Predsjednik Mesić je pri samom isteku svog mandata, u zadnjoj rundi pomilovanja, između ostalih pomilovao i ubojicu Aleksandre Zec. Zatvorska kazna smanjena je 36-godišnjem Siniši Rimcu, osuđenom na osam godina zatvora zbog ubojstva civila u Pakračkoj poljani. Rimac je, kako je to nedvojbeno ustanovio Vrhovni sud, osobno sudjelovao u likvidacijama srpskih civila krajem 1991. godine koja su se događala u “Merčepovom logoru reketa i smrti”, a sada mu je kazna smanjena za godinu dana.
Ono po čemu je Rimac zapravo “postao poznat” je mučko ubojstvo obitelji zagrebačkih Srba, dvanaestogodišnje djevojčice Aleksandre, oca Mihajla i majke Marije Zec, koje su ubili on i njegovi suborci, članovi pričuvnog sastava MUP-a, poznati pod nadimkom merčepovci. Trgovca s Trešnjevke su ubili ispred njegove kuće, a majku i djevojčicu odvukli na Sljeme, ubili i zakopali.
Medijski najpoznatije ubojstvo srpskih civila u Hrvatskoj, koje je postalo simbol priznanja i nove hrvatske svijesti da su se ta ubojstva uopće događala, ubojstvo o kojem je svaki politički novinar i komentator u Hrvatskoj dao svoje mišljenje, nije završilo kaznom. Iako im se sudilo za to ubojstvo, njihovi iskazi u kojem su priznali Čime je to Siniša Rimac zaslužio da njegova molba bude uslišana za razliku od drugih 128 osuđenika koji su odbijeni? zločin nisu korišteni – zbog proceduralne pogreške. Njihovo detaljno priznanje zločina – priznanje bez prisutnosti odvjetnika – poništio je tadašnji državni odvjetnik, Vladimir Šeks.
Nakon ubojstava, Rimac je izgradio karijeru kao jedan od tjelohranitelja Gojka Šuška, a kasnije dobio i čin u Hrvatskoj vojsci uz brojna odlikovanja za ratne zasluge. Spora i polovična pravda je Rimca sustigla tek nakon što njegovi zaštitnici iz vrha HDZ-a više nisu bili toliko utjecajni. Za ubojstva u Pakračkoj poljani samo osam godina. Za obitelj Zec – ništa. I sada – milošću samog predsjednika Republike – još godina dana manje.
Iz ureda predsjednika zatražili smo objašnjenje ove odluke, odnosno kriterije pomilovanja, a na jasne upite dobili smo formalno i od bilo kakvog sadržaja očišćeno objašnjenje: “Komisija za pomilovanja, imenovana od predsjednika RH, dala je preporuku za pomilovanje Siniše Rimca na temelju pozitivnog mišljenja kaznionice koje je dalo mišljenje da osuđenik imao uredan tijek izdržavanja kazne što uključuje prihvaćanje odgovornosti za počinjena djela, kao i razloga osobne prirode koje štiti Zakon o zaštiti osobnih podataka.”
Čime je to Siniša Rimac zaslužio da njegova molba bude uslišana za razliku od drugih 128 osuđenika koji su odbijeni? Što su ti drugi učinili ako ubojstva suđena kao ratni zločin zaslužuju pomilovanje. U svojoj molbi Predsjedniku Republike, Rimac traži: “stoga je uvažite i vratite me u život, obvezama rada, brige za obitelj i odgoj djece” . A tko odgaja Dušana i Gordanu Zec, preživjelu djecu iz obitelji Zec? Koji je uopće status ubojstva, a posebno ratnog zločina u našoj svijesti i zakonodavstvu?
Suđenja su to na koja je Hrvatska formalno pristala, izvodeći pred sud nekolicinu poznatih lica. O našem trenutačnom zalaganju u suđenju za ratne zločine, Vesna Teršelič, voditeljica Documente, kaže: “Zakašnjela pravda pruža zadovoljštinu bar nekim obiteljima žrtava, mada hrvatska javnost još uvijek očekuje sudski pravorijek za previše zločina. Mada sudovi sve uspješnije procesuiraju ratne zločine, najveći je problem što su u Hrvatskoj za 703 zločina prijavljena državnom odvjetništvu u 402 postupci još uvijek u predistražnoj fazi. U više od pola ukupnog broja zločina dakle Razni ‘merčepovci’ još uvijek slobodno šetaju Hrvatskom, a njihov zapovijednik se pojavljuje i kao opinion maker u predsjedničkim izborima. Oni su dio naše javnosti, a pravda putuje jako sporo, za neke žrtve zauvijek nedostižno još nije započela istraga, još nisu ni podignute optužnice a zločinci su na slobodi! Žalim što je predsjednik, kao zagovornik individualizacije odgovornosti za ratne zločine, pomilovanjem Rimca sam doprinjeo relativizaciji zločina. Nakon dugotrajnog zakašnjelog sudskog postupka uslijedila je i neprimjerena milost, uvredljiva za obitelji žrtava i hrvatsku javnost”.
Po kojim to kriterijima Predsjednik odlučuje i čemu uopće služi institucija pomilovanja jednom nakon što je Vrhovni sud već donio svoj pravorijek i nakon što sami osuđenici imaju druge opcije smanjenja kazne zbog dobrog vladanja? Da li je odlukama Vrhovnog suda potreban popravni ispit ili je potrebno instituciju Predsjednika obaviti velom božanskog milosrđa? I da li zaista pomilovanje treba davati u slučaju mučkog ubojstva civila u ratu? “Institut pomilovanja je pravno politički oblik milosti. Zasigurno, u primjeni toga instituta moguća je arbitrarnost, jer protiv odluke nema pravnog lijeka. Pomilovanje ne treba davati u slučajevima najtežih kaznenih djela, posebno ubojstva, silovanja, organiziranog kriminala i ratnog zločina. Kod ostalih kaznenih djela treba voditi računa o pravičnosti, stavu žrtve i razmjeru težine kaznenog djela i odslužene kazne” objasnio nam je novi hrvatski predsjednik, Ivo Josipović.
U ovom zadnjem izboru blaženo pomilovanih, predsjednikove milosrđe među ostalima nisu dobili Hrvoje Petrač i braća Momčilović. Radi se o kaznama za pomaganje u otmici, te u slučaju braće Momčilović – za preprodaju droge. Petraču je nekako to pomilovanje i unaprijed uskraćeno, punjenjem novinskih stupaca o njemu kao financijeru Mesićeve kampanje. Petrač i Momčilovići su toliko krivi da ne zaslužuju pomilovanje. Siniša Rimac – po mišljenju predsjednika – zaslužuje. Pomilovanja na taj način zapravo odražavaju i visine dodijeljenih kazni: ubojstva najčešće malo, a novac i droga jako puno – jer državu bole jače. Za ratni zločin samo nekoliko malih kazni, Europe radi. Na domaćem terenu – novac i zdravlje naroda prije svega. Tako je Mesić završio svoj mandat još jednim u nizu dvojbenih pomilovanja, a u proturječju s vlastitim proklamiranim “suočavanjem s prošlošću”. Razni merčepovci još uvijek slobodno šetaju Hrvatskom, a njihov zapovijednik se pojavljuje i kao opinion maker u predsjedničkim izborima. Oni su dio naše javnosti, a pravda putuje jako sporo, za neke žrtve zauvijek nedostižno.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala www.h-alter.org