Kada se avion francuskog predsjednika Emmanuela Macrona približio Beogradu, pratili su ga ruski lovci MiG-29, avangarda srbijanskog ratnog vazduhoplovstva.
Malo je vjerovatno da je Francuz bio uplašen, već je mislio da će sljedeći put biti u pratnji francuskih lovaca Rafale, jer je to vjerovatan slučaj, ako Dassault Aviation ispuni potpisani sporazum, piše Dmitrij Bavirin u kolumni za RIA Novosti.
Da bi svojim prisustvom istakao potvrdu ugovora o kupovini 12 Rafala za 2,7 milijardi eura, Makron je doletio u Srbiju i za dva dana posjete – bilo je vremena da se razgovara sa novinarima i pije šampanjac umjesto ruskog.
Pretpostavljalo se da će Beograd, kao i do sada, kupovati lovce od Rusije, ali je Srbija pripala Macronu.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nije pravio predstavu, kao da se ništa neobično nije dogodilo, pribjegavši argumentaciji iz oblasti geografije:
“Sad me napadaju iz Srbije i govore: ‘Zašto to radite Francuskoj, a ne Rusiji, Kini..’ I onda ih pitam – šta mislite kako će ovi avioni sada doći do nas?”
Da, geografija je bezdušna nauka. Srbija je okružena historijskim neprijateljima, oni su također „države koje su neprijateljske Rusiji“ koje su uvele sankcije na vojnu isporuku u i iz Rusije, piše RIA Novosti.
Dakle, Kinezi treba da budu uvrijeđeni Vučićem.
Država koja ulaže milijarde u Srbiju i tamo aktivno gradi objekte nije Rusija, već Kina, koja Srbiju doživljava kao svoju ekonomsku odskočnu dasku ka Evropi.
Peking i Beograd su razvili tople i gotovo besprijekorne odnose, pa je i NR Kina imala pravo da računa na dogovor: pošto Srbi ne mogu da uvoze rusku robu, neka uzmu kineske klonove ruske robe.
Međutim, Srbi bi mogli da imaju zamjerke na kvalitet kineskih lovaca. Priznati ovo znači dva puta uvrijediti Kineze, što lukavi Vučić nije mogao sebi da priušti i pravio se da je i Kina pod sankcijama u Evropi.
Uostalom, borbeni avioni se ne kupuju da bi se izašlo u susret francuskim predsjednicima, već za potencijalno učešće u neprijateljstvima, za rat i odbranu, piše kolumnista RIA Novosti.
Glavni kandidati za mete protiv kojih Srbi mogu da koriste oružje su saveznici i partneri Francuske u NATO-u: Albanija i Hrvatska su već članice Alijanse, Bosna i Kosovo planiraju da se tu uključe u budućnosti, srećom, NATO se već borio na strani Bošnjaka i Kosovara – a upravo protiv Srba. Dakle, ideja o naoružavanju Beograda Rafalima (a ranije Srbija uopšte nije imala NATO oružje) nije po volji ne samo Albancima, Bošnjacima i Hrvatima, već ni njihovim geopolitičkim čuvarima – Nijemcima sa Engleskom, ističe Bavirin.
Tako je Macron dogovaranjem sa Srbima mnogima pljunuo u srca. I uradio je to jer je mogao: Rafal je čisto francuski projekat, a ne zajednički sa EU ili NATO.
Kao agent prodaje, gospodin je uvijek bio neselektivni i izbirljiv: pokušava da proda francusko gdje god se pojavi, od Kine do Afrike.
Francuska štampa je također nezadovoljna. Uviđajući da su ove milijarde potrebne državnoj kasi, a predsjednik je bio sjajan kada je digao galamu, mediji ukazuju Macronu na nepouzdanost Srba, koji tajne francuskog inženjerskog genija mogu da podijele sa Rusijom.
Međutim, Macronovo ponašanje ne odudara previše od opšte taktike Francuza na Balkanu.
Oni tamo više ne pokušavaju da igraju ulogu arbitra, kao što je to Njemačka činila od ujedinjenja, već prodaju oružje svim partijama: Macron je prije tri godine već prodao 12 Rafala Hrvatima, provocirajući Srbe da izjednače snage.
Sada se pretvara da vjeruje Vučiću kao prijatelju, pokazujući stav koji je i drzak i pokroviteljski.
U nekom trenutku je čak pristao da poštuje suverenitet Srbije, dok je Pariz priznao nezavisnost Kosova (a sada znamo šta znači „poštovati suverenitet“ na Macronov način).
Takvo pokroviteljstvo je apsurdno, tim prije što je po iskustvu, sofisticiranosti, talentu i sreći Macron kao političar dvije glave niži od Vučića, što otprilike odgovara njihovoj stvarnoj razlici u visini.
Samo što je Srbija mala i siromašna zemlja, a njen predsjednik kao domaćica sječe kupone za popust iz novina.
A u isto vrijeme, Vučić je ministar propagande Jugoslavije Slobodana Miloševića koju su bombardovali francuski borci. Sada kupuje borce iz Francuske.
Ali čak ni geniji snalažljivosti nisu imuni na fatalne greške, a naizgled uspješan posao za kupovinu Rafala rizikuje da postane upravo to.
Posljednji i pretposljednji put kada su Srbima životno bili potrebni borci, morali su da se bore i sa Francuzima i žive pod njihovim sankcijama.
Ako Srbi krenu u novi rat, bit će to otprilike isti rat: ili za svoje Kosovo, ili za pravoslavne hrišćane Bosne, smatra kolumnista RIA Novosti.
I nema ni jednog razloga da se vjeruje da Francuzi u ovom slučaju mogu da promjene stranu ili da ispune ugovor o održavanju i popravci Rafala.
Srbi će imati šta da kažu skepticima u Rusiji. U kritičnom periodu za Srbe tokom ratova u Bosni i na Kosovu bili su pod sankcijama Savjeta bezbjednosti UN-a, odnosno Rusije, tako da je razlika sa Francuskom mala.
Ali ovdje, u Rusiji, uglavnom se stide tog perioda i od tada su mnogo razumjeli – uključujući i Francusku.
I zato (i čisto bratski) ne bismo željeli da i sama Srbija bude među uvrijeđenima kombinacijom sa Rafalima, za koje bi dogovor o kupovini lovaca mogao da se pretvori u dogovor o prodaji suvereniteta, zaključuje Bavirin.