Platforma Saveta Evrope za unapređenje zaštite i bezbednosti novinara objavila je godišnji izveštaj, po kom se Srbija nalazi na četvrtom mestu po broju napada, zastrašivanja i drugih oblika ugrožavanja bezbednosti novinara.
Na tom spisku, ispred nas se nalaze samo Ukrajina, Rusija i Turska, a kada su fizički napadi u pitanju, Srbija iskače čak na nezavidno drugo mesto, posle Ukrajine.
U izveštaju se ocenjuje da je kontrola nad medijima od strane države i političkih partija kroz regulatorne i finansijske pritiske i manipulaciju vlasništvom i dalje široko rasprostranjen problem u Evropi koji podriva slobodu medija i medijski pluralizam.
Između ostalog, pominje se i da oslobađanje četiri bivša funkcionera Resora državne bezbednosti za ubistvo Slavka Ćuruvije predstavlja „značajan korak unazad“ i da šalje poruku da počinioci i nalogodavci zločina nad novinarima mogu da rade nekažnjeno, da obeshrabruje novinare i civilno društvo da traže pravdu i da podriva poverenje javnosti u nezavisnost pravosuđa.
Olivera Milošević, potpredsednica Udruženja novinara Srbije (UNS) i članica Stalne radne grupe za bezbednost novinara, kaže da sama činjenica da smo dospeli u sam vrh liste i nalazimo se mahom u društvu zemalja sa ratnog područja, dovoljno govori o prirodi odnosa prema novinarima u Srbiji koji se takođe može opisati kao neka vrsta „ratnog stanja“.
Mnoga verbalna oružja uperena su ovde ka novinarima, od huškačke retorike vlasti do opasnih poruka koje čujemo u medijima koji otvoreno podržavaju i čak nadograđuju taj narativ. Uzavrela situacijia u društvu je idealna podloga, novinari su lake mete i u svakom trenutku se sa uvreda, pretnji može preći na teren fizičkog nasilja. Takav scenario ne smemo dozvoliti. Moraju se hitno uspostaviti neke „crvene linije“ koje su odavno pređene. Ne može se više tolerisati samo deklarativno zalaganje vlasti za slobodu i bezbednost medijskih radnika, dok se istovremeno novinari otvoreno targetiraju, ponižavaju, a grozne pretnje ostaju nekažnjene, smatra Milošević.
U izveštaju Saveta Evrope navedene su i preporuke za poboljšanje bezbednosti novinara, među kojima je i obezbeđivanje sigurnijeg okruženja.
Milošević skreće pažnju da su, u kontekstu navedenih mera, šanse Srbije male u trenutnoj društvenoj i političkoj krizi.
– U lociranju uzroka diskreditacije i nebezbednosti novinara izveštaj SE je nepogrešiv, pogotovo, u delu koji se odnosi na period nakon presude u slučaju Ćuruvija, koja u sebi nosi ključnu poruku o nekažnjivosti zločina, što nas je jako obeshrabrilo. Međutim, bojim se da su u delu preporuka i mera za poboljšanje stanja naše šanse male, u uslovima eskalacije pritisaka na kritičke medije, pa i javni servis, a da ne govorim o tome koliko dugo uopšte nemamo funkcionalan REM, koji je i ranije bio pod kontrolom vlasti a tome se uporno teži i za budući Savet. Sudeći po odnosu Skupštine, na jučerašnjoj sednici, vlastima očito i ne treba REM jer regulacija je ionako u njihovim rukama, jasna je Milošević.
Jedan od mehanizama koji bi trebalo da pomogne u prijavljivanju i pokretanju sudskih postupaka protiv počinilaca pretnji, pritisaka i napada na novinare, a koji je Srbija i formirala u skladu sa zahtevima Evropske unije, je Stalna radna grupa za bezbednost novinara.
U radu SRG učestvuju predstavnici tužilaštva, policije i novinarskih udruženja, a formiran je prilično efikasan sistem kontakt tačaka i lica za kontakt, za brzo prijavljivanjei reagovanje u slučajevima krivičnih dela na štetu bezbednosti novinara.
Međutim, od januara ove godine, rad grupe je obustavljen, jer se većina novinarskih udruženja povukla iz nje, odnosno zamrzla svoje članstvo do daljnjeg.
Rade Đurić, član SGR ispred Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS), objašnjava koji su razlozi doveli do povlačenja iz grupe.
Jedan od razloga je odluka da generalno prekinemo saradnju sa institucijama države. RG je telo i nije direktno vezana za izvršnu vlast, ali svakako jeste na neki način. Pošto smo generalno nezadovoljni načinom na koji su tužioci i policija radili, rešili smo da ne učestvujemo u radu te grupe. Inače, tvrdim da izvršna vlast ima ogroman uticaj na njih, da oni selektivno vode određene slučajeve i to je bio jedan od razlog da smanjimo tu saradnju. Međutim, grupa kao takva postoji da bismo radili na pojedinačnim slučajevima i pokušavali da rešimo određene trendove. Grupa se sada ne sastaje ali mi i dalje koristimo mehanizam kontakt tačaka u tužilaštvu i policiji. Obraćam se nultoj tački, koja postupa dalje, prijavim ili se interesujem za slučaj ili je obavestim ako imam neki problem sa nepostupanjem policajca ili tužioca, kaže Đurić.
On smatra da je uticaj izvršne vlasti najveći problem, pa je i SRG, kako kaže simulirala kompletan proces, a postojala je da ispuni zadatke koji su vezani za pristup EU, umesto onoga što treba da joj bude glavni cilj, a to je povećanje sloboda medija i zaštita novinara.
– RG jeste rešila deo problema, preko nje i dalje imamo pristup informacijama, što je veoma bitno. Međutim, u svom radu, ona je limitirana, ne pomaže nam da u načelu sistemski postavimo rešenje. Ti slučajevi koji se reše su selektivni, kroz jedan mukotrpan proces, međutim, mi ne uspevamo da napravimo trend, da direktne pretnje i slučajevi počnu da se rešavaju na nanič na koji bi trebalo. Grupa ne uključuje sudsku vlast i po rečima tužilaštva i policije, ne može da izvrši onaj pravi pritisak na one koji su ustvari uzrok problema, a to su predstavnici vlasti. Oni targetiraju, organizuju kampanje i iniciraju napade pa kao posledica dobijete nekog neuravnoteženog na ulici koji hoće da ubije, zato što smo mi izdajnici. Naravno, ima dobrih sudija koji su spremni da vode određene slučajeve. Međutim, uglavnom kažu da je to na tužilaštvima, da tužilac mora da formira predmet i da podigne optužnicu i da dostavi sudu kako bi on razmatrao da li je na delu ugrožavanje bezbednosti. Nažalost, sudska praksa to demantuje. Način na koji se tumači to ključno delo ugrožavanje sigurnosti, pa procenjuje da li je vama izrečena direktna pretnja, ili ne, često dovodi do odbacivanja slučaja. Mi zato tražimo da se od slučaja do slučaja, svaki zaseban incident analizira, navodi Đurić.
Komentarišući poziciju Srbije na listi zemalja po broju pretnji i napada na novinare, sagovornik kaže da se ne postavlja pitanje „da li će biti bolje“, već je neophodno da se hitno zaustavi trend pada koji se dešava kod nas.
– Svi ovi mehanizmi koje mi primenjujemo zapravo ne daju efekta. Jer, neki su dobri, neki nisu, ali vidite da ne postoji ta suštinska politička volja da vi nešto zaista promenite. Ne postoji volja da vi dopustite tužiocu da on zaista radi svoj posao kako treba. Da istražuje do detalja svaki slučaj, da dođe do podstrekača i onoga ko zapravo organizuje sve te kampanje. I tu se neće ništa promeniti. Slučajevi koji se rešavaju su samo slučajevi koji su toliko očigledni i svedeni na lica koja ili imaju mentalni problem ili su za neku privremenu neru, ti ljudi nisu u vezi sa strankama, ali su posledica. Negativna retorika nosilaca vlasti mora da se promeni, način na koji predsednica skupštine i premijer u ostavci razgovaraju sa novinarima. Ako vi slušate da je novinar imbecil, strani plaćenik, ološ, izdajnik Srbije, šta očekivati od pojedinaca koji prate samo medije sa takvom retorikom i ne znaju za druge. Posle takvog negativnog narativa naravno da će novinar ostati neprijatelj. Po našim pokazateljima, gotovo je neverovatno da se ne događa i više takvih incidenata, upozorava Đurić i napominje da ni svi slučajevi nisu prijavljeni, iz različitih razloga.
– Ove godine imamo 70 verbalnih pretnji, daleko više nego prethodnu godinu. U Safe Jurnalist bazi imamo 117 tih pretnji, to je apsolutni rekord i još se povećava. Evo, samo u februaru i januaru bilo je 53 događaja. Prošle godine, 70 verbalnih pretnji, sad već u februaru oko 20, za 58 dana. Znači svaki drugi, treći dan se nešto dešava, i to ozbiljne pretnje. Na sve to, ne prijavljuju se sve pretnje, dobar deo novinara koji iz različitih razloga to ne žele, iako mi objašnjavamo da je važno, makar zbog evidencije, kako se ne bi dešavalo da zvaničnici tvrde da je 2024. bilo manje slučajeva nego 23, prema nekim podacima koje oni poseduju. Međutim, to se sve fingira, neki slučajevi i ne uđu u bazu, jer se prvo odlučuje da li je on za bazu ili ne, iako je napad prijavljen. Smatramo da nije u redu da se slučajevi selektuju pre prijave i unošenja u bazu, već nakon toga, pojašnjava sagovornik.
Kako smatra, neophodno je da izvršna vlast promeni svoje ponašanje, a tužioci da se osmele i da počnu da istražuju ozbiljnije slučajeve.
– Policija je potpuno pod uticajem izvršne vlasti, od toga da ne postupa po nalozima tužilaca koji izdaju taj dokument po pet puta, a tužilac kaže da nema mehanizme da ga natera da to uradi. Ja u to sumnjam, mislim da može da ispita svaki sluča, kao što uđe u NVO, tako može da prikupi podatke od policajca. Jedan od razloga istupanja iz SRG je to ignorisanje policije u većini događaja, a vrhunac , je bilo odbacivanje bilo kakve ideje da su prisluškivali Slavišu Milanova i Ljubomira Stefanovića, prema odgovorila iz Unutrašnje kontrole, rezimira Đurić.
On zaključuje da je ključni problem nedostatak opšte volje i želje za postupanjem,pogotovu izražen u policiji. On napominje i to da sistem utvrđen formiranjem SRG nije apsorbovan u krivično-pravni sistem, već je tvorevina uređena internim aktima, „koja će nestati čim nestane članova“.
Među novinarskim udruženjima, jedino UNS nije zamrzao svoje članstvo u grupi.
Olivera Milošević kaže da razume potez ostalih strukovnih udruženja, ali da je zamrzavanjem njihovog članstva onemoguće rad same RG.
– Međutim, mehanizam prijava pretnji ka tužilastvu i dalje funkcioniše i treba da ostane. To ćemo svi mahom da nastavimo da koristimo. U suprotnom, novinari bi ostali bez tog vida zaštite, što bi ih još više obeshrabrilo da prijave nasilje, kaže Milošević.
Ipak, i ona je saglasna da je kočnica u radu bila sama kvalifikacija dela ugrožavanje sigurnosti i njegovo tumačenje od strane tužilaštva, pa su tako mnoge pretnje ostale bez mogućnosti da budu procesuirane. Milošević dodaje i da dostavljanje podataka od policije nije bilo dovoljno hitro.