Ove nedjelje, 29. septembra 2024. godine, u Crnoj Gori održani su prijevremeni lokalni izbori u Podgorici.
Trinaest izbornih lista takmičilo se za 59 mjesta u Gradskoj skupštini glavnog grada zemlje (gradonačelnik se bira većinom glasova zastupnika). Budući da grad čini otprilike jednu trećinu stanovništva zemlje, ovi izbori pokazatelj su nacionalnih trendova. Dok bi se moglo očekivati smanjenje negativne kampanje zbog nestajanja (etno)političke polarizacije u Crnoj Gori i pomicanja fokusa na socioekonomska i svakodnevna pitanja, kampanju su obilježile neviđeno prljave taktike među glavnim kandidatima.
Prijevremeni izbori rezultat su unutrašnjeg raskola unutar Pokreta Evropa sada (PES): između predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića i premijera Milojka Spajića. Lični animoziteti i političke razlike između ove dvojice lidera kulminirale su na lokalnom nivou, što je dovelo do raspada vladajuće koalicije. Neki članovi PES-a, zajedno s koalicijskim partnerima Ujedinjenom reformskom akcijom (URA), Pokretom za promjene (PzP) i opozicijom, glasali su za skraćenje mandata Gradske skupštine, čime su zapravo pokrenuti prijevremeni izbori.
S jedne strane, Milatović je postao zaštitno lice koalicije koju čine njegovi lojalisti, URA i PzP, nadajući se da će kapitalizirati svoju popularnost nakon što je u drugom krugu predsjedničkih izbora 2023. god. osvojio gotovo 60 posto glasova. Međutim, njegov izravni angažman u lokalnim izborima – uprkos isticanju da je “predsjednik svih građana” – uz javne ispade, uključujući verbalne napade na novinare zbog postavljanja legitimnih pitanja, pokazao se štetnim za uspjeh njegove liste i prilično popularan kandidat za gradonačelnika Luka Rakčević. U konačnici, lista je osvojila samo 10,52% glasova, odnosno 6 mandata, što je 5 manje nego što su imali do sada.
S druge strane, uprkos ključnim pozicijama u Vladi, uključujući premijera i njegovog zamjenika, koalicija PES-a i Demokratske Crne Gore (DCG) postala je više teret nego korist za njenog kandidata za gradonačelnika Sašu Mujovića, univerzitetskog profesora često nazivan “najboljim ministrom u Spajićevoj vladi”. Probirljiviji birači nisu bili voljni previdjeti negativne prakse koje su karakterizirale Spajićevu vladavinu, te su se u konačnici suzdržali od glasanja za popularnog kandidata za gradonačelnika. Kao rezultat toga, koalicija PES-DCG nije ispunila očekivanja, osvojivši samo 14 mjesta (21,77%).
Treća glavna sastavnica vlasti, na posebnoj izbornoj listi, bila je desničarska Za budućnost Crne Gore (ZBCG). Iako su bili lošiji u odnosu na vlastita očekivanja, osigurali su solidnih 20,16% glasova, osvojivši 13 mjesta. Ključna opoziciona stranka, Demokratska partija socijalista (DPS), koja je imala vjerovatno najbolje organizovanu kampanju, kapitalizirala je greške vladajuće koalicije na lokalnom i nacionalnom nivou, kao i popularnost svog kandidata za gradonačelnika Nermina Abdića, cijenjenog lokalnog ljekara. DPS je osvojio 19 mandata ili 29,95 posto glasova. Preostala mjesta raspodijeljena su između partnera DPS-a: Evropskog saveza (ES), koji je osigurao 2 mjesta (5,43 posto), i Partije evropskog progresa (SEP), koju vodi bivši potpredsjednik DPS-a i premijer Duško Marković, koja je takođe osvojila 2 mjesta (3,08%). Na kraju, građanski pokret Preokret, najveće pozitivno iznenađenje izbora, osvojio je 2 mjesta s 3,33%.
Dok će formiranje nove lokalne vlasti vjerovatno biti dugotrajan proces s obzirom na rezultate izbora, glavno pitanje ostaje hoće li se DPS vratiti na vlast. Analiza situacije u smislu blokovske podjele karakteristične za polariziranu Crnu Goru daje jasniju sliku. Broj glasova za DPS i njegove tradicionalne partnere je u stalnom padu na posljednja tri izbora za Skupštinu Podgorice: 58.374 glasa 2018. godine, 37.895 2022. godine i 33.439 2024. godine, u rasponu od šest godina. Međutim, kada se uračuna 24.467 glasova koje je ovaj blok dobio na parlamentarnim izborima 2023. – što je njegova najniža tačka – postaje očit preokret ovog trenda 2024. godine.
Ipak, u kontekstu niske izlaznosti birača od 56,46%, nominalna “pobjeda” DPS-a može se činiti značajnijom nego što zapravo jeste. Više je to “simptom” neuspjeha Spajićeve vlade i Milatovićevog predsjedništva – koji su u početku budili velike nade u strukturne promjene, ali su često završavali nastavljanjem negativne prakse DPS-ove tri decenije vladavine – nego DPS-a koji pokazuje želju za reformama ili nudi bilo što istinski novo.