Ljudska prava u procesima evropskih integracija u kontekstu pregovora o ulasku BiH u Evropsku uniju” naziv je okruglog stola koji je održan u Banjaluci protekle sedmice. Nesumnjiva važnost saradnje kuća ljudskih prava u regionu, njihov sve veći značaj kao novog momentuma u zaštiti ljudskih prava, bila je povod za pitanje ima li EU mehanizam da štiti ljudska prava u regiji i da li ga koristi.
Iako kršenje ljudskih prava i civilnih sloboda nije uvijek u režiji države, teško je reći da te aktivnosti država ne podržava, zaključuju sagovornici BUKA portala Bojana Selaković iz Nacionalnog konventa o Evropskoj uniji u Srbiji i Ivan Novosel iz Kuće ljudskih prava Zagreb.
Nereagovanje na projekat eksploatacije litijuma koji se prezentuje kao podrška zelenoj tranzicji bitnoj za EU je čin podrške sistemskom razaranja ljudskih prava, kažu naši sagovornici. Nereagovanje države u Hrvatskoj na pokret „klečavaca“ koji ustaju protiv ljudskih prava i emancipacije je takođe znak implicitne podrške države skupinama koje izazivaju pažnju javnosti dekadentnim stavovima.
Evropska unija ne reaguje na te slučajeve zato što nema moralnu snagu da spriječi trgovinu ključnim pitanjima ekonomije, politike, ljudskih prava i civilinih sloboda zarad kompradorskih interesa i populističkog udovoljavanja centrima moći, poručuju Selaković i Novosel.
Srbija ima dugu istoriju protesta, od onoga što se dešavalo devedesetih pa nadalje, podsjeća Selaković.
„Bilo je nekoliko talasa protesta koji su delovali prilično ozbiljno. U jednom trenutku to počinje da pada. Odgovor na to treba tražiti u činjenic koliko vlast, nevezano od ovoga što se vidi, radi na tome da ne postoji poverenje u institucije i sistem. U Srbiji, među akterima koji nisu nužno za vlast, postoji i vrlo je vidljivo međusobno nepoverenje. Dolazi do razilaženja stavova kako aktivnosti treba da se provode i ljudi su gubili interesovanje jer su postali razočarani“ – kaže Selaković.
Kada je riječ o protestima protiv litijuma, treba primijetiti da je riječ o heterogenoj i decentralizovanoj skupini koja često nema međusobni konsenzus o vrijednostima, kaže Selaković.
„To je rezultat jednog nivoa međusobnog nepoverenja i paranoje koja je izazvana sistemskim razaranjem medijskih sloboda, institucija koje se bave razaranjem ljudskih prava i nemoguće je boriti se protiv te mašinerije. Zanimljivo je što vrhunac otpora još uvijek postoji, na taj način da se ljudi mogu ponovo vrlo lako mobilisati. Ako dugo nemate institucije i institucionalne kanale u kojima može kritička svest da se demonstrira, sve će više dolaziti do izlivanja opšteg nezadovoljstva na ulici, što opet ima svoje zakonitosti“ – kaže Selaković.
Sada je krenuo talas represije prema određenim aktivistima, a sa druge strane vidi se u medijima i kampanja koju radi država protiv proevropskih organizacija koje možda nemaju ulogu u samim protestima ali se povezuju sa organizacijom tih protesta i pokazuju otpor rudarenju, kaže Selaković.
„Otpor prema rudarenju dovodi se u vezu s rušenjem režima, obojenim revolucijama i sada se prosto dešavaju kampanje protiv civilnog društva iz kojih nismo izašli već dvadeset godina. Sad je to na višem nivou jer pojedini tabloidi objavljuju finansijsku situaciju organizacija civilnog društva, i to na nezakonit način. Govorimo o osetljivim finansijskim podacima. Ako kažete nešto protiv te kampanje, onda će vam reći da niste transparentni“ – kaže Selaković.
Tendenciozno tumačenje podataka dovelo je do situacije da već danima tablodi rade shemu u kojoj su na čudan način povezane desetine organizacija kroz „objelodanjivanje“, kaže Selaković.
„Nastoji se stvoriti mišljenje da je reč o organizovanoj grupi koja koristi novac Zapada i usmerava ga na promenu vlasti u Srbiji. Cilj toga je da se dovede u pitanje kredibilitet protesta jer u protestu učestvuje i jedan deo pristalica vladajuće stranke, kako bi ti isti razumeli da treba da odustanu od protesta jer ih finasira Zapad. S tim pritiskom živimo već dugo, ali čini se da sama EU koja je uvek bila savez aktivista i novinara sada ne reaguje“ – zaključuje Selaković.
Govoreći iz perspektive države koja je članica EU, Ivan Novosel kaže da ovo nije ni prva ni posljednja situacija u kojoj EU trguje ekologijom i ekonomijom na štetu svojih osnovnih vrijednosti. EU to radi samim neprepoznavanjem regije Zapadnog Balkana kao područja za koje bi važila ista pravila i isti standardi kao u Evropskoj uniji kada je riječ o zelenoj tranziciji.
„Ono što je po meni najveći moralni debakl EU u tome, gledajući projekt „Jadar“, jest prodaja vrijednosti za litijum koji će se rudariti na ovakav ili onakav način uz nereagiranje na represiju vlasti protiv same srži demokracije. To znači da EU ne nalazi moralnu snagu da reagira i to je poraz. Ne nužno Europske unije kao onog aparata koji je u Bruxellesu, nego i poraz evropskih demokracija na zapadu koje nemaju snagu stati u obranu onoga na čemu demokracija funkcionira. Bez jasnog reagiranja na to, bez jasnog reagiranja na zabrane slobode kretanja i prelaska granice, mobilnosti, dešavaju se noćne more koje predstoje projektu rudarenja litija“ – kaže Novosel.
Motor daljeg angažmana građana i van EU i u EU mora biti zadovoljavajući u kontekstu javnih politika, smatra Novosel.
„Nemamo više nacionalne i europske javne politike. Postoje sad samo evropske javne politike. U svijetu koji je sve povezaniji, u Europi koja je sve povezanija, sve što vlada želi napraviti mora biti povezano sa onim što Europska unija želi i to je put ka jačim integracijama koja može omogućiti veću pravednost po pitanju ljudskih prava, da budemo manje nacionalistički partikularniji, da EU bude bolji igrač na svjetskoj sceni koja promovira ljudska prava“ – kaže Novosel.
Bez Evropske unije, malo toga bi se desilo, primjećuje Novosel. Vjeruje da bi bilo bi puno manje aktiviteta u svakodnevnom životu po pitanju zaštite ljudskih prava.
„Mi bismo voljeli da ta dinamika bude još jača, a u kontekstu ljudskih prava bitno je da se u sljedećem razdoblju vidi primjena Evropske konvencije o ljudskim pravima kako bi te obaveze postale obaveze na razini na kojoj se to očekuje. Meni se čini da ulazak zemalja Zapadnog Balkana u EU jest nužno vezano uz unutarnji politički proces na razini EU koji se ne miče nikud a to je pitanje reforme glasanja unutar vijeća. Dok se ne postigne konsenzus oko toga, a to je užasno daleko, do glavnih odgovora dolaziće se „konsenzusom“, što je najveći problem malih država poput Hrvatske“ – kaže Novosel.
Mobilizacija oko ljudskih prava u Hrvatskoj nije vidljiva u onoj mjeri u kojoj je vidljiva u Srbiji, ali ljudska prava su na udaru onih koje država prikriveno podržava, kaže Novosel.
„Mi bismo u svakom slučaju voljeli da imamo više aktivizma, da više ljudi bude aktivno. Ljudi se pitaju kad će u Zagrebu biti takav protest kao u Beogradu, jer zadnji veliki protest bio je 2016. godine zbog kurikuralne reforme u obrazovanju. To možda govori o tome da problemi u Hrvatskoj nisu na magnitudi s kojom se suočava Srbija, ali mogu reći da mi vidimo sve više i više ljudi koji aktivno sudjeluju u protestima u svojim lokalnim zajednicama kada se radi o povredi njihovih interesa. Ovo ljeto smo gledali mobilizaciju u zaštiti vrela Une na kojoj je privatni investitor htio graditi, vidjeli smo aktivaciju lokalne zajednice oko „Lungo Mare“ u Puli, ili na otocima, kada se donosio novi zakon o pomorskom dobru gdje se privatnim investitorima htjelo omogućiti da mogu okupirati dijelove plaža. Pitanje protesta u kontekstu klasičnih ljudskih prava se preselilo tamo gdje bi ljudska prava trebala i biti, pa i kada je riječ o svakodnevnim komunalnim pitanjima i pitanjima zajednice“ – kaže Novosel.
Kršenje temeljnih ljudskih prava često nije u režiji države ali teško je reći da to država ne podržava, ocjenjuje Novosel.
„Znamo svi za pokret klečavaca, frajera koji kleče po trgovima svaku subotu, mole krunicu i nose kipove Majke božje i mole se za čednost žene. To nije nešto što je pod sponzorstvom države, što jedna od vladajućih stranaka aktivno podržava. No, imate organizirani otpor prema tome od feminističkih grupa svuda, diljem Hrvatske, kao pokreti otpora. Mislim da taj otpor treba podržati i da bismo taj otpor voljeli vidjeti u većoj mjeri i većem obimu“ – kaže Novosel.
Novosel zaključuje da bi veći broj masovnih protesta definitivno uticao na javno mnijenje
„Ako dođemo do toga da imamo više protesta koliko ih ima Beograd, to bi značilo da smo sistemski otišli k vragu. No, voljeli bismo to vidjeti“ – zaključuje Novoselj.