Predstavnici službi bezbednosti u Srbiji saglasni su da je potrebno
da se usvoji zakon o otvaranju tajnih dosijea građana Srbije, ali i
napominju da se to pitanje mora precizno regulisati i definisati čiji
podaci smeju da budu dostupni, bilo da je rečo žrtvi, javnosti ili
pravosuđu.
Evropska praksa nalaže da svaki građanin ima pravo uvida u
svoj dosije i niko drugi nema pravo da zloupotrebi podatke iz njegovog
dosijea. Iako se zasad ne zna kako će zakon regulisati ovo pitanje, može
se očekivati, u skladu sa praksom iz istočnoevropskih država, da neće
biti dostupni celokupni dosijei, jer će oni biti detaljno pregledani,
kako bi se iz njih uklonila bezbednosno osetljiva mesta, odnosno ono što
bi moglo da ugrozi nacionalne interese.
Direktor Vojnobezbednosne agencije Svetko Kovač
kaže za Danas da je, u skladu sa zakonom da se arhivska građa starija
od 30 godina učini dostupnom javnosti, kao i činjenicom da je tokom rada
vojne službe bezbednosti nastala bogata arhivska građa, značajna za
naučnoistraživačku i stručnu javnost, ministar odbrane 20. decembra
2006. godine, na predlog Vojnobezbednosne agencije, doneo odluku o
predaji arhivske građe VBA Vojnom arhivu.
“Na osnovu te odluke,
Vojnom arhivu je krajem 2006. godine i početkom 2007. godine, predato
oko 50.000 stranica arhivskog materijala,” objašnjava Kovač. On dodaje
da je 40 odsto te dokumentacije starije od 50 godina.
Kovač
objašnjava da su u dokumentima koja su predata obuhvaćene veoma značajne
teme, kao što su svedočenja naših logoraša u koncentracionim logorima
Buhenvald, Dahau i Aušvic, ratni dokumenti Ozne, terorizam, odmetništvo i
banditizam krajem Drugog svetskog rata i neposredno posle,
kontrarevolucionarno ugrožavanje zemlje delovanjem Informbiroa,
obaveštajna služba Jugoslovenske vojske u otadžbini, neprijateljska
propaganda, presude dezerterima iz JNA, školovanje naših oficira u
inostranstvu i pripadnika stranih armija u SFRJ.
“Kada je rečo
Informbirou, VBA je Vojnom arhivu predala svu raspoloživu dokumentaciju,
što je ukupno oko 2.000 stranica,” kaže Kovač.
Prema njegovim
rečima, u navedenoj dokumentaciji nalaze se spiskovi lica koja su
sagledavana zbog delovanja sa pozicije Informbiroa, o povratnicima i
onima koji su se školovali u bivšem SSSR-u, spiskovi hapšenih i suđenih,
razne procene o delovanju sa pozicije Informbiroa, instrukcije za rad
prema licima indiciranim sa pozicije IB.
On dodaje da Vojnom
arhivu zasad nisu predata jedino dosijea o licima, zato što za to ne
postoji zakonska osnova. Takođe, kao razlog on navodi i to što je rečo
vrlo osetljivom pitanju, a VBA se zalaže da se postupanje sa dosijeima
za lica precizno uredi donošenjem posebnog zakona, u skladu sa
savremenim standardima.
“Od donošenja Zakona o službama
bezbednosti SRJ, jula 2002. godine, od kada je VBA obavezna da obavesti
građanina, na njihov zahtev, da li su prema njemu preduzimane mere
prikupljanja podataka i da li se u VBA vodi evidencija o njegovim ličnim
podacima, do danas se VBA obratilo ukupno 14 osoba, od toga jedan
aktivni i tri penzionisana pripadnika Vojske i 10 civila,” ističe Kovač.
Jovan Stojić, šef kabineta direktora BIA,
kaže za Danas da je Agencija predala nadležnom Arhivu sav registratorski
materijal stariji od 30 godina, kako je i predviđeno Zakonom o
arhivskoj građi. On dodaje da je rečo registratorskom materijalu, koji
je vođen po ideološkim osnovama.
“Taj proces je i dalje u toku, jer se starosna granica od 30 godina svake godine pomera,” ističe Stojić.
Inače, BIA je već predala Arhivu Srbije više od 70.000 političkih dosijea od Drugog svetskog rata.
Međutim, iako je osnovna ideja otvaranja dosijea pre svega da se
obelodane zločini iz prošlosti, mora se voditi računa o tome da se ne
prekrše ponovo ljudska prava.
Poznat je primer Čehoslovačke,
gde je tajna policija imala vremena da uništi veliki broj osetljivih
dosijea tokom “plišane revolucije”, kao i da su među saradnike službe
državne bezbednosti upisivana imena ljudi koji nisu bili agenti službe
da bi se tim ljudima nanela šteta. Sačuvana je i direktiva čelnika STB,
izdata 11 dana posle prevrata, a pre izvršenih promena u službi, da se
obavi infitracija agenata službe u strukture novih vlasti, sačuva mreža
saradnika i dosijea unište ukoliko su inkriminisala zaposlene i važne
agente te službe. Spekuliše se da je takvih radnji bilo i u Srbiji, kao i
u drugim zemljama regiona.
U postkomunističkim državama
bilo je nekoliko pristupa, kada je rečo tajnim dosijeima. U Grčkoj su
na primer uništeni dosijei, nakon pada režima u toj zemlji, dok su u
Španiji dosijei predati arhivima, uz njihovo zatvaranje na duži
vremenski period, posle smrti generala Franka. Ipak, većina bivših
komunističkih zemalja opredelila se za otvaranje tih dosijea. Oni su
stavljeni na uvid onima o kojima su vođeni ili njihovim naslednicima, a
uz saglasnost tih lica i javnosti. Otvaranje tajnih dosijea jeste jedna
od važnih mera u procesu savladavanja nasleđa komunističkih režima.
Uništavanje dokumentacije i saradnici
Jedan od glavnih argumenata protiv otvaranja dosijea koji se često
iznosi u javnosti, jeste da su dosijei nepotpuni, delom netačni,
prepravljeni ili uništeni. Poznato je da je istočnonemački Štazi ostavio
iza sebe oko šest miliona dosijea, odnosno oko 200 kilometara građe i
da je za Štazi radio svaki sedmi građanin.
Kada se govori o
otvaranju tajnih dosijea prevashodno se misli na dosijea službi državne
bezbednosti bivših komunističkih režima. Nije reč o svim dosijeima koje
su službe vodile, već one koji su vođeni o političkim protivnicima
komunističkog režima, piše Danas.
Bilo je i pokušaja da se
navodni sadržaji dosijea povremeno zloupotrebe, piše ovaj list. Danas
podseća da autor knjige „Leh Valensa i tajne službe“ tvrdi da je
nekadašnji lider sindikata „Solidarnost“, dobitnik Nobelove nagrade za
mir i bivši predsednik Poljske, pokušao da izbriše iz svoje biografije
da je tokom sedamdesetih godina prošlog veka bio saradnik tajne službe
komunističke Poljske. Pod nadimkom Bolek ocinkario je, navodno, više od
dvadeset kolega. Valensa, međutim, odgovara kako je reč o notornim
lažima.