HRVATSKA obilježava akciju Oluja, u kojoj je oslobođeno preko 18 posto teritorija zemlje. Ovom akcijom srušena je Republika Srpska Krajina, srpska paradržava koja je formirana tijekom 1991. godine. Napokon, akcijom je omogućena komunikacija između različitih dijelova zemlje što do tada nije moguće.
Podaci HHO-a: Ubijeno preko 600 srpskih civila, nestalo njih više od 800
U ovom se tekstu nećemo baviti potrebom za takvom akcijom u geostrateškom smislu, već činjenicom da je za vrijeme akcije i neposredno nakon nje to područje prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora napustilo oko 200 tisuća ljudi. Prema istim podacima, ubijeno je 677 srpskih civila. Njih 837 se vodi nestalima.
Ti ljudi stradali su od nečije ruke. Danas, pak, o tome se u Hrvatskoj ne govori, odnosno nedovoljno se govori. U srijedu smo imali održan skup, kako su naveli organizatori iz nevladinih organizacija, “u znak sjećanja na sugrađane, državljane ove zemlje ubijene i protjerane tijekom i nakon vojne operacije Oluja”.
“Za vrijeme i nakon operacije Oluje pripadnici Hrvatske vojske i policije te civili počinili su veliki broj zločina nad srpskim stanovništvom RH a da najveći broj tih zločina nikada nije procesuiran. Prema procjenama civilnog društva tijekom i nakon Oluje ubijeno je više od 600 civila i spaljeno više od 22.000 kuća. Hrvatsku je tada napustilo oko 150.000 njezinih građana, čiji je povratak godinama bio sustavno otežavan i onemogućavan”, rečeno je na ovom skupu.
Iako su ključne poruke skupa bile da treba priznati sve žrtve i da za počinjene zločine netko treba odgovarati, veteranske su udruge reagirale nazvavši skup antihrvatskim. Država se temom ratnih zločina nakon Oluje i tijekom nje ni ove 27. godine od te operacije gotovo uopće nije bavila.
Podsjetimo i da je Kazneno vijeće Višeg suda u Beogradu nedavno potvrdilo optužnicu Tužiteljstva za ratne zločine, koja je podignuta protiv grupe hrvatskih časnika zbog navodnog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na Petrovačkoj cesti u mjestu Svodna 1995. godine, no vlast je a priori odbacila te optužbe, bez ikakvog razgovora o onome što se u njima govori.
Premijer Andrej Plenković pričao je tadao dignitetu Domovinskog rata, a predsjednik Milanović govorio je o zaustavljanju Srbije na putu prema Europi.
“Simbol hrvatskog zajedništva”
Percepcija je takva da je Oluja akcija koja je u središnjem dijelu hrvatske povijesti, koja simbolizira hrvatsko zajedništvo, pa tako dijelimo razdoblje prije i poslije te vojno-redarstvene akcije. Onaj tko tu istinu ne dijeli, a to su oni koji upozoravaju na zločine, kao i oni kojima recimo smeta ustašizacija proslave, taj je s krive strane hrvatske povijesti i karakterizira ga se nerijetko kao nacionalnog izdajicu.
Karakteriziraju ga upravo ratni nametnici, profesionalni polagatelji vijenaca, kojekakvi županijski i ini dužnosnici, uglavnom pripadnici stranačkih vojski koji su izvan primitivne interpretacije stvarnosti koja se temelji na dignitetu rata – zapravo nitko i ništa.
Čak i oni liberalniji Hrvati, to su oni kojima padne napamet spomenuti što se još u Oluji događalo, često imaju ono “ali”. Tako se recimo napominje da su zločini bili “iza Oluje”, kao da to nešto znači za žrtvu, a redovno se dodaje i kako su ljudi otišli na poziv Beograda, kao da kasnije ubijani civili ne govore o tome da su očito postojali opravdani razlozi za napustiti zemlju.
Tijekom vremena donekle se zaboravio i čuveni govor Franje Tuđmana čija je politika sigurno suodgovorna za zločine koji su se događali nad Srbima.
“Ovdje u Kninu govorili su da imaju tri srpska mora, ovdje u Kninu spremali su se za dugotrajno ratovanje, kovali su svoje novce, a onda pod snagom hrvatske vojske, pod mudrošću naših odluka i našeg vodstva, nestalo ih je za dva, tri dana. Kao što rekoh, nisu imali vremena da pokupe ni svoje prljave pare, devize niti gaće”, rekao je tada u Kninu.
Budući da se u tome u Hrvatskoj malo ili nimalo govori, u ovom se tekstu pokušavamo baviti žrtvama koje evidentno postoje i pitanjem odgovornosti za te žrtve, kao i pitanjem kako smo uopće došli do toga da ima mjesta samo za jednu jedinu istinu o Oluji kao veličanstvenoj i čistoj pobjedi, iako činjenice govore da tu Hrvatska tu nije bila potpuno čista.
Teršelič: Jučer sam bila na komemoraciji ubijenoj 80-godišnjakinji
Popričali smo s voditeljicom Documente – Centra za suočavanje s prošlošću Vesnom Teršelič. Razgovor smo počeli temom broja žrtava budući da postoje razne interpretacije oko tog broja.
“Smatram da su još uvijek najpouzdaniji podaci o 677 civilnih žrtava srpske nacionalnosti koji je prikupio Hrvatski helsinški odbor. Naše istraživanje ljudskih gubitaka na žalost još nije dovršeno. U bazi podataka Documente trenutno ima 20.986 imena svih smrtno stradalih i nestalih u Hrvatskoj od 1991. do 1995. u Domovinskom ratu koje još uvijek provjeravamo”, govori ona.
Pitali smo je oko zločina koje bi, prema njenom mišljenju, trebalo izdvojiti.
“Pošto smo jučer sudjelovali na komemoraciji u Deringaju želim podsjetiti da je u tom mjestu stradala osamdesetogodišnja Milka (Mika) Milovanović rođena 1914. U obližnjim Kijanima do početka rujna 1995. ubijeno je jedanaestero mještana. Najstariji Danilo Bolta rođen je 1900. godine. Ubijen je dva mjeseca nakon 95. rođendana.
“Ubio brata i sestru, majku s kravama zapalio u štali”
Izdvajam sudbine troje ubijenih u Kijanima. Za zločin u kojem su ubijeni Radomir Sovilj i Mira Sovilj te njihova majka Mara Sovilj, rođena 1923., postupak je okončan pred Županijskim sudom u Rijeci.
Rajko Kričković, tadašnji pripadnik Hrvatske vojske, proglašen je krivim i osuđen na deset godina zatvora za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, ubojstvo troje civila u Kijanima kod Gračaca nakon VRA Oluja. Presudu je donijelo vijeće Županijskog suda u Rijeci kojim je predsjedavala sutkinja Ika Šarić. Presudu je potvrdio Vrhovni sud RH 2021. godine.
Svjedok u procesu bio je muškarac koji je više puta na saslušanju i suočavanju u istrazi te na kraju i na suđenju rekao da mu je Rajko Kričković u više navrata kazao da je ubio Radomira i njegovu sestru Miru Sovilj, a njihovu majku zapalio u štali zajedno s kravama.
Radomira i Miru ubio je automatskom puškom, kada su pokušali bježati, a on im vikao da stanu. Pobjegli su možda tristotinjak metara od kuće prema šumi kada im je pucao rafalno u leđa. Iskaz o pucanju u leđa potvrdilo je mišljenje liječnika”, rekla je Vesna Teršelič.
“Zločini se sporo procesuiraju”
Ističe kako još uvijek mnogima nije lako sagledati lice i naličje Oluje.
“Izazov nije mali jer treba osmisliti primjeren način povezivanja obilježavanja povrata okupiranih područja u ustavnopravni poredak i izražavanje pijeteta prema ubijenima. Većina prije svega pamti progon Hrvata i neke od najtežih ratnih zločina, poput onog u Škabrnji 1991.
A za suočavanje bi trebalo zapamtiti i zločine nad Srbima. Bilo bi lakše slaviti i žalovati kad bi vlasti konzistentno slale poruku o priznavanju svih žrtava rata”, dodaje.
“Problem je i zakašnjelo i sporo procesuiranje ratnih zločina. U dvadeset i sedam godina od operacije Oluja hrvatsko pravosuđe podiglo je tri optužnice za ratne zločine nad krajinskim Srbima i to protiv ukupno sedmorice pripadnika hrvatskih vojnih i policijskih postrojbi.
“Za većinu zločina RH je propustila utvrditi odgovornost”
Suđenja su rezultirala s dvije osuđujuće pravomoćne presude, za zločine u Prokljanu i Mandićima te za zločin u Kijanima kod Gračaca. Za zločin u Kijanima prvostupanjska presuda donesena je u ožujku 2019., a potvrđena u srpnju 2021.
U dva kaznena postupka donesene su oslobađajuće presude za zločine u Prokljanu i Mandićima te u Gruborima. Jedan kazneni postupak, za zločin u Ramljanima, obustavljen je u fazi istrage.
Za većinu ratnih zločina Republika Hrvatska, odnosno njezino pravosuđe, propustili su utvrditi tko je i pod kojim okolnostima odgovaran za smrt vlastitih građana”, navodi Vesna Teršelič.
Sociolog Dvornik: Neprijatelji su bili svi Srbi i pravoslavci
Sociolog Srđan Dvornik nam kaže da već odavno nije ništa novo reći da je Oluja za hrvatsku javnost predstavljala ne samo oslobođenje teritorija, uklanjanje agresora, nego i nacionalni trijumf.
“Ali ne trijumf određenog poretka zasnovanog na političkim vrijednostima kao što su sloboda i demokracija nasuprot teroru i krvavoj diskriminaciji, nego „nas” protiv „njih”, jedne etničke grupacije protiv druge, pri čemu se nijedna ne mora odlikovati nekom boljom politikom, nego samo time kako se krsti i koji kolektiv veliča.
Što znači da se kao neprijatelje nije gledalo samo vojsku i paravojsku koja je od 1991. ovladala teritorijem koji će nazvati Srpskom Krajinom, nego sve naprosto kao Srbe ili pravoslavce. Po prastarom primitivnom obrascu – jao pobijeđenima, a pobjednik je iznad bilo kakvih pitanja o tome što je pošteno, a što zločinačko.
Kako su, uostalom, postupali i pobornici Srpske Krajine četiri godine dotad. Izgleda da u moralnom shvaćanju koje prevladava u društvu uopće nije važno što i kako činiš, nego samo jesi li jači.
I tako je čitavo društvo mirno prešlo, i već decenijima mirno prelazi preko toga da su se među vrlim pobjednicima vrlo brzo našli oni koji su krenuli u lov po selima i zaseocima i ubijali nenaoružane civile hvaleći se da „čiste” teritorij od neprijatelja.
No našli su se, u velikom broju, i obični pljačkaši koji su autima, autobusima, vlakovima i kamionima odvozili sve upotrebljivo iz domova Srba koji su pobjegli ili im je bilo naređeno da odu. Ne spominjem to kao nešto što baca sjenu na inače sjajnu oslobodilačku akciju; ako je oslobodilačka akcija nacionalistička, ona samim time ima i tu mračnu stranu”, kazao je.
“Kao da problemi mogu nestati ako se državne granice poklapaju s etničkima”
Pitamo ga što misli kad je došlo do prekretnice u tom slavlju, što je uvjetovalo da se bezrezervno Oluja smatra točkom ujedinjenja hrvatske nacije?
“Korijen tog trijumfalizma leži još u masovno prihvaćenoj ideologiji da je rješenje svih problema u tome da bude „svak na svome”, kako je govorio moj stari pokojni šuster Kranjčec. Kao da raznorazni problemi i sukobi, koji do srži prožimaju svako društvo, mogu nestati ako se državne granice povuku tako da se poklapaju s etničkima.
A nešto kao „etničke granice” ne da ne postoji, nego ni ne može postojati – u svakoj manjini postoje još manje manjine, u krajnjoj liniji do one najmanje, pojedinca – a pogotovo ne razdvaja one koji žive u slozi od onih s kojima su u sukobu.
“Slavljenje rata kao faktora ujedinjenja nacije nije palo s neba”
Tako su i gotovo svi politički akteri u Hrvatskoj pred raspad Jugoslavije trubili o tome da se treba razići na ‘nacionalne’, kao da je to nešto sasvim prirodno. Ignorirali su činjenicu da pored već prilično ‘raziđenih’ republika postoji nimalo ‘raziđena’ armija, koju nisu ni pokušavali podvrgnuti civilnoj demokratskoj kontroli.
Pa je ispalo da taj hvaljeni razlaz ne ide bez rata, u kojem i srpska, ali i hrvatska strana, pokušavaju ‘korigirati’ granice. Slavljenje rata kao faktora ujedinjenja nacije nije palo s neba, a javno se očitovalo već onim hrvatskim usklikom da je „ovaj rat prilika koju ne smijemo propustiti”, te ubrzo nakon toga i sveopćim usvajanjem Staljinovog naziva „domovinski rat”.
Ako nacionalno jedinstvo, nacionalni teritorij i državu uzmete kao najvišu vrijednost, sve drugo funkcionira bilo kao potvrda, bilo kao ‘dokaz’ da su razni protivnici i neprijatelji samo podli nitkovi koji rovare protiv naše uzvišene zajednice.
Među vođama – a nema autoritarne zajednice bez jakog vođe – razlikuju se samo oni koji su znali da je ponekad nužan kompromis (kao Tuđman u nekim fazama, Sanader, Plenković) i oni koji su se prepuštali pijanstvu etničke dominacije (ponovo Tuđman, u nekim drugim okolnostima, te Karamarko… a niz ne mora biti dovršen)”, kazao je Dvornik.
“Traktori su potvrda da su Srbi ‘samo’ seljaci”
Pitali smo ga kako gleda na taj simbol traktora kao općenarodne pošalice.
“Traktor – jedino vozilo kojima je nekima bilo na raspolaganju u bijegu pred hrvatskim oružanim snagama, i kojim su mogli u prikolice ukrcati i svoje susjede i nešto nužnih stvari – hrvatskim se nacionalistima valjda zgodno namjestio kao potvrda da su Srbi ionako ‘samo’ seljaci.
Ne jer bi znali nešto o socio-ekonomijskoj demografiji nego jer – i sami uglavnom potomci porodica sa sela – doživljavaju seljaštvo kao vrijedno prezira. Uključujući i samoprezir.
Seljaštvo bi u takvoj ideologiji predstavljalo nešto bijedno, neuko, slabo – eto ih kako bježe na tim svojim traktorima… a ima i srodnih simbola, poput Tuđmanovih prljavih gaća ili Mesićeve zemlje koju su donijeli na opancima pa samo nju smiju i iznijeti…
Kao što, kako rekoh, ovdje važi ona „jao pobijeđenima”, važi i prezir spram pobijeđenih jer se vlastitu vrijednost ne dokazuje time što si u pravu, nego što si pobijedio, što si ispao jači.
Kada se cijeli jedan etnos, ovdje Srbe, tako prikaže kao niži od ljudskoga, imamo onda i to cinično olako prihvaćanje masovnog izgnanstva iz ove zemlje.
Smatra ih se kolektivno krivima (kao da pod RS Krajinom ljudi nisu živjeli bez slobode i ljudskih prava), dijeli se malignu ideologiju da bi Hrvatska trebala pripadati Hrvatima pa se zatvara oči nad time kojim su sve pravnim, političkim i administrativnim smicalicama hrvatske vlasti u mjesecima i godinama nakon Oluje opstruirale i samu pomisao na povratak tih ljudi i zaštitu njihovih osobnih, vlasničkih i drugih prava, pretvorivši legitimnu akciju oslobađanja okupiranog teritorija u etničku diskriminaciju i progon.
Začudo, u javnom diskursu čak se rijetko pozivaju na to da su značajan dio egzodusa Srba organizirale same krajinske vlasti – očito je u mainstreamu najprihvatljivije što su ovako ili onako otišli. Čak je i jedna od prljavijih stvari, kao što je pucanje po izbjegličkoj koloni, gurnuta u stranu pred konfrontiranjem s odlukama sadašnjih srbijanskih vlasti”, rekao je Dvornik.
“Veličanje kolektiva je postavljeno namjesto civiliziranih vrijednosti”
Kako okarakterizirati onda pojavu uz koju su nacionalni izdajice Hrvati koji upozoravaju na sva događanja koja su se dogodila te 1995. godine?
“Zbog toga što je kolektivna pripadnost i veličanje tog kolektiva postavljena namjesto i na mjesto civiliziranih vrijednosti. Pitanje jesi li fer, pošten, solidaran… dolazi tek nakon pitanja jesi li ‘naš/a’.
A budući da je definicija nacionalizma logički prilično prazna, gotovo jedino što ostaje je antagonizam i uspoređivanje s drugim takvim zajednicama. Za moralno i racionalno rasuđivanje ni geografske ni etničke granice nemaju bitnog značaja. Pa čim jednakim aršinom mjeriš osobe, pojave i stvari s raznih strana granice, ne držiš se tzv. svoje strane, eto ti izdaje.
Pored krupnih zala što ih donose te konfrontacije lako se zaboravi na ove sitne banalnosti svakodnevnog života, u kojima moraš dokazivati da je prevara, krađa, uvreda, nasilje… naprosto zlo, pogađalo sunarodnjaka ili nekog drugog”, napominje.
“Civiliziranju ostaje dug put”
Kako probiti tu čvrstu ideju koja govori samo o jednoj istini, postoji li mogućnost da dođe do otpuštanja te patriotske psihološke blokade?
“Na svakodnevnoj razini – nepristajanjem u svakom konkretnom slučaju. Koje neće možda promijeniti ništa, ili će djelovati jako skromno, ali nema druge; ako mirno slušaš i promatraš kako nekoga diskriminiraju ili vrijeđaju, ti si dio toga, Pogotovo ako je to nasilje upereno ne samo protiv pojedinki i pojedinaca, nego protiv cijelih kategorija, Roma, Srba, Rusa, Arapa…
Ta svakodnevna razina ne mora imati nikakve veze s društvenom promjenom. A društvena promjena je nužna da društvo odbaci tu sklonost pripisivanja kolektivne krivnje, sramote ili mržnje čitavim kategorijama, ne samo etničkim nego, znamo, i spolnim, i idejnim i mnogim drugima.
To može društvo koje u svakodnevici ozbiljno poštuje suverenitet i dignitet svake osobe. Mislili smo da su se bar neka društva tome približila, a onda su valovi ili udari raznih kriza – od prevlasti globalnog tržišta radne snage i kapitala, preko financijske, do ratne – opet dovele u teško iskušenje kulturu i pravne mehanizme zaštite.
Ako nas ne smaknu pogubne promjene klime koje je proizvelo, i dalje proizvodi čovječanstvo, civiliziranju ostaje dug put”, zaključio je Dvornik.
Preuzeto sa Index.hr