Goran Marković je sinoć razgovarao sa Pančevcima skoro dva sata. U klubu Kupe nije bilo mesta ni za stajanje.
Događaj su organizovali Građanska akcija Pančevo i inicijativa građana Pančevački glas.
Javni razgovor pod nazivom „Pobunjena Srbija“ vodio je novinar Živoslav Miloradović, njegov kolega Nenad Živković najavio je događaj, a dobro poznatog reditelja na specifičan način predstavio je pančevački glumac Miroslav Žužić, Žule.
„Mile moje i mili moji, neobična mi je čast što je među nama moj ispisnik, jedan od najvećih jugoslovenskih stvaralaca – Goran Marković. Imao sam sreću da igram u njegovom filmu, imao sam malu ulogu, ali sam igrao najvećeg glumca – Acu Cvetkovića – u filmu Već viđeno. Ja sam, inače, glumac koji se iz anonimnosti povukao u ilegalu. Tako da, drugi susret desio se kasnije, kada sam u Ateljeu 212 dobio ulogu u njegovoj predstavi Turneja. I tu sam igrao njega – reditelja“, rekao je glumac i reč predao Živoslavu Miloradoviću, novinaru, koji je rekao da je siguran da je toliki broj Pančevaca došao jer Gorana Markovića doživljava kao nekoga koga već dugo poznaje.
I zaista, sala Kupea – kluba u kom se inače održavaju žive svirke vikendom – bila je prepuna.
Samo što je na bini bio Goran Marković, koji je kamerom svog telefona snimio publiku.
„Dobar dan, stvarno sam zapanjen količinom ljudi koja je ispunila ovaj prostor. Hvala vam što ste došli. Morao sam da snimim – ne bi mi verovali da sam samo ispričao. Ali, takva je situacija, da moramo da se okupljamo, mi koji mislimo slično. To je dobar znak – da ćemo se spasti ovoga“, rekao je reditelj i nakon velikog aplauza nastavio da govori o pobuni.
„Bio sam u Pančevu nekoliko puta, imam ovde i dobre prijatelje. Ovde sam i snimao Slepi putnik na brodu ludaka.“
„Takvog sam duha. Učestvovao sam u raznim pobunama. Snimio sam tri filma o pobunama. Kao što je Kami rekao: ‘Pobuna je jedini način da se suprotstaviš apsurdu.’ To se pokazalo u ovom slučaju studenata kao tačno. Jer, oni žive u jednom svetu koji ne predstavlja ništa – mogu samo da se pobune.
Bio sam tamo ispred FDU tog dana kada je sve počelo, kada su napali studente. I ja, koji sam miroljubiv čovek, pedagog, vikao sam: ‘Hajde, ima nas više!’ Srećom, niko me nije poslušao. Ako postoji nešto što se zove kristalni trenutak života, onda je to bio moj – taj trenutak pobune studenata FDU, od kog je sve i počelo.“
Novinar je zatim prokomentarisao da su se razne pobune u našoj istoriji završile neslavno. Pitao je Gorana Markovića da li smatra da će se i ova tako završiti.
„Pa, ne znamo šta će se desiti. Imamo tu skepsu. Znamo da su ljudi kvarljiva roba. Recimo, 1968. godine – svetska pobuna studenata. Festival u Kanu nije održan. Trifo i Godar su izašli i rekli da se festival odlaže. U Beogradu, u junu, glavni džumbus je na PMF-u, u Sali heroja govori Ljubiša Ristić. A zna da govori – lepo govori. Da je rekao ‘hajmo na Beli dvor’, svi bi pošli. Vidite šta se desilo posle – pa je priznati reditelj prišao Miri Marković i postao julovac. To niko ne zna. Gledam ga na Pinku pre neko veče sa Anom Brnabić – govori protiv studenata. Tako da, šta vi znate ko će na koju stranu da ode. Nadamo se da će pre toga uspeti da sruše ovaj režim“, ispričao je Marković.
Novinar je zatim prokomentarisao da su studenti predivni, neokaljani ovim užasom, sa savršenim parolama, a da se čini da žitelji Srbije uvek traže neku „dlaku u jajetu“, pogrešnu zastavu ili transparent. Da li treba da budemo sitničavi ili da ih podržavamo sasvim – pa dokle ide, pitao je Miloradović.
„Naša generacija je ispala slabija od ove. Mogli smo i mi da se bunimo. A nismo. Osim profesora, niko iz naše generacije se nije solidarisao, niko nije obustavio rad. Svi se ujutru obuku i odu na posao. Oni su šrafovi u jednoj kriminalnoj organizaciji. Ono što ne valja u ovoj priči – to smo mi“, rekao je Marković.
Nakon dugog aplauza, novinar je postavio reditelju pitanje da li je u ovom trenutku bolja za Srbiju prelazna vlada ili vanredni izbori i šta će od svega toga predsednik dozvoliti.
„Kad pominjete ‘njega’, studenti su dali fantastičnu parolu – ‘nisi nadležan’. Prema njemu se treba ponašati kao da ne postoji. Ne treba mu davati značaj“, rekao je reditelj.
O filmovima Gorana Markovića i paralelama sa sadašnjim trenutkom povela se diskusija, a reditelj je zatim otkrio da ima u glavi poslednju scenu svog budućeg filma.
„Ja za sada imam u planu film u kome imam poslednji kadar. Tika Stanić tvrdi da je to on smislio – ali nije. Ja sam njemu rekao. Scena izgleda ovako: on izlazi za govornicu i počinje nešto da govori. U kadar uđu dva bolničara i odvedu ga. Ostane samo mikrofon“, ispričao je reditelj.
Ime političara koji stoji u poslednjem kadru namerno je zamenio zamenicama, jer – kako je nešto ranije rekao – „treba ga ignorisati“.
Na pitanje kada bi, nakon filma Tito i ja, snimao trilogiju Milošević i ja i Vučić i ja, kako bi filmovi izgledali, našalio se i kratko rekao:
„O Miloševiću sam snimio dva filma, a za ovaj treći – evo prilažem poslednji kadar.“
Zatim je nastavio ozbiljnije:
„Imam utisak da mi nismo u istoj zemlji u kojoj smo bili za vreme Miloševića. Neće ovo prestati, promenila se krvna slika. To nije isti narod. Veliki broj ljudi se osvestio – to je važan trenutak. Ljudi se grle. Grli se selo i grad. Videli ste, svi se grle. Ovo je nova zemlja. A sad što njom vlada ovaj – šta da radimo, doći će i tome kraj.“
Antrfile
Sibirska ledi Magbet
Na samom početku večeri, Goran Marković je pričao o Pančevu, o prijateljima i scenama koje je snimio u ovom gradu, a onda se setio da je i njegova majka, Olivera Marković, snimila u Opovu kraj Pančeva kultni film.
„Moja majka je ovde snimala Sibirsku ledi Magbet. I samo da kažem kako je dobila tu ulogu. Reditelj Andžej Vajda došao je iz Poljske da snimi film, trebala mu je glavna glumica, organizovano je probno snimanje. Majka je dobila poziv, ali je u tom momentu u Hercegovini snimala Veliku turneju. Kada su je pozvali, rekli su joj da je probno snimanje zakazano za sutra u Beogradu. Ona je sela u voz – nije bilo mesta – sedela je na podu vagona i čitala scenario. Ujutru je stigla u Beograd, presvukla se i otišla na probno snimanje.
Reditelj joj kaže scenu – ona kaže: ‘Znam’, i sve izgovori.
On promeni scenu – ona i nju zna napamet. Ona je celu ulogu za jednu noć, na podu vagona, naučila napamet. To se zove ambicija.
Kada je umrla, došao sam u njen stan da pokupim stvari. Na stočiću je, među ostalim stvarima, bila jedna kutija od mahagonija. U njoj je bila scenska šminka. A na dnu je bila skrivena osmrtnica Žanke Stokić. Našla ju je i čuvala kao amajliju u toj kutiji“, ispričao je reditelj.