Slučaj Ide Prester svakako otvara prostor za raspravu o poželjnome moralnom profilu novinara i suradnika Informativnog programa HTV-a. Kao što je poznato, popularnoj pjevačici i voditeljici otkazana je suradnja u spomenutom programu – gdje je vodila emisiju “Hrvatska uživo” – zato jer je u par intervjua na nekim internetskim portalima bez ustezanja govorila o svojim seksualnim navikama i afinitetima, a između ostaloga kazala i to da “ne voli analni seks”.
Realno govoreći, gospođici Prester je napravljena usluga, jer ako već javno priznaje da “ne voli analni seks” niti ikakva iznenađenja u predjelu guze, makar i ona ugodna, teško da bi mogla biti pogodan kadar za napredovanje u službi i zauzimanje viših mjesta u televizijskoj hijerarhiji, gdje se razni vidovi uvlačenja moraju podnositi na dnevnoj bazi. No, to nije bio razlog zbog kojeg joj je uručen otkaz.
Prema službenome saopćenju s Prisavlja, urednik Velimir Đuretić voditeljici je “skrenuo pozornost” na to da su njezini internetski intervjui “neprimjereni nekome tko je angažiran na Informativnom programu HTV-a”, te da se ona “mora odlučiti između takvog javnog imidža i rada u Informativnom programu”. Elem, svatko tko želi raditi u Informativnom programu HTV-a mora voditi računa o svome moralnom liku, koji ima biti “primjeren” kriterijima i ugledu matične redakcije, i brinuti o tome da svojim “javnim imidžom” ne šteti etičkim vrijednostima kakve promiče javna televizija.
Nastrana ljubav prema domovini
Kakvi su ti kriteriji, te vrijednosti i taj ugled? Kao kontraprimjer gospođici Prester možemo – gotovo pa nasumično – izabrati gospođu Dijanu Čuljak-Šelebaj, trenutačno najveću zvijezdu Informativnog programa, urednicu i voditeljicu večernjeg dnevnika, koja se svakako javno ne razbacuje izjavama o svojim seksualnim sklonostima. Njezin “javni imidž” tako nije definiran indiskrecijama iz čulnog života, nego njezinim televizijskim poslom: na primjer onom ratnom reportažom kada se usnimila ispred jednog koncentracionog logora za Bošnjake u blizini Mostara i obznanila gledateljstvu da tamošnji logoraši uživaju “ako ne udoban, a ono barem siguran smještaj”. Budući da nitko od odgovornih osoba nikada nije “skrenuo pozornost” na to da bi promoviranje koncentracionih logora moglo biti “neprimjereno nekome tko je angažiran na Informativnom programu HTV-a”, karijera gospođe Čuljak-Šelebaj razvijala se u uzlaznome smjeru, s tim što je novinarka pazila da njezina intima i (eventualne) erotske maštarije ne opterećuju njen profesionalni angažman.
Gospođica Prester, nasuprot tome, slobodno i razuzdano ispovijeda svoju seksualnost, a u pogledu propagande patriotskih zlodjela, možda zbog nježnih godina, bila je prilično suzdržana. Usporedba gospođice Prester i gospođe Čuljak-Šelebaj može se činiti neumjesnom, ali priznajem da joj ne mogu odoljeti ako su već u prvi plan istaknuti tako kapitalni fenomeni poput javnoga morala i njegove higijene.
Zbog čega, dakle, iznošenje suda o analnome seksu – i to negativnog – spada u moralno neprihvatljivo ponašanje, dok iskazivanje stava o konclogoru – i to pozitivnog – zadovoljava visoke etičke standarde javne televizije?
Tu bismo mogli napraviti i korak dalje, pa javni govor o privatnome premjestiti u zonu profesije. Zamislimo da su novinari Informativnog programa HTV-a tokom devedesetih godina – a i mnogo kasnije – izvještavali o masturbaciji, analnome seksu, oralnim tehnikama zadovoljavanja, svinganju, višestrukim orgazmima, odgođenoj ejakulaciji… umjesto što su širili ljubav prema Hrvatskoj koja je podrazumijevala i liberalno-tolerantni stav prema ubijanju, izgonu i odlaganju ljudi u logore: ne bi li tako djelovali neusporedivo manje zloćudno po stvar koju nazivamo javnim moralom?
Hloverka Novak-Srzić u večernjem dnevniku: “Potpredsjednik Vlade bio je jutros dobro raspoložen na konferenciji za novinare, što znači da se sinoć kvalitetno poševio sa svojom partnericom. Nakon sočne predigre uslijedio je divlji koitus. Više o tome u prilogu našeg reportera Željka Korpara koji se zatekao na licu mjesta…”
Umjesto toga, posada Informativnog programa obavještavala je gledatelje o aktivnostima političara koji otkrivaju da Srbi “imaju šiljate glave”, ili je donosila vijesti o likvidaciji opasne terorističke skupine sastavljene od nenaoružanih osamdesetogodišnjaka u Gospiću, ili je predstavljala nove kapacitete konclogora u Hercegovini gdje se korisnicima nudi “ako ne udoban, a ono barem siguran smještaj”… U tom istom logoru, uzgred, jedan je visoki državni činovnik, a kasnije i sudac Ustavnoga suda, silovao zatočenicu, ali gospođa Čuljak-Šelebaj o tome nije informirala javnost, dakako, da ne bi remetila jasno zadane kanone nacionalnog ćudoređa.
Javni moral obično je dosta kvarna roba, a najbolje ga je procjenjivati po cinizmu njegovih ovlaštenih čuvara. Drugim riječima: nema te opačine koja je kolektivni moral zagadila više od nastrane ljubavi prema domovini. Trećim riječima: višak pjene na ustima inkvizitora obično potječe od viška masla na glavi. Četvrtim riječima: što se strože inzistira na javnome moralu usklađenom s klasičnim crkvenim dogmama sigurnije je da se ispod toga grimiznog plašta krije oveća etička provalija.
Partnerica u grijehu
Kada bi iste moralističke kriterije kakve uspostavlja prema zagovoru seksa i pridruženih čulnih aktivnosti, Hrvatska televizija primjenjivala na zagovor zločina počinjenih u ime države i nacije, to bi podrazumijevalo destrukciju cjelokupnog Informativnog programa i trenutačno zatvaranje nacionalne javne kuće. Bio bi to medij s dokinutom svrhom, jer javni moral o kojem tobože brine nije ništa drugo nego borbena parola marširajuće amoralnosti.
Ne radi se, prema tome, o pukome dvostrukom moralu (uvriježeni kršćanski moral, uostalom, podrazumijeva “dupla mjerila”), nego o intenzivnom uživljavanju, nekoj vrsti pornografije ćudoređa, gdje se djelatnici Informativnog programa HTV-a, prema zamisli njihovih komesara, ne ukazuju tek kao horda pohotnih svećenika i promiskuitetnih redovnica odlučnih da prošire duh seksualne apstinencije i moralnog čistunstva, nego i kao elitna jedinica uzornog hrvatstva.
Dok je stvarnost na svim poljima iluminirana senzacijama vulgarnosti, a medijski okoliš natrpan sisama i stražnjicama, Informativni program HTV-a ustobočio se u pozi ekskluzivne nevinosti i mora ostati djevičanski čist, istinski zvonik katedrale duha što se uzdiže nad grobnicom tijela. Porijeklo te odlučnosti, međutim, valja tražiti u poreknutoj moralnoj perverziji.
Naravno da je pitanjem “Ševiš li se ti?” gospođica Prester raspizdila urednika Đuretića, jer prema njegovu shvaćanju stvari to nije bila samo uvreda njemu, nego i njegovoj partnerici u grijehu, Domovini Hrvatskoj, koja traži redovite usluge, izdašno plaća i zauzvrat očekuje ako ne udoban, a ono barem siguran snošaj.
Tekst preuzet sa www.novossti.com