Dana 15. oktobra, tokom Druge međuvladine konferencije, Albanija je službeno otvorila Klaster 1 o osnovama pregovora o pristupanju EU. Prekretnica za koju se tvrdi da je postignuta nakon što je proces integracije Albanije u EU odvojen od procesa Sjeverne Makedonije u septembru 2024. godine, što je ovoj zemlji omogućilo da samostalno ide naprijed. U isto vrijeme, brod talijanske mornarice ‘Libra’ isplovio je u ponedjeljak iz luke Lampedusa, noseći 16 muškaraca – deset iz Bangladeša i šest iz Egipta – koje su talijanske vlasti presrele na moru nakon što su napustili Libiju na putu za Italiju. ‘Libra’ je u srijedu pristala u albanskoj luci Shëngjin, samo sedmicu dana nakon službene inauguracije centara za pritvor migranata, koji su postali stvarnost nakon talijansko-albanskog sporazuma o migracijama potpisanog prošle godine.
U međuvremenu, tokom konferencije za medije, albanski premijer Edi Rama izrazio je zahvalnost ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, rekavši da je Putin “nemilosrdnom agresijom [probudio] čak i najskeptičnije i natjerao ih da uvide stvarnost da je Zapadni Balkan potreban za jaču Evropsku uniju onoliko koliko je konstelacija Evropske unije potrebna Zapadnom Balkanu.” Majstor propagande i spinovanja, Edi Rama zna kada i gdje treba biti ironičan, dajući takve kontroverzne izjave u nadi da će skrenuti pozornost. Svjestan je da će se mnogi odjednom fokusirati na njega kako ‘hvali Putina’ umjesto da se pozabavi talijansko-albanskim dogovorom o migracijama i činjenicom da Albanija službeno zatvara izbjeglice u ime Italije i EU.
Sporazum o migracijama između Italije i Albanije iz 2023. godine potpisan je na temelju talijanske ponude da ‘ubrza proces integracije Albanije u EU’ i odobrio ga je Brisel, koji ga je, čini se, očito smatrao ‘indirektnim uslovom’. Uz zemlje EU, poput Njemačke, i UK – koja nije članica EU, ali koja pod laburističkom vladom istražuje mogućnost sličnog partnerstva s Albanijom – ne samo da je proces pregovora Albanije s EU i otvaranje Klastera 1 doveden u pitanje, već je i put cijele regije u EU doveden u pitanje.
Važno je napomenuti da je upravo u julu ove godine Njemačka potpisala sporazum o litijumu sa Srbijom u ime EU, uprkos velikim ekološkim protestima u zemlji i kontinuiranom podrivanju vladavine prava od strane režima Aleksandra Vučića, izbornim nepravilnostima, uznemiravanjem aktivista, nedostatkom slobode medija, i njegovom ratnohuškačkom, ultranacionalističkom retorikom prema susjednom Kosovu. Ovo postavlja ključno pitanje: iako je Vučić poluautokratski vođa, Njemačka i EU su odlučile dati prednost svojoj potrebi za litijem. U sličnom kontekstu, Edija Ramu, takođe poluautokratskog lidera, EU doživljava ključnim za rješavanje pitanja migranata, posebno u svjetlu uspona ekstremno desničarskih i populističkih stranaka u Evropi koje mijenjaju tradicionalne političke odnose. Dakle, popustljivi odnos EU prema autokratskim liderima u regiji ostaje nepromijenjen. Međutim, je li proces proširenja EU uistinu oživljen? Čini se malo vjerovatnim.
Šta znači da je Albanija uopšte otvorila Klaster 1? Za početak, dok je otvaranje Klastera 1 pozitivan korak za Albaniju, to ne garantuje brz napredak prema članstvu u EU. Štaviše, Albanija je otvorila Klaster 1 usred značajne političke nestabilnosti i u kontekstu u kojem je zemlja de facto nazadovala u jednostranačku državu nakon posljednjih izbora u maju 2023. godine. Trenutno je opozicija rascjepkanija i oslabljenija nego ikad prije, sa svojim istorijskim liderom Salijem Berishom u kućnom pritvoru, a nove političke alternative i civilno društvo ostaju podijeljeni, krhki i bez jasne perspektive. Međutim, dok otvaranje Klastera 1 može posebno potaknuti organizacije civilnog društva da preduzmu akciju i zahtijevaju veću odgovornost od vlade, prevladavajući osjećaj umora i masovni egzodus mladih ljudi iz zemlje ostavljaju malo prostora za održivi angažman i zagovaranje.
Osim toga, ne samo da je pregovarački proces spor i dugotrajan, već ni njegovo pokretanje ne jamči siguran napredak prema integraciji u EU. Slučaj Turske pokazuje kako pregovori mogu stati uprkos početnom napretku. Turska je službeno započela svoje pregovore o pristupanju EU 2005. godine, nakon što joj je 1999. godine dodijeljen status kandidata. Iako je otvoreno nekoliko poglavlja procesa pristupanja, napredak je do 2016. godine praktično zaustavljen zbog raznih faktora, uključujući demokratsko nazadovanje Turske i sve veći autoritarizam pod predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom. Osim toga, EU je iskoristila sporazum o migracijama s Turskom, ponudivši uslovnu podršku izvan okvira članstva u EU, što je pomjerilo fokus s pregovora o pristupanju na praktičnu saradnju u upravljanju migracijama. U martu 2020. godine, Evropski parlament izglasao je potpuno zaustavljanje pristupnih pregovora Turske na temelju kršenja ljudskih prava.
U slučaju Albanije, Italija — država članica EU — ne samo da je potpisala sporazum o migracijama s Albanijom u ime EU, već takođe primjenjuje ekstrateritorijalne mjere na albanskom teritoriju u svrhu eksternalizacije kontrole migracije. Ovo je bez presedana. S obzirom na ove okolnosti, malo je vjerovatno da će Italija biti zainteresovana za pridruživanje Albanije EU kada bi radije zadržala Albaniju izvan Unije, gdje može skinuti odgovornosti za procese kojima radije ne bi upravljala. Stoga se otvaranje Klastera 1 za Albaniju u isto vrijeme kada i centara za pritvor migranata u Shengjinu i Gjaderu čini, na mnogo načina, kontradiktornim. Međutim, premijer Edi Rama je to već kapitalizirao kao uspjeh svoje vlade, pozicionirajući sebe i svoje vodstvo kao jedino rješenje i stabilizirajuću snagu. Ali šta je sa stvarnim izgledima za proširenje EU?
Nadalje, rezultati EU s proširenjem, kao što se vidi u slučaju Turske, ali i Sjeverne Makedonije — gdje je čak i Sjeverna Makedonija, uprkos svojoj predanosti procesu, zaostala — izazivaju zabrinutost za budućnost. Ova zabrinutost ne proteže se samo na Albaniju, već i na cijelu regiju Zapadnog Balkana, koja prijeti da postane siva zona izvan EU, padajući dalje u autoritarizam, s iseljavanjem i ljudi i nade. Jedini način da EU pokaže svoju predanost integraciji Zapadnog Balkana u svoju Uniju jeste da prestane popuštati regionalnim autokratima, izbjegne odobravanje nehumanih dogovora, posebno koje promovišu krajnje desničarske vlade, kao što je talijansko-albanski sporazum o migracijama, i umjesto toga dati prioritet konkretnim strategijama proširenja koje podržavaju demokratske i emancipatorske pokrete u regiji koji se bore protiv poluautoritarizma i za budućnost u EU zajedno s EU.