Luka Burilović, šef Hrvatske gospodarske komore, izgubio je u sudskom postupku koji je prije dvije godine pokrenuo protiv Srpskog narodnog vijeća (SNV). Od SNV-a, inače nakladnika tjednika i portala Novosti, tražio je da mu – na ime duševnih boli – isplate 40.000 kuna zbog kolumne ‘Banja Luka Burilović‘ autora Borisa Dežulovića. Sutkinja Općinskog građanskog suda u Zagrebu Ivana Markotić presudu je donijela krajem veljače i njome je naložila Buriloviću da nadoknadi SNV-u parnični trošak u iznosu od 870 eura, plus zatezne kamate.
Riječ je o nepravomoćnoj presudi na koju je Burilović jučer uložio žalbu. Presuda sutkinje Markotić, međutim, može se okarakterizirati kao ubrzani tečaj o slobodi medija i izražavanja. Burilovićeve ocjene Dežulovićevog stila pisanja kao “nedopustivog”, sutkinja u presudi naziva pokušajem cenzure. Burilovićevo poimanje novinarskog posla pak, u nastavku, naziva “glasnogovorništvom”.
1 euro = 7,53450 kuna
U kolumni ‘Banja Luka Burilović’, objavljenoj 5. veljače 2021., Dežulović se svojim jedinstvenim stilom u bitnome osvrće na obrazovni put Luke Burilovića, konkretno, na diplomu koju je stekao na Univerzitetu za poslovne studije u Banja Luci . Riječ je, inače, o privatnom sveučilištu koje je nedavno obuhvaćeno istragom BiH vlasti zbog kupoprodaje diploma.
Burilović ponosan na svoj obrazovni put
Dežulović u kolumni piše o sveučilištu sumnjive reputacije na kojem se – kako su ranije istražili BiH novinari – nakon nekog vremena spaljuju diplomski radovi i koje je smješteno kat ispod studija za ples oko šipke. Burilovića karakterizira kao “bossa slavne Komore” i osvrće se na njegove prihode. Šefa Komore to je povrijedilo pa je sudu naglasio “da su ga povrijedile neistine, novinari koji preispituju njegov rad i rad institucija u kojima radi pri čemu ga u startu etiketiraju kao nešto loše. Žele ga diskreditirati, poniziti. Ponosan je na svoj obrazovni i poslovni put”.
Potvrdio je da je pohađao Univerzitet za poslovne studije u Banja Luci 2005., kada je upisao razlikovnu godinu za nastavak školovanja. U godinu dana tamo je položio oko deset ispita i, kazao je, “moguće da je položio i po dva ispita u jednom dolasku”. Nakon toga, dobio je diplomu koju je nostrificirao u RH. Za nju ga, rekao je Burilović, niti jedna institucija u RH ni u BiH nije tražila provjeru.
Dežulović: ‘Cilj je da se prestane propitivati’
Kazao je da inače ne prati Dežulovićev rad, da zna što su kolumna i satira, ali i kako “ne može prihvatiti da to automatski znači da novinar može pisati što god poželi”. Posebno drskim pokušajem omalovažavanja doživio je kada ga je Dežulović u kolumni nazvao “boss HGK”. Sve je to, rekao je, bilo izuzetno štetno po njegov privatni i poslovni život pa je neko vrijeme uzimao tablete za smirenje koje je u apoteci mogao dobiti bez recepta. Jako lošim je ocijenio i što mu novinar nikada nije poslao upit.
Nakon tog članka, zaključio je, stav prema njemu se promijenio i bio je “izložen svakakvim propitivanjima pa je zbog svega toga bio zakočen i u svom akademskom obrazovanju”. Boris Dežulović sudu je objasnio da se satiričkim sredstvima služi kao izričajem, posebno kada propituje i iznosi vrijednosni sud o javnim osobama. Kazao je i kako mu je neshvatljivo da “čovjek s takvom diplomom može biti predsjednik HGK i, još poraznije, predsjednik Sveučilišnog savjeta Sveučilišta u Zagrebu”. U to je vrijeme, naime, Burilović bio na čelu toga tijela.
Dežulović zaključuje kako smatra “da je krajnji cilj ovakvih tužbi da se prestane kritički pisati, da se odustane od propitivanja”. Isto je na sudu rekao Nikola Bajto, glavni urednik Novosti iz vremena kada je kolumna ‘Banja Luka Burilović’ objavljena. Burilovićevu tužbu, kazao je Bajto, doživio je kao “pritisak da se obesnaži slobodno komentiranje javnih događaja i funkcionera u našem političkom sustavu jer je HGK dio državne strukture”.
Sutkinja: ‘Ovo je pokušaj cenzure’
Sutkinja Markotić u presudi ocjenjuje nespornim da je Dežulović vrijednosni sud i mišljenje o Burilovićevom obrazovnom uspjehu temeljio na istinitim informacijama, kao i da je Burilović javna osoba. Osvrće se, potom, na Burilovićev stav prema kojem “novinar u svojoj satiričkoj kolumni ne može pisati što god želi”. Stavlja ga u kontekst Konvencije za zaštitu ljudskih prava pa ističe kako “proizlazi da je svrha ove tužbe spriječiti tuženika u objavljivanju članaka u kojima novinari iznose vrijednosne sudove, preispituju i komentiraju rad javnih osoba na način koji se njima ne sviđa”.
Primjećuje sutkinja i kako Burilović iskazuje “otvoreni animozitet” prema Dežuloviću kada sugerira sudu da je način njegovog pisanja “nedopušten”. Podcrtava kako Buriloviću uopće nije sporna istinitost objavljenih informacija, već način na koji ih novinar prenosi čitateljskoj publici. “Sve navedeno, po stavu ovog suda, nije pogrešno nazvati pokušajem cenzure budući se na opisani način želi nadzirati upravo sloboda izražavanja, komentiranja i iznošenja vrijednosnih sudova te iste spriječiti ako ne odgovaraju onome o kome se piše”, kaže sutkinja Ivana Markotić u presudi.
Kako je Burilović zamislio novinarstvo
Nastavlja: “Prihvaćanjem takvog poželjnog stava tužitelja, sloboda mišljenja i izražavanja misli novinara bila bi u potpunosti zamijenjena unaprijed pripremljenom prezentacijom aktivnosti i stavova osobe o kojoj se piše, dakle glasnogovorništvom, a što nikako ne odgovara naprijed citiranom pravu na slobodu izražavanja”.
Osvrće se i na Burilovićevu tvrdnju da ga tuženik nije kontaktirao prije objave teksta; sutkinja objašnjava da on to nije bio niti dužan jer se u članku iznose vrijednosni sudovi i komentari autora “koji se temelje na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne budući su ranije objavljene i tužitelj ih nije demantirao”. U konačnici, sutkinja Burilovićevo “paušalno opisivanje neugodnosti koje je proživljavao uslijed blagog preispitivanja svog obrazovnog puta” proglašava “neuvjerljivim i ovom sudu nedovoljnim”.