Krize na Kosovu nisu ništa novo, a u medijskim objavama one su često preuveličane, no posljednja kriza je stvarna. Srbi sa Kosova i vlasti Srbije optužuju Kosovo za kršenje Briselskog sporazuma, a premijer Kosova Aljbin Kurti optužuje da se iza napuštanja institucija krije negodovanje zbog odlučnosti kosovskih vlasti da se bore protiv kriminala i korupcije. Kao kamen spoticanja često se ističe i problem registarskih tablica, jer Kosovo više ne dozvoljava korištenje srpskih registarskih oznaka (RK) već kosovskih (RKS).
Nakon što su se Srbi sa sjevera Kosova povukli iz institucija, Evropska unija pozvala je na rješenje krize i poručila vlastima Kosova da formiraju Zajednicu srpskih opština. Dok Srbi protestom iskazuju nezadovoljstvo, vlasti Kosova traže zamjenu za kadrove iz reda Srba, šaljući tako poruku da neće pristati na pritiske. NATO poziva obje strane na uzdržanost i očuvanje mira, dok akteri priče upiru prst jedni u druge.
Naznaka iskrenosti u pregovorima i volje da se dogovor postigne nema, a šta znače potezi policajaca, političara, sudija i tužilaca koji su napustili kosovske institucije, ko će prvi popustiti i kako do dogovora, neka su od pitanja na koja za BUKU odgovara novinar Idro Seferi.
BUKA: Šta znače ostavke srpskih funkcionera sa sjevera Kosova?
Nedostatak rešenja celokupnog problema, ne samo tablica, doveo je do produbljivanja tenzija. Strane su previše udaljene od prihvaćanja realnosti i samim time su odložene mogućnosti za pronalazak rešenja. Sa jedne strane, Kosovo pokušava da zaokruži svoju državnost, a sa druge, Srbija se protivi tom scenariju, u kojem ona neće dobiti ništa. Ono što nije jasno je kako ispregovarati situaciju da se na papiru nađe nešto što odgovara objema stranama. To izgleda kao nemoguća misija, imajući u vidu narative na kojima je građen dijalog, a to je da treba završiti neku priču, ali nikako da to služi i pomirenju, odnosno rasterećivanju od prošlosti, koje dolazi iskrenim pregovorima, a kojih u ovom trenutku nema. Izlazak Srba iz institucija znači dezintegraciju Srba na Kosovu i mnogo koraka nazad u celoj priči. Te funkcije će se nekako obavljati, ali Srbi nisu dio institucija samo u tom smislu. To znači da nije bilo spremnosti za realne dogovore i pregovore o mogućnosti da se problemi prevaziđu. To je prvi put da se nešto tako dešava u mnogo godina i to definitivno nije dobra slika.
BUKA: S obzirom na to da su ostavke dali policajci, sudije, da li će se Kosovo suočiti sa institucionalnom krizom?
To neće imati značajnog uticaja u cjelokupnom procesu rada institucija, ali u nekim dijelovima sigurno hoće. Nedostatak tolikog broja ljudi svakako ostavlja vacuum koji mora da se popuni. I to je izazov sasvime druge vrste. Za sada ne vidim veliku institucionalnu krizu, sem ako ne dođe do rušenja vlasti u Prištini, ali mislim da će ove godine teško doći do toga. Sa druge strane, u novom dijalogu će se govoriti o tome da se Srbi vrate u institucije, a to će sigurno biti dio novih izazova: kako će se to desiti, da li mogu da se vrate na radna mjesta, da li će se to desiti i pod kojim uslovima. Ukoliko se problem tablica ne riješi, kao i druga važna pitanja, to će otežavati dijalog Beograda i Prištine.
BUKA: Kurti kaže da se ne radi o registarskim tablicama, da se radi o kriminalcima sa sjevera Kosova. Ranije se obraćao građanima i na srpskom jeziku, je li Kurti iskren i posvećen rješenju?
Kurti, ali i svi kosovski pregovarači prije njega su išli u pregovore sa idejom i obećanjem da će oni tamo otići po priznanje. Kurti vodi politiku stava da on nije protiv Srba, ali je protiv države Srbije, da on nije protiv Srba, ali da je Beograd protiv njega. Svojim porukama daje do znanja da je spreman da pregovara samo sa idejom da je Kosovo ravnopravna država i da tako odlazi i na pregovore. Sa druge strane, Srbija smatra da kosovska nezavisnost nije riješena stvar, jer je Kosovo dio Srbije, ali Srbija nema veliku kontrolu nad teritorijom Kosova. Približiti ova dva stava je teško i zato još uvijek nema rješenja. Kurti je dugo bio protiv dijaloga, ali sada mora da učestvuje u dijalogu. Teško je doći do rješenja koje bi bilo prihvaćeno s obje strane zbog velike polarizacije stavova i odnosa. Iskrenost u politici je teško procijeniti, ali od onoga što se vidi i kaže javno jeste da je Kurti za rješenje problema, ali to nije dovoljno. Da bi se došlo do rješenja mora da postoji velika obostrana volja, da se napravi atmosfera za to, da strane promovišu rješenje kao dobro i izvodljivo i kao neophodno, te da to obrazlože javnosti. Imajući u vidu tok pregovora do sada, teško je očekivati neko takvo rješenje koje će proći bez problema i bez kritika. Tako da Kurtiju nije lako da potpiše nešto, imajući u vidu da Srbija traži nešto što će moći da se smatra pobjedom i razlogom za potpisivanje.
BUKA: Evropska unija traži uspostavu Zajednice srpskih opština, hoće li vlasti Kosova pristati na to? Njemačka traži odlaganje odluka o tablicama. Ko će prvi popustiti?
Problem Zajednice srpskih opština postoji od trenutka kada je potpisan. U to vrijeme, premijer Kurti je bio dio pokreta koji se najviše protivio formiranju ZSO i to protestima, što je godinama dovelo do političke destabilizacije Kosova. Tada je vlast imala mnogo unutrašnjih problema, kreirana je ideja da je svugdje korupcija i da nije moguće ostvariti napredak. Samim tim se stvorila atmosfera da je i dijalog loš. Tadašnja vlast nije mogla da objasni šta ZSO znači, da li je to samo asocijacija odnosno zajednica opština poput onih koje ima svaka zemlja i da će te opštine moći da se povezuju projektima. Ali većina ljudi strahuje da to znači neki teritorialni koncept, koji će sa sobom povući još više blokada za budućnost Kosova. U ovom trenutku ne vidim kako bi došlo do formiranja ZSO tako da bi se Srbi i Albanci složili šta je to što treba da se osnuje. Sa druge strane, postoji međunarodni problem, pošto je taj sporazum potpisan garancijama Evropske unije i međunarodne zajednice, što znači da je to dobar razlog da se traži formiranje SZO. Zato mislim da ovaj problem zahtijeva više od jednog susreta u Briselu. Teško je reći ko će popustiti i pod kojim uslovima. To očigledno, kao i sve ostalo, zahtijeva mnogo više garancija sa strane. Takve stvari su prilično statusnog karaktera i zahtijevaju mnogo pažljiviji pristup. Ali takav zahtjev dolazi sa više adresa i pitanje je da li može Kosovo da izbjegne takvo pitanje i kako. Međunarodna zajednica sa jedne strane kaže da Kosovo ima pravo za tablice, ali traži da se odloži implementacija. Sa druge strane se tu povezuje i traži formiranje Zajednice srpskih opština. Da li će sve biti dio većeg paketa dogovora ili ne, to je sve pitanje, jer su se pozicije na pregovorima prilično promijenile sa posljednjim događajima.
BUKA: Generalni sekretar NATO-a je pozvao obje strane da se uzdrže od jednostranih poteza. Jesu li obje strane podjednako krive za trenutnu situaciju?
Ne može se reći da li su jednako krive ili ne i nije zahvalno tako postaviti stvari. NATO zahtijeva da strane ne proizvedu situaciju zbog koje bi pripadnici KFOR-a morali intervenisati i staviti situaciju pod kontrolu. Za međunarodnu zajednicu je najbitnija bezbjednost, pa tek onda postizanje političkog rješenja za koje su odgovorni prije svega Evropska unija, Vašington i druge međunarodne organizacije i druge snažne vlade. Sa jedne strane, Kosovo želi da ne postoje paralelni sistemi i želi da integriše Srbe u kosovski sistem. Ali Srbi ne mogu da se integrišu bez saglasnosti odnosno dogovora sa Srbijom. Srbija bi htjela da ima neki dogovor, ali da ne izgubi neke interese i kontrolu nad dijelovima gdje žive Srbi. Ovi pregovori se dešavaju sa raznim intepretacijama i sa idejom da se optuži jedna strana, a druga da izlazi kao spremna za pregovore i za normalizaciju odnosa, ali, eto, druga strana to neće i nije toliko konstruktivna kao prva strana. U toj atmosferi je veoma teško doći do jednostavnog rešenja i niko neće preuzeti odgovornost da kaže šta je tu realno i šta je istina. Idealno rješenje bi bilo da se prihvati realnost - da bez dogovora nema nikakvog značajnog napretka i da Srbi treba da imaju svoja prava i da mogu da funkcionišu tu gdje žive jednako, a da sa druge strane ipak Srbija ne može da vrati Kosovo i da ubijedi sve Albance da odustanu od nezavisnosti. Realno je da se strane dogovore, sve drugo može da se uradi samo nasiljem i ratovima, koji svakako ne mogu nikad da se završe dobro i ne mogu nikako doprinijeti napretku, ne samo Kosova i Srbije, nego čitavog regiona. Put bez dogovora je put ka nekom samoubistvu za generacije koje sada žive na Balkanu.
BUKA: Šta može biti rješenje nove krize?
Trenutno mislim da je cijeli proces otišao prilično unazad. Imajući u vidu svjetsku krizu koju je proizveo rat u Ukrajini, svijet gleda incidente sa velikom pažnjom. Imajući u vidu da se desio najveći regres u pregovorima u poslednjih 10 godina, mislim da će ovakva situacija zahtijevati više napora nego samo manji dogovor o tablicama. Ova situacija je apsolutno politička i nema veze toliko samo sa tablicama. Ovo se dešava u trenutku kada imamo neke ideje za rješavanje problema Kosova, imamo njemačko-francuski plan i neke druge ideje. Ali je sada nastala nova situacija, koju neće biti lako prevazići. Kosovo ne može da se povuče bez nekih garancija, a sa druge strane, zahtjevi Srbije i Srba su se promijenili i više nisu u pitanju samo tablice i pitanje je koliko bi se situacija stišala samo rješenjem problema tablica. Rješenje nove krize su intenzivni pregovori, pa nakon toga treba da se pregovara o finalnom sporazumu koji bi omogućio novi početak odnosa, jer se od ove situacije vidi da uvijek može doći do incidenta kad god se nešto pokušava promijeniti, dogovoriti, implementirati. Probleme dugoročno rješava samo finalni sveobuhvatni sporazum koji na više načina obavezuje strane da ga poštuju. U suprotnom, uvijek će postojati takmičenje i suprotstavljanje strana oko svega, jer strane pokušavaju da jačaju svoju poziciju u pregovorima, bilo to incidentima ili drugim potezima, i dok se to radi, narod živi u strahu od mogućih incidenata i konstantno u strahu i neizvjesnosti kakva je zapravo budućnost u ovim zemljama.
