Ogulin, Karlovac, Karlobag, Virovitica, ili možda neki drugi redoslijed u nizu ovih hrvatskih gradova, davnih devedesetih su radikalima bili moto u njihovoj navodnoj borbi za pravljenje Velike Srbije. Nije da nije bilo i drugih mantri, poput „Srbija do Tokija“ i sličnih idiotluka kojima su hranili narastajući apetit srpskog nacionalizma, na čijem su talasu nastavili parazitirati na sve manjoj Srbiji i sve većem Šešeljevom volumenu.
To su jezičke zavjese iza kojih se skriva pljačka vlastitog naroda, što je bila i ostala suština radikalskog viđenja ciljeva i razloga za bavljenje politikom. I nisu jedini koji su politiku upravo tako razumjeli – osvoji vlast i poharaj dovoljno za više generacija. To je istinita mantra koja se krije iza svih ovih zastava po banderama, na fasadama i raznim betonskim površinama.
„Kad se vojska na Kosovo vrati“ ili „Kosovo je srce Srbije“ i danas se podsjehno smiju građanima Srbije, dok se u Skupštini izglasava specijalni zakon kojim se Generalštab prepušta na milost i nemilost predsjedniku svojih glasača, u cilju popravljanja sopstvenih mogućnosti za političku trgovinu.
Pljačka koju su radikali razvili do te mjere nema granice – ni vremenske ni moralne. Pljačkaju se buduće generacije građana Srbije, kao i sama istorija, ne samo revizijom činjenica nego i promjenom odnosa prema preostalim spomenicima kulture.
Sjetite se Vesićevih pokušaja da svojim suludim planovima „ukrasi“ Kalemegdan nepotrebnim i skupim projektom gondole. U toku je, naravno, i pokušaj rušenja zgrade Generalštaba i raščišćavanja atraktivnog zemljišta za trenutno nepoznatog investitora – koji ne mora biti Trampov zet, ako ste možda pomislili na njega.
Dakle, pljačka, pljačka i opet pljačka. Država sve manja, a računi po raznim ofšor bankama sve veći, kao i sume u kriptovalutama. U nekretnine po raznim zemljama ne treba sumnjati – tačnije, opravdano je sumnjati.
Svojim urušenim životima, osiromašenjem, prinudnim preseljenjima, gubitkom najbližih i saučesništvom u zločinima počinjenim u njihovo ime, građani Srbije su platili cijenu svoje neodgovornosti, jer su nepogrešivo na vlast dovodili – najgore.
Ne računajući Zorana Đinđića, naravno. Imaćemo mu šta reći kad se uskoro s njim sastanemo u budućnosti, kako je i sam predvidio. No, vratimo se temi koja se sama nameće – kao što nam se predsjednik svojih glasača, koji se lažno predstavlja predsjednikom Srbije, svakodnevno nameće preko nacionalnih frekvencija.
Odavno sam (smo) napustili te frekvencije – zapravo, odavno su nam ukradene, kao i institucije, policija, sudstvo i većina medija.
Na šta se svela radikalsko–espeesovska Velika Srbija poslije trideset i pet godina besomučne pljačke vlastitog naroda?
Na „posljednju oazu slobode u Evropi“, kako ju je ocijenio AV, odnosno – Ćacilend, kako mi tepamo tom prostoru.
Vojni logor usred glavnog grada, između Starog dvora i Skupštine, ograđen ogradama – samopostavljene granice koje čuvaju policajci-graničari tog neviđenog rezultata radikalske politike-pljačke u trajanju od 35 godina.
Kao nekada samostalne autonomne oblasti (SAO) devedesetih, imamo sada ovu oblast koju je od građana Srbije oduzeo radikalski režim – oblast za čiju „poetu“ ne postoji nikakav validan dokument, pasoš ni dozvola.
Da li oni koji tamo borave imaju kakav dokument – partijsku knjižicu ili privremenu dozvolu odsustva iz kakve ustanove zatvorenog tipa – nije mi poznato. Ono što se vidi sa oboda SAO Ćacilenda i na snimcima iz „zabranjene oblasti“ jeste da tamo neki ljudi borave, dolaze po potrebi i pozivu svog predsjednika.
Prema tome, Kremansko proročanstvo koje je predvidjelo sve Srbe ispod jedne šljive nije predvidjelo da te šljive više nema. Prodata je.
A od Velike Srbije ostao je – Ćacilend.
Hoćete li ga zvati Ćacilend ili Velika Srbija – na vama je.
Ali neka nova Srbija rađa se ovih dana, uprkos svima i svemu. Srbija u kojoj „raščovječenje“ nije paradigma, već „očevočenje“.
Slike očevočenja se umnožavaju svakodnevno.
Pridružite se.