Velika Željezara Sisak koja je u vrijeme Jugoslavije zapošljavala oko 13.000 radnika danas, sada ih ima 208.
Sisak je bio jedan od najvećih industrijskih gradova u Hrvatskoj. Dva simbola sisačke industrije, željezara i rafinerija nafte, danas postoje samo kao ostaci svoje prošlosti, a u njima je zaposlen samo marginalni dio od oko 40.000 stanovnika tog grada.
Željezara Sisak danas, nakon privatizacija, pripada italijanskoj kompaniji Acciaierie Bertoli Safau iz Udina.
Postrojenje u BiH opstalo
ABS Sisak, prema dostupnim podacima poslovnih servisa, zapošljava 208 radnika. Lani je ostvario prihod od gotovo 167,2 miliona evra te gubitak od 3,9 miliona evra.
Visoke peći davno su ugašene, a glavnih proizvoda pod kojima je Željezara Sisak bila poznata više nema na tržištu. Željezara Sisak jedina je takva tvornica na području bivše Jugoslavije koja je propala – Jesenice u Sloveniji, Zenica u BiH, Skopje u Sjevernoj Makedoniji, Nikšić u Crnoj Gori i Smederevo u Srbiji još uvijek su u proizvodnji.
Drugi sisački simbol, rafinerija nafte u vlasništvu INA/MOL-a, prestala je prerađivati sirovinu 2022. godine. INA/MOL su gašenje proizvodnje u rafineriji najavili još 2018. godine, najavljujući pretvaranje tog prostora u industrijsko-logistički centar te otkaze i otpremnine za veći dio radnika. Danas ih je tamo oko 200.
Propast dva simbola
Nakon propasti dva simbola industrije u Sisku, najveći poslodavac u tom gradu postala je pekarska firma koja zapošljava više od 1.700 radnika. Sisak se u proteklih dvadesetak godina pretvorio od grada jake metalurške industrije u središte pekarstva.
Željezara Sisak imala je kao osnovnu djelatnost proizvodnju čelika i čeličnih proizvoda. Osnovana je 1939. godine, da bi godinu kasnije zapošljavala 550 radnika.
Vlatko Čakširan, direktor Gradskog muzeja Sisak koji se bavi industrijskom baštinom, potvrđuje da je Željezara formirana 1938. godine kao Talionica Caprag i intenzivno se razvijala do kraja 1980-ih kada je zbog početka rata i procesa privatizacije došlo do smanjenja poslovanja, postepenog gašenja pojedinih pogona.
“Danas na temeljima Željezare posluje tek nekoliko proizvodnih pogona koji su većinom u stranom vlasništvu”, kaže Čakširan za Index.hr.
Proizvodili 60 tona čelika dnevno
Početkom Drugog svjetskog rata porasla je i potražnja za čelikom. U Sisku su proizvodili 60 tona čelika dnevno te su izgrađeni novi dimnjak i drugi tvornički objekti. Po uspostavi NDH ustaška vlast preuzela je upravu nad talionicom do 1944. kada su prestali s radom.
Nakon oslobođenja, tvornica je nacionalizovana i obnovljena. Započela je s radom 1946. godine, kada je donesena i odluka o izgradnji nove željezare nasuprot staroj talionici. Do 1956. godine izgrađene su visoke peći, valjaonica bešavnih cijevi, ljevaonica, čeličana i energana. Otvoreni su rudnici željezne rude Bešlinac, Bukovica i Tremušnjak te kamenolom vapnenca Graduša. Godine 1966. željezara je postala Metalurški kombinat Sisak.
Zlatno doba
“Najvažnije uspjehe Željezara je doživjela od sredine 1950-ih do sredine 1960-ih godina kada je proširivala postojeće kapacitete i povećavala obim proizvodnje te je svoju robu prodavala u zemlji i inozemstvu. Tijekom 1970-ih i 1980-ih godina bio je vidljiv pad investicija zbog gospodarske i političke krize. Najveći broj radnika imala je krajem 1980-ih godina kada je radilo gotovo 13.000 radnika u Sisku i pogonima u Bakru, Dubici, Glini, Topuskom, Dvoru, Novskoj”, kaže Čakširan.
Prema njegovim riječima, najznačajniji proizvod koji je imala Željezara i po njemu je bila prepoznata u zemlji i inostranstvu bile su bešavne cijevi. One su, dodaje, imale široku primjenu, a posebno u naftnoj industriji.
Kako ističe, već tokom 1950-ih bešavne cijevi dobile su tzv. API standard (American Petroleum Industry) koji im je otvorio mogućnost poslovanja po cijelom svijetu.
“To su cijevi koje su zbog svoje čvrstoće i otpornosti na pritisak bile iznimno cijenjene te su imale primjenu i u drugim sektorima poput kemijske industrije, građevinarstva, auto industrije… Tu su se proizvodile i šavne cijevi, ali i niz drugih proizvoda koji se odnose na metalsku industriju”, dodaje Čakširan.
Poznata koksara u Bakru bila je dio sisačkog giganta. Otvorena je 1978. i prestala je s radom 1994. godine.
Izgradili cijelo naselje
Željezara je, ističe Čakširan, imala i veliku ulogu u stambenoj izgradnji Siska jer je morala osigurati smještaj za značajan broj radnika koji su stizali na rad u nju.
“Sudjelovala je u izgradnji cijelog naselja koje se nalazilo u neposrednoj blizini tvornice, ali i još niz zgrada u centru Siska i na nekim drugim lokacijama. Radničko naselje u tvornici bilo je funkcionalistički najbolje izgrađeno naselje takvog tipa u Sisku. U stambenim zgradama i kućama postojao je veliki broj uređenih zelenih površina, dječjih igrališta i sportskih terena”, navodi Čakširan.
Tu su, dodaje on, bile i osnovna i srednja škola, vrtić i razni drugi objekti koji se odnose na tadašnji društveni standard, a možda je najpoznatiji olimpijski bazen iz 1960. godine koji su gradili radnici i njihove porodice u sklopu radnih akcija.
“Željezara je imala i svoj pogon za održavanje naselja s naglaskom na zelene površine tako da je, iako u središtu industrijske zone, naselje imalo kvalitetne uvjete za život. Najveći su problem predstavljali ekološki problemi koji su se sustavno rješavali od kraja 1960-ih godina,” iznosi Vlado Čakširan.
Imali vlastitu književnu nagradu
Finansijska snaga Željezare bila je tolika da su imali vlastitu književnu nagradu i likovnu koloniju.
Direktor Gradskog muzeja, Čakširan, kaže da je Željezara imala značajna ulaganja u kulturni život ne samo radničkog naselja nego i cijelog grada što je bio sastavni dio politike poboljšanja svakodnevnog života radnika i njihovih porodica.
Tvornica je, dodaje on, od 1971. godine pokrenula Koloniju likovnih umjetnika u koju su dolazili umjetnici iz cijele bivše države te su iza sebe ostavljali brojne slike, grafike, fotografije i skulpture.
“Radilo se o više od 700 radova koje su bile u vlasništvu tvornice, dok je više od 30 skulptura bilo raspoređeno u javni prostor radničkog naselja. Većina tih skulptura je očuvana, a oko 100 umjetničkih slika čuva se u Gradskom muzeju Sisak. Uz koloniju, Željezara je pokrenula i Književnu nagradu koja se dodjeljivala na državnoj razini, a podupirala je i Fotobijenale Čelik i nafta u Sisku”, kaže Čakširan.
Rat, privatizacija
Ratne okolnosti, nedostatak tržišta i privatizacija koja je započela 1994. godine polako su smanjili željezaru u današnje okvire. Država je pokrenula sanaciju firme 1995. godine, da bi je završila 2001. kada je otišla u stečaj. Potom je prodata privatnim ulagačima.
Godine 2003. i 2004. vlasnik je bilo rusko preduzeće Mečelj, da bi Željezaru od 2006. do 2012. vodilo američko preduzeće Commercial Metals Company (CMC). U to vrijeme mašine pogona valjaonice bešavnih i šavnih cijevi preseljeni su u SAD. Nakon 2012. godine vlasništvo čeličane preuzima ABS – Danieli radeći u modernizovanoj elektrolučnoj peći.