<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Peović za BUKU: Dosadašnje vlade u Hrvatskoj pristaju da budemo na začelju EU

“Mnoge političke stranke ističu samo borbu protiv korupcije kao jedini okvir političke borbe, a ovaj normativni optimizam se svodi na tezu – samo je potrebno iskorijeniti korupciju i svima će biti bolje” – kaže Peović u razgovoru za BUKA magazin.

03. april 2024, 8:54

Foto Bojan Mrđenović

“Svi se trebamo aktivirati da bismo protumačili razloge zašto je demokratizacija odlučivanja u radnoj sredini korisna i dobra, kao i princip progresivnog oporezivanja. Nakon godina indoktrinacije, jasno je da većina ljudi niti ne razumije koje su prednosti, te da demokratizacija znači bolji život za većinu. Istina je da bi manjina puno toga izgubila, no većina bi dobila” – kaže Katarina Peović u razgovoru za BUKA magazin.

Je li emancipacija proces koji mogu da (pred)vode politički subjekti?

Politička i ekonomska emancipacija je pitanje opće mobilizacije, dok političke stranke u postojećem kapitalo-parlamentarizmu u najvećem dijelu samo osiguravaju status quo i privilegirani status manjine. Progresivna ljevica može biti nositelj emancipacije – no u političke borbe se moraju organizirati ne na način „avangardne partije” u kojoj će „progresivna” manjina upravljati ostatkom članova, već na način demokratskog odlučivanja svih, kao modela i društvenog razvoja. Participativna demokracija je jedini način da se politički subjekti uključe u odlučivanje i demokratiziraju odlučivanje o ključnim ekonomskim, političkim, ekološkim problemima i provedu tranziciju prema društvu post-kapitalizma. 

Postoji li u Hrvatskoj saglasje ljevice i lijevoliberalnih političkih snaga u vezi sa socijalnom pravdom?

Socijalna pravda ekonomsko-liberalnih političkih snaga ne uključuje solidarnost, pravednost, jednakost. To i nije socijalna pravda već socijal-darvinizam koji uvodi opasne kriterije po kojima se samo bogati mogu liječiti, imati najbolje obrazovanje, osigurati krov nad glavom i tome slično. Stoga ne može biti suglasja između autentične ljevice i nominalne ljevice oko pitanja socijalne pravde.

Koji su nužni koraci ljevice i lijevoliberalnih struja u uključivanju građana u kreiranje javnih politika?

Ne bih odgovarala za liberale – kojima uključivanje društvene većine u javne politike služi samo kao prazna forma, bez sadržaja. Lijeva ideja i ne može biti nego široko demokratična, inače i nije lijeva.

Da li postoji konsenzus na lijevom spektru kada je riječ o problemima i izazovima radništva, odnosno konsenzus o rješenjima i opcijama?

Nominalna ljevica, poput SDP-a, je u Hrvatskoj dolazila na vlast u vremenima ekonomske krize i uvijek je pokazivala svoje „pravo lice” prema radništvu. Stvaranje konkurentnosti putem snižavanja cijene radne snage (tzv. interne devalvacije) je najgora moguća politika koja se provlači kroz sve političke poteze svih dosadašnjih vlada, pa i SDP-ovskih. To znači da pristaju na to da RH bude na začelju EU i da se isključivo oslanjamo na uslužne djelatnosti i “trku prema dnu” rapidnom deindustrijalizacijom, jer vladajući smatraju da nam ne trebaju dobro plaćena radna mjesta, visoko obrazovani kadrovi...

Je li region danas daleko od ostvarivanja uslova za demokratizaciju vlasništva u preduzećina, državnih subvencija zadrugarstvu, progresivnih oporezivanja?

Svi se trebamo aktivirati da bismo protumačili razloge zašto je demokratizacija odlučivanja u radnoj sredini korisna i dobra, kao i princip progresivnog oporezivanja. Nakon godina indoktrinacije, jasno je da većina ljudi niti ne razumije koje su prednosti, te da demokratizacija znači bolji život za većinu. Istina je da bi manjina puno toga izgubila, no većina bi dobila.

Kako danas u političkom i ekonomskom smislu izgleda borba za pravnu, socijalnu državu?

Mnoge političke stranke ističu samo borbu protiv korupcije kao jedini okvir političke borbe, a ovaj normativni optimizam se svodi na tezu – samo je potrebno iskorijeniti korupciju i svima će biti bolje. Iako je korupcija problem ona je prije svega simptom problema – činjenice da su naše zemlje deindustrijalizirane, na začelju, da su nas pretekle sve nekad usporedive zemlje i da je to posljedica okoštale privredne strukture na koju smo se sveli, uslužne djelatnosti i rentijersku ekonomiju koja nije u mogućnosti proizvesti višu dodanu vrijednost, nemamo snažne izvozne industrije, postali smo bazen za jeftinu i dobro obrazovanu radnu snagu za zapadne zemlje, kao i tržište za sofisticirane proizvode zemalja EU centra. Ne postoji niti jedna zemlja u Evropi, niti svijetu koja se razvila tako da je iskorijenila korupciju.

Italija je najbolji primjer, zemlja koja je notorna po korupciji, koja je 90-ih imala čuvenu masovnu antikoruptivnu akciju protiv članova najvišeg političkog establišmenta - Mani pulite ('čiste ruke') - gdje je uhapšeno preko 2000 ljudi pa je do ulaska u Eurozonu početkom 2000. godine bila jedna od sedam najrazvijenijih ekonomija na svijetu (G7), unatoč golemoj korupciji, da bi s ulaskom u Eurozonu počela rapidno propadati. Dakle, korupcija niti je spriječila Italiju da bude među najrazvijenijima na svijetu niti je razlog zašto je počela ekonomski zaostajati. Također, primjer Kine - Kina je zemlja koja je u zadnjih 40 godina ostvarila najveći razvojni zamah od svih zemalja na svijetu, preko 800 milijuna ljudi izvukla iz siromaštva, a po Indeksu percepcije korupcije je za 15 mjesta lošija od Hrvatske. Da je korupcija glavni problem, Kina se nikada ne bi tako razvila..

Koji su ključni koraci u inkluziji stranih radnica i radnika kako bi se spriječilo savremeno robovlasništvo?

Nije dovoljno samo provesti inkluziju, već i voditi ozbiljnu migracijsku politiku a onda se treba koncentrirati na sprečavanje snižavanja cijene radne snage i povećavanja stupnja eksploatacije – jer to su temeljni razlozi zašto domaći poslodavci uvoze stranu radnu snagu. Pojednostavljeno – kapitalisti zapošljavaju strance samo zato jer tako imaju veći profit – to postižu nižim plaćama za koje su stranci spremni raditi, ali i na druge načine. Strani radnici nemaju radno vrijeme, često rade i na dva posla, nemaju nikakva radnička prava, smještaju ih u nehumane uvjete. Sve je to lampica koja se odavno trebala upaliti jer riječ je o suvremenom obliku robovlasništva. Treba država stajati uz radnike, domaće i strane.

Postoji li savezništvo progresivnih lijevih snaga u Evropskoj uniji koje nudi više od takozvanog “minimalnog” programa socijalne pravde?

Savezništvo je slabo, jer je slaba i autentična ljevica, a oni koji se nominalno nazivaju lijevima – često su izdali sve što bi ljevica trebala biti, počevši od borbe za radnička prava. Svođenje ljevice na tzv. „svjetonazorska pitanja” (prava LGBT osoba, antinacionalizam, ženska prava...) uzrok je zašto se radništvo udaljilo od nominalne ljevice. Stoga je teško reći postoji li savezništvo ako oko minimalnog nazivnika nemamo konsenzus.