Jedna je strana bila za samostalnu Hrvatsku za koju su se borili domobrani i ustaše, uz pomoć Nijemaca, a druga, protiv Hrvatske, među kojima su bili partizani, četnici, Talijani…
Razum vam, vidite, nije ono što ste mislili da jest. Nije pa nije. Razum – ma koliko vam to nerazumno zvučalo – nije nešto do čega bi razuman čovjek trebao držati. A vi ga se, ako baš mislite da bez njega ne možete, slobodno držite i dalje.
Razum vam – ma kako se vi njime ponosili – nema veze s mozgom, baš kao što je nemaju ni njegove hrvatske istoznačnice um, razbor i pamet. Nema pa nema.
Razumu se – razumjet ćete to uskoro – u hrvatskom jeziku ne može pripisati isto značenje koje u latinskom ima riječ ratio. Ne isto, nego čak ni slično.
Razum se u zemlji Hrvatskoj – a za to postoje i empirijski dokazi – uzgaja u Nadbiskupskom dječačkom sjemeništu. Potom se njeguje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i na Papinskom gregorijanskom sveučilištu.
Razum, kad za to dođe vrijeme, biva pohranjen u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu, gdje funkcionira kao pročelnik odjela. Razum se u Hrvatskoj – da se razumijemo – samo tako preziva, a zove se Stjepan.
Razum se taj naš i taj nam takav oglašava tamo gdje mu je i mjesto, u novinama gdje ratio biva odmijenjen riječju natio. I otamo pametuje o žalosnom stanju hrvatske svijesti u koju se još uvijek nisu utkala »povijesna djela s hrvatskim pristupom«.
Razum nam nadalje kaže da će ta komunizmom zagađena svijest napokon postati hrvatska tek kada dođe na mjeru njegove pameti koja hrvatskoj povijesti pristupa evo ovako: »U Drugom svjetskom ratu, s našega hrvatskog stajališta, bile su u biti dvije strane, premda je bilo mnogo vojski i međusobnih neprijatelja. Jedna je strana bila za samostalnu Hrvatsku, za koju su se borili domobrani i ustaše, uz pomoć Nijemaca, a druga, protiv Hrvatske, među kojima su bili partizani, četnici, Talijani i drugi.«
Ako usvojite ovaj stjepanrazumski postulat i nađete se na tom »hrvatskom stajalištu«, odazvat ćete se i stjepanrazumljivom pozivu da ispunite »svetu dužnost cijeloga ovog naraštaja« i kažete riječ obrane na historijskom procesu što ga je protiv ustaških koljača i zločinaca pokrenula »komunistička promidžba«.
Razum vas pritom upozorava da to – gledano s »hrvatskog stajališta« – nisu samo optužbe protiv Ante Pavelića i njegovih sljedbenika nego da je tu zapravo »optužena cjelina hrvatskoga naroda«, te da onaj u čiju svijest nije utkana hrvatska istina o Jasenovcu koji »nije bio polje sustavnog uništenja, već radni i privremeni (tranzitni) logor«, o Jasenovcu kao mjestu gdje »nije bilo masovnog broja žrtava«, da je taj nerazumnik »u službi velikosrpske ideologije« i da »puše u velikosrpski rog«.
Razum naš hrvatski nije – kao što bi netko mogao pomisliti – opsjednut samo svetom dužnošću prepravljanja prošlosti. On je – evo, vidjet ćete – posvećen i ideji gospodarskog procvata suvremene nam Republike Hrvatske: »Kad bi svaki Hrvat i Hrvatica rado upotrebljavao pozdrav ‘Za dom spremni’, ili barem po njegovoj poruci živio, tada bi i naše hrvatsko gospodarstvo procvjetalo jer bismo kupovali i trošili domaće, a ne uvozne proizvode. Ovaj bi pozdrav trebali rabiti nadasve naši hrvatski političari, koji po svojoj političkoj dužnosti moraju promicati dobro hrvatskoga doma i domovine.«
Razumu se nije uputno suprotstavljati, a evo i zašto: »Ako taj pozdrav nekome smeta, onda mu smeta obitelj kao takva, kao i domovina hrvatskoga naroda. Takvi bi očito željeli da nestane hrvatska obitelj i hrvatska domovina.«
Neka vam, dakle, ne smeta to što ćete se, svaki put kad izustite »Za dom spremni«, de facto pozdraviti s Razumom. S Razumom dr. Stjepanom, hrvatskim povjesnikom, katoličkim svećenikom i Nadbiskupskog arhiva pročelnikom
Tekst je preuzet iz Novog lista