Srbi i Hrvati se još dugo neće dogovoriti da li je 18. novembar 1991. bio pad ili oslobođenje Vukovara. Tek, u Hrvatskoj je dugo vladala “tiha žal” što posle “Bljeska” i “Oluje”, u leto 1995, nije vojno osvojen/oslobođen i Vukovar. Šta bi se dogodilo da je došlo do te bitke?
Obeležavanje godišnjice pada Vukovara, 18.novembra, u hrvatskoj javnosti svake godine posluži za podsećanje na period takozvane mirne reintegracije sremsko-baranjske oblasti. U Hrvatskoj je dugo vladala “tiha žal” što posle Bljeska i Oluje, u leto 1995, nije vojno osvojen/oslobođen i Vukovar. Zagrebački Jutarnji list, pre tri godine, prvi put je objavio hrvatske planove za osvajanje Vukovara, operaciju Grom, kojoj je Franjo Tuđman tepao “Vukovarska golubica”.
Hrvatski generali koji su planirali tu akciju rekli su tada za Jutarnji da je vojska bila vrlo motivisana posle Oluje i da je žarko želela da se i u tom delu Hrvatske obračuna sa Srbima. Pogotovo što bi tu učestvovale zagorske brigade, a “uvek se govorilo da se Zagorci ne znaju boriti, a mi smo htjeli pokazati da to nije točno”.
Zamisao hrvatskih generala bila je da se srpska strana zavara da će glavni udar ići centralno – na Vukovar, a da zapravo glavni udar bude preko Baranje, na Beli Manastir, i “s donje strane” na Ilok. Plan je, po svedočenjima hrvatskih generala, bio da se u roku od 24 sata izbije na granicu sa Srbijom. Pripreme ove akcije, naravno, sprovodile su se uz nadzor operativaca CIA.
I prema objavljenim dokumentima CIA, vojna akcija hrvatskih snaga na Vukovar bila je očekivana. U dokumentima CIA se navodi da je Tuđman bio naklonjen opciji još jedne vojne akcije, koja bi usledila ako Srbi ne pristanu na mirnu reintegraciju. Da je sukob širih razmera bio moguć svedoči i jedan razgovor Slobodana Miloševića i Hrvoja Šarinića, Tuđmanovog pregovarača, kad je Milošević rekao da mu je važno da u Istočnoj Slavoniji ne dođe do hrvatske intervencije, i da u tom slučaju, za razliku od Oluje, SR Jugoslavija ne bi mogla da ostane izvan sukoba.
Hrvatska je za ovu akciju imala raspoređeno između 30.000 i 50.000 vojnika (dok je u rezervi bilo još 150.000). Američki obaveštajci su procenili da Hrvati raspolažu sa hiljadu topova. S druge strane, na području Istok – kako je međunarodna zajednica nazivala prostor SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem – delovao je 11. korpus Vojske Republike Srpske Krajine sa 25.000 vojnika.
Prema planu, Hrvati bi sat vemena pre napada helikopterima iznad Batinskog mosta, koji spaja Baranju i Bačku, iskrcali specijalce. Njihov zadatak bio je, navodno, da spreče ulazak Vojske Jugoslavije u sremsko-baranjsku oblast. Američke procene iz tog vremena upućivale su na to da bi Hrvatska vojska uspela da probije srpsku odbranu. Međutim, već nakon Oluje, iz Vojvodine je preko Tovarnika u Vukovar i okolinu stiglo oko 30.000 srpskih dobrovoljaca. Prema podacima CIA, Vojska Jugoslavije je uz granicu rasporedila oko 35.000 vojnika, a uz to je imala 200 tenkova i 150 topova. Amerikanci su se, navodno, divili kako je VJ uspela tako brzo da transportuje vojsku do granice, dovlačeći vojsku čak sa juga Srbije. Američke procene su govorile da bi srpska vojska bila u prednosti u slučaju ranog slanja jedinica preko Dunava.
Hrvatska se uzdala u procene da novosadski korpus ima probleme s mobilizacijom, i da vojnici masovno dezertiraju. Prema procenama CIA, međutim, vojska Jugoslavije bila je tehnički superiornija. Prednost koju su Amerikanci davali hrvatskoj vojsci bila je u motivisanosti i uzletu posle pobede u Oluji, iako je nedavno u jednim drugim diplomatskim arhivama pronađena procena operativaca s terena tokom Oluje, da hrvatska vojska uopšte nije bila toliko superiorna, da je više ličila na dezorganizovanu bandu i da je jedini razlog što je Knin osvojen – taj što ga nisu branili.
Dodatna otežavajuća okolnost za hrvatske snage bilo je to što su Amerikanci očekivali da im se najavi napad najmanje deset sati ranije. A kako bi se izbegle žrtve misije UN, o napadu bi trebalo obavestiti i njih. Problem je bio taj što su u sektoru Istok bili raspoređeni ruski mirovnjaci, a Hrvatska vojska je pretpostavljala da će Rusi dojaviti Srbima planove o napadu, pa bi se tako izgubio faktor iznenađenja.
U komandi novosadskog Korpusa takođe su se radile procene stanja na terenu, gde je zaključeno da vojska Hrvatske ima prednost zbog neograničene količine municije, a da je opremanje srpskih snaga otežano zbog međunarodnog nadzora granice prema SR Jugoslaviji.
Do ove bitke – koja bi po svim procenama bila najkrvavija u svim ratovima bivše SFRJ – nije došlo jer Milošević i Tuđman nisu hteli da oslabe svoje “akcije” pred strancima uoči predstojeće Dejtonske mirovne konferencije. Hrvatske procene, te optimistične koje su govorile o pobedi, predviđale su oko 1.500 poginulih hrvatskih vojnika. Što je deset puta više nego tokom Oluje. Ne zna se ko bi pobedio u ovoj bici. Jedino se zna da bi bila najkrvavija. I verovatno jedina “prava” bitka, koja nije unapred dogovorena.