Mirna je naša ulica na Lekinom Brdu. Zato je volim iako nam je stan postao mali, pa se žena i ja sudaramo sa stvarima i djecom po njemu.
Oko nas još obitava usporeni komšiluk u pravilnim dnevnim ritmovima. Ozbiljne kuće, pa kućerci, udžerice i naša mala zgrada. Skoro pa k'o Naša mala klinika.
Mičući malo ulijevo, ka stadionu „Sinđelića“, na stubovima oko kuća i ogradi pomoćnog fudbalskog terena jutrom na suncu lijeno leže mačori. Opruženih brkova i mlitavih šapa. Umorno ih liskaju na toploti osunčanog betona. Blizu je i dječje igralište kod CZ-a, kog će uskoro okovati visokom žilet žicom. Kažu, mora tako. Geto u centru grada. Zamišljam BS (Beogradski Sindikat, op.aut.) kako tu snima novi spot.
Svi zajedno, u zraku potmulo osjećamo kako se obruč steže. Brujanje bagera i hiltovki je sve bliže. Pitanje je trenutka kada ćemo postati prinuđeni na evakuaciju. Kuda tačno, ne znamo ni sami.
Nekontrolisani urbanizam kao kancer izjeda grad. Beo grad.
***
S kraja ulice, na desnoj strani, dugo je stajala napuštena kućica. Nazalnim, hrapavim, tenorskim glasom kazuje komšo C. čiji se zid kuće naslanja na taj trošni objekat:
– Neće se to nikada prodati. Ma to su neki naslednici. Iz Makedonije ili ko zna gde. Ima ih više.
Uostalom, ko će to kupiti? To su samo 3 ara, bre. Ne može da se zida ozbiljno. Bez brige. –
Nekoliko mjeseci kasnije, dok hitam na posao vidim prve bagere kako razvaljuju zidove kuće. Zdrobljena cigla, pomiješan miris vlage, maltera i šuta golicaju nozdrve. Fizička destrukcija na djelu i titranje slutnji u stomaku.
Nekoliko dana kasnije, ne izdržah, pa priupitah u prolazu unazad začešljanog, prosijedog čovjeka koji se muvao oko friškog gradilišta:
– Šefe, šta se tu interesantno zida? –
– Jedna divna porodična kuća na sprat. Videćete. –
I vidio sam.
Niklo je čudovište od četiri sprata. Kao divlji suncokret kod komše taksiste što štrči između betona kućnog dvorišta i uličnog asfalta, vrata debelog kao jače mornarsko uže.
Poslije desetak dana zove me drug i kaže:
– Ej, bila ti ulica na televiziji. Ruše divlju gradnju. Pogledaj beogradsku hroniku. Rada će ti objasniti, he, he. –
Ne mrzi me, pa nakon par dana premotavam program RTS-a i pronalazim TV prilog. Tamo stvarno nešto čukaju čekićima i k'o fol ruše. Kiša lije kao iz kabla i guzonja sa kišobranom govori u kameru kako smo mi pravna država, ‘vako, ‘nako.
Dječje naivno pomislih da je možda stvarno tako. U stvari, obična glupost odraslih.
Nakon medijske eksponiranosti, kao po nevidljivoj naredbi i sinhronizaciji, gradilište opkoljeno žutom trakom upozorenja je utihnulo na nekoliko dana. Čak sam i slikao rješenje o zatvaranju gradilišta, datirano i potpisano 28.07.2017. godine od strane građevinskog inspektora Gradske uprave Voždovac.
Ne prođe ni sedam dana, na minijaturni prostor stigoše novi paketi cigli.
Zatim su odnekud izmilili i radnici.
Rad na izgradnji je najnormalnije nastavljen.
Sve je to normalno, da parafraziram Mutu (Nikolića, op.aut.), ako bi se šprdali.
U konačnici, sazidano je trinaest stanova i jedna fingirana garaža. Koliko znam, po zakonu bi broj garažnih mjesta morao pratiti broj stambenih jedinica. Ovde ne postoji ni jedna.
Zgrada sa lažnom garažom.
To nisam nikad u životu vidio, a nagledale su se ove oči svega.
Kao vrh apsurda, jedno veče nakon useljenja zgrade ulazim u svađu sa novim komšijama oko prava ko smije da parkira u blizini njihove zgrade. Njihovo pravo na parking izvire iz nepostojećeg prava na izgradnju i stanovanje.
O slatka, mala izvrnuta torto ..
***
Iznad Šumica postoji nevelika ulica što vijuga nadole, skoro do Hotela Srbija. Krajem avgusta je na njoj izdahnuo komšija Z. kog sam viđao da šeta malog kera i povremeno prodaje đinđuve na mini pijaci kod Maksija.
To je ulica Rada Neimara i životna je šala da ulica u kojoj cvjeta neobuzdani, investitorski urbanizam nosi ime uglednog graditelja koji je podigao manastir Ljubostinju i druge srednjevjekovne srpske svetinje.
Kad od Muzičke škole Konjović udarite pod pravim uglom na nju, naići ćete na ogromnu građevinu od sedam spratova. E sad, kako se to formalno vodi u papirima, ne bih znao, ali u stvarnosti ima sedam spratova.
Više sam puta brojao.
Majke mi.
Urbana legenda kaže da se komšija pored solitera od zgrade, inače stanovnik pristojne prizemne kuće uvučene od ulice, borio svim silama i mogućim pravnim sredstvima protiv takve, nedozvoljene gradnje. Nije žalio vrijeme, energiju i novac. Srčano nastupajući, imao je tu i tamo povremenih uspjeha.
I onda zagubljen u kovitalcu misli dok se vraćam iz popodnevne šetnje, iznebuha uočim da se njegova kuća pretvorila u novo, mini gradilište.
Nakon sedam godina, goli privatni interesi i sila odnose pobjedu.
Sedam godina na administrativnom kanabetu i ništa.
Lakše bi bilo na Tibetu.
Kako li je čovjeku što je godine, živce i novac uložio u neravnopravnu borbu?
Barem je probao da ih zaustavi. Uspori neprijateljsko napredovanje.
Neznani heroj ulice Rada Neimara.
Poraženi Don Kihot u raljama divlje gradnje.
Možda beogradska Štefica Cvek u raljama urbanističkog života?
***
Deki (Stanković) je rođen iste godine kad i ja, samo dan ranije. Njegova fudbalska karijera je bila briljantna, dok sam se ja majao po horovima, fakultetima i terenima za mali fudbal. U kadetskom uzrastu, on je bio kapiten selekcije FK Crvena Zvezda. Tu smo se skoro i susreli jer sam dolazio na tri probna treninga u neuspješnom pokušaju da postanem profesionalni fudbaler.
Kroz navijačke kanale, znam da je odavno u građevinskoj industriji i da zajedno sa partnerom zida zgrade po Beogradu. Tu nije ništa sporno i rekao bih da je za jednog sportistu pametno da razmišlja o alternativnim biznisima i izvorima prihoda još dok je aktivan. Bravo za agilnost.
Međutim, problem nastaje kad ne postoji sistem koji po difoltu štiti grad, istoriju i urbanističke uzuse od neznanja i brutalnosti kapitalizma. Uz sastojke kao što su nesavjesni, sebični pojedinci kojima je zarada vrhovni aršin postojanja, a pohlepa redovno stanje duha, propast je zagarantovana.
Pojedinac vjerovatno ne može da promijeni urbanističku politiku grada ili utiče na to da institucije za zaštitu spomenika rade svoj posao, ali ne mora da učestvuje u agresivnoj destrukciji sopstvenog grada.
To je stvar izbora.
U epilogu, rušenje starih objekata na trgu Slavija, prije toga po Vračaru je zaista bolno i ilustruje vrhunac urbanističke anarhije Beograda.
Tačka nakon koje nema povratka.
Produži dalje – sa radija se oglašavao Čola i davao Dekiju savjet zlata vrijedan ..
Da li će ga poslušati moj generacijski ispisnik, pitam se u danima kad slavimo rođendane.
Mrka je kapa ..
***
Obrni, okreni, svi putevi vode u Rim.
Tako veli drevna izreka. Naposljetku, i pomenuti Deki je dugo i uspješno igrao za Lacio u Rimu.
Slično tome i kod nas u Beogradu, ovih godina. Gro diskusija i izazova vode u Beograd na vodi.
Mjesto sporenja i razdora.
Mjesto urbanističkog i pravnog nasilja.
Mjesto gdje je Beograd najveća žrtva.
Mjesto gdje ljudi voze bajseve i rolere, te piju kafu u Promenadi.
Makar mi, bivši studenti Ekonomskog fakulteta u Beogradu znamo da je savsko zaleđe iza BAS-ove stanice bilo ruglo. Super da je očišćeno, makar i od „kompletnih idiota“, kako reče predsjednik.
Sve što je nastupilo poslije te faze, bilo je nekako pogrešno, pomalo nasilno i tuđe. Neprijatno.
Stazu za šetnju i bicikliste bi svako normalan podržao i prihvatio, ali pretrpanu i previsoku džunglu od betona i čelika, poklonjenu zemlju, netransparentno vlasništvo i muljanje sa investitorima ne bi ni pas s maslom mogao pojesti.
Bez obzira na salivena i besprekorna odijela savremenih korporativnih advokata, prisustvujemo seljačkom i brutalnom prelivanje opšteg dobra u privatne džepove.
Tačka.
Na kraju, to je strano tkivo u Beogradu, kog ni svi urbani planeri i privremeni ideološki komandanti naših sudbina ne mogu da integrišu u supstancu grada. Znam da će vremenom sve da izblijedi, pa i ovo nasilje oko pravljenja Beograda na vodi, da će klinci i stranci da posjećuju veliki tržni centar, da će se organizovati FEST i kina na otvorenom, pored rijeke, da će razni Bazari i Marketi pokušati da pacifikuju ovo kritičko mišljenje, da će svjetlosne čestitke sportistima i reklame da pršte sa „Kulčine“, ali jasno je da Beograd na vodi nije pravljen po mjeri Beograđana.
Svjedoci smo stvaranja nove domaće kaste i elite koja čini sve da dokaže da je u pravu i da su njena moć, bogatstvo i vizija briljantni. Bez skrupula.
Jedna od žrtava je i stara, šarmantna željeznička stanica koja je izmještena iz decenijskog postojanja. O planovima za mega skupi projekat metro linija koje servisiraju Beograd na vodi, da i ne govorimo.
Nije dobro, na žalost ..
Epilog:
Prema riječima divnog i počivšeg arhitekte Dragoljuba Bakića, Beograd je grad otet od građana i Beograd na vodi će tek urbanistički metastazirati na cijelu teritoriju grada.
Domišljam da su sličnosti urbanizma i rudarske industrije takve da se greške u razvoju ne vide u kratkom roku, a posljedice su često nepopravljive i gotovo tragične.
Ukupan utisak je da je urbani dio Srbije napadnut investitorskim urbanizmom, a ruralni dio rudarskim i ekološkim izazovima.
To su prave teme za svaku buduću javnu raspravu građanske Srbije i Beograda kao najmnogoljudnijeg grada.
Uzdamo se u onu narodnu: Ničija nije do zore sjala.
Ostaje jedino pitanje ko će preteći do nove zore ili dana.
Treba snage za sve to ..
***
I to je naš Beograd.
Od njega rastu polipi na žučnoj kesi ..
Oguman, septembar 2023.