuje u razvoju toga, ta zemlja je sebe osudila na propast. Dakle, irelevantno je da li ću ja danas da podržim nauku, ako nemam sluha da treba da školujem neke mlade generacije koje će biti u stanju da se bave tom naukom. Zato mi egocentrično deluju protesti ljudi koji imaju mnogo ozbiljniji zadatak, a to je da se pozabave društvom u celini.
Niko se nije zabrinuo što nema para ni za istraživačku stanicu Petnica, gde se još skupljaju neki mladi i pametni entuzijasti i koju Evropa prepoznaje. Da li je u pitanju baš toliko siromaštvo, ili odsustvo svesti za šta nam uopšte trebaju obrazovani ljudi?
Petnica je problem koji ja držim na nivou Piza testova. I to je mera nekakvog populizma koji mi živimo. Pune su novine male mature. Mala matura bez neke provere nivoa znanja na svetskom nivou je potpuno besmislena. Da li će kupiti testove, polagaće, neće polagati, to sasvim gubi značaj. Dakle, ako je bilo razloga da se traži smena ministra, ili da sam podnese ostavku, to je bilo onog dana kad nije uspeo da se izbori za novac za Piza testiranje. Tog momenta je funkcija ministra posvete prestala da postoji.
Dio intervjua iz magazina “Nova Ekonomija”