Premda je od avionskog raketiranja izbjegličke kolone Srba iz Hrvatske na Petrovačkoj cesti kod Bosanskog Petrovca i u mjestu Svodna kod Novoga Grada prošlo gotovo 30 godina, javnost se za ovaj događaj – u kojem je ubijeno trinaestero civila, od toga šestero djece, dok je velik broj njih bio ranjen – zainteresirala tek prije nekoliko tjedana. Okidač je bila neslužbena informacija agencije Tanjug prema kojoj je srpsko Tužilaštvo za ratne zločine podiglo optužnicu protiv četvorice pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, Danijela Borovića, Željka Jelenića, Zdenka Radulja i Vladimira Mikca, za koje se sumnja da su sudjelovali u pripremi i realizaciji ovih napada počinjenih 7. i 8. kolovoza 1995. u susjednoj Bosni i Hercegovini.
Iako je beogradsko Tužilaštvo vrlo brzo, već za nekoliko dana, pojasnilo da se radi o nepravomoćnoj optužnici, sama najava da bi nekadašnji zrakoplovci mogli biti suđeni kao odgovorni izazvala je niz reakcija u Hrvatskoj – od negiranja da je raketiranja uopće bilo i da su MiG-ovi HRZ-a sudjelovali u akciji, do ponovnog razbuktavanja rasprave o univerzalnoj jurisdikciji srpskog suda.
U namjeri da rasvijetle što se uistinu dogodilo na cesti kraj Bosanskog Petrovca, Novosti objavljuju ekskluzivne fotografije koje je neposredno nakon avionskog napada 7. kolovoza ondje snimio banjalučki fotoreporter Ranko Ćuković. Zabilježio je potresne fotografije ranjenih ljudi, uništenih kamiona i automobila, kao i užas na licima preživjelih koji su se u različitim vozilima, bježeći iz Like i Dalmacije, pokušali domoći sigurnosti za svoje obitelji.
Ćuković ističe da je praktički u svakom prijevoznom sredstvu – od automobila preko autobusa i kamiona do traktora ili konjske zaprege – bilo poneko dijete
– Bio je vruć ljetni dan. Temperatura je bila gotovo 40 stupnjeva – govori Ćuković za Novosti.
– Bio sam u Banjaluci, gdje sam fotografisao izbjeglice iz Krajine koje su dolazile sa svih strana. Dok smo bili sa njima na autoputu, čuli smo da se desio neki napad na kolonu nedaleko od Petrovca. Nakon otprilike pola sata sa kolegama sam krenuo onamo. Nismo ni slutiti šta nas čeka. Cijelim putem nailazili smo na nepregledne kolone izbjeglica, prepune autobuse, traktore, prikolice, kamione, automobile… Scena koje se i danas jasno sjećam, nakon što smo stigli nedaleko od mjesta napada, bio je veliki crni dim koji se vidio u daljini iznad same ceste kojom su prolazile izbjeglice. Kad smo došli do mjesta napada, vidjeli smo pogođene, uništene i spaljene automobile, razbacane lične stvari po cesti i kamione u plamenu. Između svega toga i dalje su prolazile kolone izbjeglica. Na licu mjesta bila su i kola hitne pomoći. Prišao sam i fotografirao ranjene i previjene civile. Naročito me se dojmio prizor jednog ranjenog čovjeka koji je s cigaretom u ruci u nevjerici gledao šta se to oko njega događa – kaže Ćuković, koji je nekoliko fotografija snimljenih na Petrovačkoj cesti objavio za poznatu agenciju Reuters, s kojom je u to vrijeme surađivao.
Ćuković ističe da je praktički u svakom prijevoznom sredstvu – od automobila preko autobusa i kamiona do traktora ili konjske zaprege – bilo poneko dijete, što je cijeli događaj učinilo još traumatičnijim. Na njegovim fotografijama, uz nepreglednu kolonu izbjeglica, vide se ranjene osobe u vozilima hitne pomoći, raketirani civilni kamion, potpuno uništeni automobili iz kojih se još dimi…
Kolona izbjeglica prolazi kraj uništenog kamiona (Foto: Ranko Ćuković)
Tog 7. kolovoza 1995., oko 10 sati, na Bravskom polju živote je izgubilo devetero osoba, dok ih je više od 50 lakše ili teže ranjeno. Poginuli su Darinka Drča (1927.) i njeni unuci Jovica Drča (1989.) i Mirjana Dubajić (1974.) iz Brotinje kod Donjeg Lapca, brat i sestra Nevenka Rajić (1984.) i Žarko Rajić (1986.) iz Donjeg Lapca, Krstan Vuković (1951.) i njegov sin Darko (1982.), također iz Donjeg Lapca, te Branko Stjelja (1923.) i njegov sin Mirko (1961.) iz Nadina kod Benkovca. Svjedoci su ispričali da su dva aviona MiG-21 s oznakama HRZ-a 30-ak kilometara duboko u teritoriju BiH najprije preletjela, a onda i raketirala kolonu civila koja se nakon vojne akcije “Oluja” povlačila iz južne Like i sjeverne Dalmacije. Napad se dogodio između Bosanskog Petrovca i Ključa, u selu Bravsko. Prema izjavama svjedoka, koje je zabilježila Documenta, u koloni su bili isključivo civili. Avioni su kolonu preletjeli vrlo nisko i relativno sporo te su piloti bez ikakve sumnje morali vidjeti da se radi o civilnim vozilima, ženama i djeci. Ipak su se nakon prvog preleta, prema svjedočenjima, okrenuli i na povratku raketirali kolonu te naposljetku odletjeli natrag u pravcu Hrvatske.
Dan kasnije dogodio se sličan incident, također na području BiH kada su, prema iskazima svjedoka, avioni HRZ-a raketirali drugi krak kolone izbjeglica, s područja Korduna i Banije. U napadu kod Svodne kraj Novoga Grada smrtno su stradale najmanje četiri osobe, a pedesetak ih je ranjeno, o čemu su vlasti Republike Srpske još prije više godina izvijestile sarajevsko tužilaštvo tražeći progon sedam osoba iz HV-a.
Na pitanje da li je vidio vojna vozila u koloni, što se zadnjih dana u javnosti ističe kao argument koji bi trebao pobiti svaku mogućnost odgovornosti Hrvatske vojske i pretvoriti izbjegličku kolonu civila u legitimni vojni cilj, fotoreporter Ćuković odgovara da ih u samoj koloni nije primijetio.
– Ako se dobro sjećam, a prošlo je gotovo 27 godina pa sjećanje polako blijedi, nedaleko od tog mjesta, na brežuljku, u maloj šumici, bilo je par tenkova T84 za koje ne znam da li su došli iz Krajine ili su bili dio vojske Republike Srpske – objašnjava Ćuković.
Izbjeglice su na Petrovačku cestu došle s područja južne Like i sjeverne Dalmacije (Foto: Ranko Ćuković)
O mogućnosti da su vojna vozila bila u koloni ili u njenoj blizini govori i izvještaj Human Rights Watcha iz 1996. u kojem se spominju tenkovi i naoružani vojnici, što zadnjih dana citiraju pripadnici političke desnice koji ne žele da se ovaj slučaj procesuira. Ne citiraju, međutim, da u istom tom izvještaju HRW-a stoji da je čak i u takvim okolnostima nužno provesti daljnju istragu kako bi se utvrdilo da li su prilikom napada poduzete sve potrebne mjere kako bi se tzv. kolateralna šteta u vidu civilnih žrtava svela na najmanju moguću mjeru.
Reakcija hrvatskih vlasti također je išla u smjeru apriorne zaštite pilota. Premijer Andrej Plenković rekao je da će Hrvatska štititi svoje pilote, ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman odrekao je mogućnost Srbiji da sudi hrvatskim državljanima, dok je predsjednik Zoran Milanović ustvrdio da se Srbija “neinteligentno ponaša” i da “na ovakav način neće nikad ući u EU”.
Bivši predsjednik Ivo Josipović u svojim znanstvenim radovima objasnio je da i Hrvatska ima univerzalnu nadležnost za ratne zločine i da u tome nema značajnije razlike između srpskog i hrvatskog zakonodavstva.
Predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac pozvao je na prekid politizacije i otvaranje razgovora o pitanju optužnica kako bi Hrvatska i Srbija krenule prema obnavljanju međusobnih odnosa i traženju mehanizama suradnje. “Rekao sam da se Hrvatska ne bi trebala junačiti s izjavama da će odbaciti takve optužnice jer je suđenje za ratne zločine obaveza koju je Hrvatska preuzela Zakonom o suradnji s Haškim sudom i pristupnim ugovorom EU, u kojem se u članku 7. obvezuje da će nastaviti procesuirati ratne zločine. Slučaj bombardiranja izbjegličke kolone jedan je od nemalobrojnih sudjelovanja u ratnim zločinima u kojima Hrvatska nije ispunila svoju obavezu, nije odgovorila na zahtjeve Tužiteljstva BiH iz 2009., a nije ni sama ništa poduzela”, istaknuo je Pupovac, podsjetivši da je taj zločin poznat od 1995. vlastima Hrvatske, Srbije i BiH kao i Međunarodnom sudu u Hagu, ali da je pao u drugi plan.
Slučaj je komentirala i osnivačica beogradskog Fonda za humanitarni pravo Nataša Kandić koja upozorava da o raketiranju na Petrovačkoj cesti nikada nije provedena istraga kako bi se sa sigurnošću utvrdilo da li je u koloni bilo i vojnih vozila. Istragu su, kaže ona, trebale provesti Hrvatska i Tužiteljstvo BiH, koje se poziva na teritorijalnu nadležnost, ali od toga nije bilo ništa. S druge strane, dodaje ona, Srbiji se osporava pravo na primjenu univerzalne jurisdikcije kada pokušava rasvijetliti ovaj slučaj.
Kako je poznato, ali u povodu ove optužnice očito na to treba opet podsjetiti, postjugoslavenske države krajem 1990-ih jedna po jedna popuštaju pritisku međunarodne zajednice i sve uže surađuju s Haškim sudom, izručuju političke predstavnike i vojne zapovjednike odgovorne za ratne zločine, a neke stidljivo kreću i sa samostalnim procesima protiv nižerangiranih. U takvim okolnostima Srbija 2003. donosi Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine, kojim je uvedena univerzalna nadležnost za progon zločina počinjenih na cijelom teritoriju bivše Jugoslavije, a koji su tada pozdravili i Haški sud i Europska unija.
Podsjetimo da je zbog tog zakona Hrvatska još 2016. godine – u vrijeme dok je HDZ vodio Tomislav Karamarko – pokušala blokirati Srbiju u pretpristupnim pregovorima s EU-om, ali joj Europska komisija nije dala za pravo, ustvrdivši da međunarodno pravo ne sprečava bilo koju državu da uvede univerzalnu jurisdikciju te da se time ne krši suverenitet drugih država. Uostalom, slične odredbe u svojim zakonima imaju i neke druge europske države i primjenjuju ih kada je riječ o ratnim zločinima, zločinima protiv čovječnosti ili genocidu, kao što je to napravila Belgija tražeći suđenje ministru vanjskih poslova Konga ili Njemačka gdje su donesene četiri presude za zločine u BiH.
Jedan od ranjenih civila na Petrovačkoj cesti (Foto: Ranko Ćuković)
Upravo na temelju tog zakona u Beogradu su, u uskoj suradnji s hrvatskim DORH-om, vođeni postupci protiv počinitelja zločina, primjerice, na Ovčari, u Lovasu ili na Baniji, koji su rezultirali višegodišnjim zatvorskim kaznama za pripadnike srpskih snaga za zločine počinjene u Hrvatskoj nad hrvatskim stanovništvom. Primjerice, Damir Sireta, član jedinice Leva Supoderica u Vukovaru, osuđen je za zločine na Ovčari na 15 godina zatvora, dok je u Hrvatskoj – koja je također tražila njegovo izručenje iz Norveške – u odsutnosti dobio 12 godina zatvora. Zbog ubojstva šestero civila u Banskom Kovačevcu 1992. Pane Bulat dobio je maksimalnih 20 godina, a Rade Vranešević 13 godina zatvora.
Beogradsko Tužiteljstvo za ratne zločine do 2020. godine podignulo je 178 optužnica, od čega 153 protiv Srba, 21 protiv Albanaca te dvije protiv Hrvata i Bošnjaka. Poznati su slučajevi Veljka Marića, hrvatskog branitelja, koji je priveden na srpskoj granici zbog ubojstva civila u Grubišnom Polju. Srbija ga nije željela izručiti Hrvatskoj. Osuđen je na 12 godina zatvora, što je potvrđeno i u Hrvatskoj, gdje je trebao odslužiti kaznu, da bi navodno zbog zdravstvenih razloga uskoro bio pušten na slobodu, pa zbog obiteljskog nasilja ponovno bio zatvoren. Drugi slučaj je onaj Tihomira Purde, još jednog branitelja, koji je izručen Srbiji iz BiH 2011. godine, pa pušten nakon dva mjeseca zbog nedostatka dokaza. U krajnjem slučaju, i sama Hrvatska je na temelju vlastitih zakona sudila Miloradu Momiću, pripadniku Škorpiona, za ubojstvo šestero civila Bošnjaka iz Srebrenice, za što je pred osječkim sudom dobio maksimalnih 15 godina zatvora. Prethodno je bio suđen za zločine u Berku, a Hrvatska je 2014. godine slučaj ubojstva u Trnovu preuzela od srpskog pravosuđa jer je Momić već bio u pritvoru zbog slučaja Berak.
Bivši predsjednik Ivo Josipović u svojim znanstvenim radovima objasnio je da i Hrvatska ima univerzalnu nadležnost za ratne zločine i da u tome nema značajnije razlike između srpskog i hrvatskog zakonodavstva te da bi hrvatski sudovi mogli suditi albanskom ili srpskom državljaninu za zločin počinjen tokom rata na Kosovu. Jedna od većih razlika je ta što je Srbija ograničena na područje bivše Jugoslavije, a Hrvatska može dizati optužnice u cijeloj Europi. Temeljni je problem, upozorio je Josipović, što nacionalna pravosuđa ne pokušavaju riješiti zločine niti međusobno surađuju, kao što su to radila do prije nekoliko godina.
– Prošlo je 27 godina, samo nam sol na živu ranu bacaju i jedni i drugi, i Hrvatska i Srbija. Oni se prepucavaju preko nas. Naše rane ostaju i nikad neće zacijeliti. (…) Mi smo mali i tako nisko, bijeda i sirotinja. Samo da opet ne postanemo sredstvo za prepucavanje, svađe, ucjene i političke igre – kazao je u prošlom broju Novosti Spaso Rajić, čije je dvoje djece poginulo kraj Bosanskog Petrovca, a koji se odavno umorio čekajući pravdu.
Više fotografija na Portalnovosti