Oni koji su to čitali, makar i dijagonalno, sigurno će se složiti da nešto takvo u životu nisu vidjeli. Stenogrami upravo vrve desetinama više nego eksplicitnih dokaza da je Franjo Tuđman ne samo dijelio BiH, nego da je ovu smatrao toliko anakronom, antipovijesnom tvorevinom da joj zapravo pravi milost što je briše s geografske karte.
Uostalom, znamo ga svi. Bio je toliko zadojen fiksacijom da kroz njega progovara Povijest da je svjesno ostavljao za sobom stenogramske tragove, kao putokaze gdje se ukazao Prorok. I samo zahvaljujući tome što je s druge strane bio mračni i zakopčani praktičar Slobodan Milošević nemamo krunski dokaz podjele BiH – audiozapis iz Karađorđeva. Bio bi to, štono vele, pištolj koji se puši, no što će ti to kada su ionako srpsko-bošnjački, zatim hrvatsko-bošnjački, pa opet srpsko-bošnjački rat pokazali da se po BiH pucalo baš onako i onoliko koliko su njih dvojica bili dogovorili. Ukratko, ta bi knjiga Tuđmana, da je završio u Haagu, sigurno spremila na robiju do kraja života, pa i dva da ih je imao, ali Jadranka Kosor i njena odabrana četa (Šeks, Hebrang, Žužul…) ne obaziru se na to. Nego ti još pišaju po glavi.
Konglomerat loših politika
Režeći traže “jedan jedini” dokaz da je prvi hrvatski predsjednik bio baš tolika, zadnja hulja, kako ti u svojoj bezgraničnoj i slijepoj zlobi misliš. Pa dobro, jedan naviljak iz golemog plasta stenograma koji su preda mnom zbilja im mogu dobaciti. Evo, u lipnju 1991. godine Tuđman saziva Vrhovno državno vijeće i obavještava ga da je hrvatski interes u BiH, “ne manje negoli srpski”, da se bosansko pitanje riješi “u svojoj biti”. A bit je, veli, da bi opstanak BiH bio “povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća”. Slijedom te i više takvih izjava kreću ubrzani pripremni radovi na stvaranju Herceg-Bosne, dok istodobno bosanski Srbi polažu temelje svoje paradržave, s tim da su Hrvati – što je malo poznato, ili uopće nije poznato – bili za prsa brži.
Da, da, nedokazane dame i gospodo s Markovog trga, Herceg-Bosna je nastala prije Republike Srpske! Prva u novembru 1991. godine, druga u siječnju 1992. To, doduše, ništa ne mijenja na činjenici da je Republika Srpska bila, kao vojnički najjača u srpsko-hrvatsko-bošnjačkom trokutu, najpogubnija za razbijanje cjelovite BiH. No, itekako govori da joj je hrvatska strana pri tome držala svijeću, tj. da joj je, zacijelo po nekom prethodno usuglašenom scenariju, davala politički alibi za taj razbijački ratni pohod. Ali, badava ti sve. U Banskim dvorima uprli su da je Tuđman bio spasitelj BiH i s tom sakatom pričom bez ijednog argumenta, tom puščicom od vrbovog pruta, navalili na Josipovića s takvom žestinom kao da je čovjek pripremao državni udar.
U neku ruku, za to su ga zbilja i optužili – tereti ga se da je dirnuo u ustavne temelje parlamentarne demokracije jer, eto, nije obavijestio premijerku što namjerava reći u Sarajevu i napraviti u Ahmićima.
Nije ostalo bez efekta. Josipović se, čuvši to, prepao samoga sebe i počeo se izmotavati da on nije, božemiprosti, izgovorio nikakvu ispriku zbog hrvatskih zločina nad Bošnjacima, nego samo izrazio žaljenje, kao što nije spominjao nikakvu agresiju, nego samo lošu hrvatsku politiku koja je smjerala podjeli BiH. Tek kada se malo pribrao i shvatio koliko uprazno melju HDZ-ovi promidžbeni mlinovi, Josipović se okuražio čak pojačati svoju sarajevsku izjavu, rekavši u Pečuhu nešto što je još više užasnulo ionako užasnute HDZ-ovce. Nije devedesetih, kazao je, činio greške “samo jedan narod ili država “, nego se radilo o “konglomeratu loših politika koje su zemlje s prostora bivše Jugoslavije uvele u krvavi rat”.
To je hrabar korak hrvatskog predsjednika, jer pravnički hladno slijedi logiku Haaškog suda, koji samo rubno pravi razliku između napadača i napadnutog, i sav se fokusira na krivce s obje strane za naređene ili počinjene zločine (time se ukida i toliko puta zloupotrijebljeno “pravo pobjednika da piše povijest”). Usto, Josipović je očito uvažio iskorak koji je napravila srbijanska Skupština osudom i isprikom za zločine u Srebrenici, a s hrvatske strane jedino je on shvatio da to obavezuje i ostale. On se tome odazvao, štoviše nadvisio je srbijanskog kolegu Borisa Tadića koji je nakon srbijanske Deklaracije pomalo svisoka izjavio, otprilike, eto, mi smo svoje napravili, sada su drugi na redu (što ne ide zajedno sa zatajnošću koja se traži u ovim situacijama). A možeš onda misliti koliko je nadvisio vladu Jadranke Kosor i stranku, koji su gromoglasnom šutnjom popratili srbijansku Deklaraciju, očito srditi što ih tjera da i oni nešto naprave. Oni to, sada se vidjelo, nisu ni voljni ni sposobni, držeći se skuta umrlog Tuđmana praktički isto kao i kada je bio živ. Pri tome se toliko batrgaju da to izbjegnu da i ne vide u kakve gluposti upadaju, kao kada tvrde da se Hrvatska vojska našla u BiH na osnovu sporazuma s Alijom Izetbegovićem. Izetbegović je koješta brljao, ali da je pozvao HV u BiH da tamo otvara konclogore i ubija žene i djecu kao u Ahmićima, e za takvu suludu konstrukciju zbilja moraš imati praznu glavu. Samo u takvoj glavi mogla se roditi i ideja da se hrvatska politika u BiH brani te nizom sličnih ćorak-argumenata.
Recimo, ponavljanjem tvrdnje da je Hrvatska prva priznala BiH (da, ali zato što je to bio američki uvjet da sama bude priznata). Ili tvrdnjom da je Hrvatska primila stotine tisuća bošnjačkih izbjeglica (da, ali se smatralo da oni dolaze iz jednog u drugi dio buduće zajedničke države). Ili još jednom tvrdnjom, da su i zapadne zemlje dijelile BiH (da, ali dijelile su je kantonalno i drukčije, dakle iznutra a ne izvana, kao Beograd i Zagreb). Eto, to je ta vrbova puščica kojom se htjelo oboriti državnički dalekovidan Josipovićev gest u Sarajevu i Ahmićima.
Opoziciji je bolje da šuti
A sada još malo i o opoziciji. Ona je listom stala uz predsjednika države i cerekajući se uživa u novom batrganju HDZ-a oko BiH, ali bolje bi joj bilo da šuti. Ako po Josipoviću Tuđmanova politika u BiH nije ništa valjala, jer da jeste ne bi blizu polovice Hrvata iscurilo iz nje, isto ovdje tvrdimo i za opoziciju. Da ona nešto valja, ne bi se sada HDZ pozivao na dvije stvari koje su izašle iz političke radionice sadašnjih opozicijskih stranaka. Prva je famozna Deklaracija o Domovinskom ratu, koja je toliko idiotska da već svojim naslovom – u kojem se BiH iz Zagreba vidi kao dio “domovine”! – odaje da je Hrvatska devedesetih ondje radila nešto kriminalno i kažnjivo. Drugo je ništa pametnija tvrdnja iste te opozicije (sada i HDZ-a) da Hrvatska nije mogla biti agresor u BiH, jer o tome Sabor nije donio nikakvu odluku. Ma vidi, bogati! Pa ni u Srbiji nije postojala nikakva odluka Skupštine za rat devedesetih, pa joj to nije nimalo smetalo da započne tri (agresiju protiv Hrvatske i BiH, napola vojno-redarstvenu akciju, napola agresiju protiv Kosova). Ali molim, ako u hrvatskoj vlasti i opoziciji misle da zbog nedostatka skupštinske odluke Srbija nije mogla izvršiti agresiju na nikoga, neka to javno kažu.
Što, dame i gospodo, to ipak ne biste?! E, pa prestanite onda s muljanjem oko Bosne, koje sada postaje i ruganje Bosni, to će vas još godinama tjerati da skačete sebi u usta, kao što je i Janko Bobetko skakao u trbuh BiH. I samo ga je odlazak na ahiret spasio da ga ona ne ispljune put Haaga.
Tekst preuzet sa www.novossti.com