Godinu i pol nakon što je Levar usmrćen, Orešković je osuđen na petnaest, a Norac na dvanaest godina zatvora zbog gospićkih likvidacija. Norac je naknadno osuđen i na sedam godine robije zbog masakra u »Medačkom džepu«, to jest u selima Čitluk, Divoselo i Počitelj. Dok je govorio o zločinima i zločincima, čitavo je vrijeme živio u Gospiću, gradu koji je bio – a dobrim je dijelom i dalje – zarobljenik zločina. Govorio je, a rijetke su se novine usudile objaviti njegove riječi, premda su mu čitavo vrijeme prijetili i pokušavali ga ušutkati. Nisu ga pokolebale godine uličnih prijetnji i pljuvanja, nije ga slomilo što se provincija iživljavala na njegovoj supruzi i sinu, što se pričalo da se izdajom Hrvatske bavi za velike pare, dok on nema da sinu kupi nove tenisice, što o njemu šire izmišljotine… Živio je hrabro i uspravno usprkos gradu i usprkos zemlji koja se nije mogla nositi s istinom o sebi.
Prošlo je deset godina od ubojstva Milana Levara, a oni koji su naručili da ga se ubije i oni koji su atentat izveli još uvijek nisu pronađeni, niti se za njima traga. Čitav Gospić, naravno, zna tko su oni. Likvidaciju su naručili ljudi koji su, nakon promjene vlasti 2000., shvatili da bi ih Levarova svjedočenja mogla spremiti na dugogodišnje robije. Blagoslov su dale poglavice patriotskog podzemlja koje je 2000. i 2001. zbijalo redove i pokušavalo se prijetnjama i krvavim upozorenjima zaštititi od prodora pravde u svoj život. Što se tiče izvršitelja, istražitelji su u početku bili na pravom tragu. Ubojice i organizatori ubojstva detektirani su u redovima visokopozicioniranih policijskih specijalaca i vojnih obavještajaca u Gospiću. No, onda je iz policijskog vrha u Zagrebu stigao nalog da se taj trag napusti, jer da je pogrešan, te da se istraga usmjeri u sasvim drugom pravcu. Znamo kako je završila ta promjena smjera: istraga je skončala u ćorsokaku, kamo je se smišljeno odvelo.
Levara su ubili konkretni ljudi povezani u bratstvo što se temeljilo na leševima nedužnih lički Srba, ali – koliko god to moglo patetično zvučati – ubila ga je i Hrvatska koju nije zanimalo što govori Milan Levar i koja je njegove riječi nevoljko počela pretakati u optužnice tek pod međunarodnim pritiskom. I tek kad je za Levara bilo prekasno. Ubila ga je ona većinska Hrvatska koja Norca, Oreškovića i Glavaša, unatoč pravomoćnim osudama za ubijanje civila, i danas smatra nacionalnim herojima i žrtvama antihrvatskih zavjera, dok Levara smatra huljom i izdajicom hrvatstva. Javni život i 2010. godine prepun je izljeva privrženosti zločincima, a za Milana Levara i njegovu obitelj rezerviran je zaborav koji je najbolje sredstvo za ispiranje mrlja na kolektivnoj savjesti. Sjećanje na Levara i na njegovu hrabrost zapravo je sjećanje na vrijeme kad se ova nacija, u ime nakaradnih viših ciljeva, odrekla ljudskosti.