Koliko bih god želio biti pomirljiv i popustljiv, užasno me živcira videospot 50 Centa. Zvuk je u kafiću, srećom, utišan i ne mogu čuti o čemu delinkvent trkelja s ekrana, no njegova je ohola pojava, agresivno guranje prstiju načičkanih prstenjem prema meni, novac što ga razmetljivo broji žvačući kubansku cigaru, njegov Ferrari, ogrlica s velikim bisernim privjeskom, krznena bunda i šampanjac kojim polijeva žene, baš sve me na tom debilu ispunjava neizrecivom odvratnošću.
Gledajući 50 Centa uželim se jednog sasvim drugačijeg vremena i muzike. Detroitskog Motowna, na primjer, otprije četiri desetljeća, kada su afroameričke pjevačice i pjevači imali učitelja lijepog ponašanja. Mojoj uznemirenoj duši sada bi trebala krepka porcija Gladys Knight ili Marthe Reeves, neke od onih prekrasnih djevojaka s lak frizurama, u dugim blještavim večernjim haljinama i rukavicama do lakta, što su se, bokovima prema mikrofonu, nježno njihale u ritmu slatkastih, naoko praznoglavih pjesama, a što su gdjekad sadržavale ljubavnu mudrost od koje bi vam se, ako ne pazite, moglo razderati srce.
Pa i Al Green bi mi u ovome času dobrodošao. Nasmiješen, uglađen, u bijelom odijelu na bijelom naslonjaču od ratana – to je bio gospodin. Njega bih preporučio omladini, a ne ovoga nabildanog i nauljenog uličara koji misli da je senzacionalna fora žene nazivati kujama.
Bez razmišljanja bih uzeo zapravo sve, čitavu crnačku glazbenu produkciju šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, jer je to zaista bilo veličanstveno vrijeme i prekrasna umjetnost. Sweet soul music bavila se nečim što je zaista bilo ljudski vrijedno, vrednije od svih prstenja i bisernih privjesaka s dolarskim znakom svega ovoga reperskog šljama s Emtivija.
Sam Cooke pjevao je o promjenama što neizbježno dolaze, Isaac Hayes najavljivao crnog Mojsija, a Staples Singers koračali za velečasnim Martinom Lutherom Kingom u Velikom maršu na Washington, ponosno zahtijevajući ljudska prava i rasnu jednakost, uzvišeno propovijedajući religiju koju je crni čovjek tek otkrivao – samopoštovanje. Trideset osam godina nakon što je objavljena, “Respect Yourself” još vas ošine kao grom u stablo.
To je nešto što obavezno valja doživjeti jer bez toga uistinu i niste živjeli. Plesačice što se ulizivački uvijaju oko 50 Centa i polugole besramno plaze po haubi njegova crvenog sportskog automobila svakako bi trebale ponešto naučiti o samopoštovanju. Tko zna, možda bi se na trenutak i zamislile da čuju gnjevne feminističke stihove Arethe Franklin.
Gospođu Franklin, Bog je blagoslovio, nitko nikada nije zvao kujom.
Ono što me iskreno užasava gledajući videospot 50 Centa na utišanom televizoru u splitskom kafiću je da su sve političke i moralne vrijednosti stečene prije četrdeset godina ustvari mrtve. Civilizacija je otišla u krasni klinac. Prvi crni studenti što su, popljuvani i izvrijeđani od bijelih rasista, početkom šezdesetih prkosno ušli u sveučilište u Mississippiju, džabe su se borili. Uzor najmlađima danas je ova karikatura svodnika u krznenoj bundi, koja u životu nije pročitala ništa ozbiljnije od deklaracije na trenirci. Što će tome steroidnom bilmezu sveučilište? On, jebi ga, ima pare, baš kao i ona naša jadna koza, znate je, svaki dan je u novinama i na televiziji, koja u crnom korzetu netalentirano mekeće: “Looovaaa! Looovaaa!”
Znam da sada zvučim isključivo. I znam da sam nepravedan. I danas ima izvanredne muzike, klinci prave ozbiljne, zrele i uzbudljive ploče. Oni su pametni i pošteni i dragi, sjajno sviraju i u mikrofone viču istine koje vrijedi čuti. Krenete li tragati, čisto se zapanjite koliko odličnih bendova svaki dan izađe iz garaže. Ali, tu je kvaka, za njima morate tragati, kopati po blogovima za njihovim snimkama. Njih nema u televizijskom prajmtajmu, nećete ih čuti u programu Narodnog radija.
Usporedite li današnje top-liste s onima iz 1965., pomislit ćete gotovo da je teorija zavjere posrijedi, da se iz tajanstvenog centra moći provodi program svekolike kretenizacije čovječanstva. 1965. glavna struja muzičkog biznisa bili su Beatlesi, Byrdsi i Dylan, a danas je… dobro, nemam pojma tko je danas na top-listi, ali ne sumnjam da je riječ o nekome poput ovoga vola s televizije, nekakva budala koja je objesila čitav izlog draguljarnice oko vrata. Cijela se zabavljačka industrija, na cijelom svijetu, od hip- hopa do turbo folka, upregla da nas uvjeri kako valja biti nepismen, gramziv, bezobziran i nasilan.
Jeste li ikad pomislili zašto reperima vire gaće? Dileri cracka, ako bi prebili svoje izmučene, mršave ženske, pa bi ih priveli u stanicu, policija bi im, prije nego što ih stavi iza rešetaka, oduzela remen iz hlača. Otud je došla ta moda, iz zatvora. Urednici u diskografskim kućama, vlasnici televizija i novina jednoglasno su zaključili da je to društveno poželjno ponašanje. Uljudnost, velikodušnost i plemenitost, sloboda, jednakost i bratstvo – žao nam je, te stvari ne držimo. Navratite nam opet, možda dođu u idućem tisućljeću.
“Dajte, preklinjem vas”, zamolim naposljetku, već sasvim slomljen ovim mislima, konobara, “maknite ovoga idiota s televizije.”
A konobar, dobar neki čovjek, uzme daljinski i s Emtivija prebaci na prvi program državne televizije, gdje je upravo vijest da je splitski gradonačelnik Željko Kerum otvorio novo rodilište.
Eh, jesam se usrećio, pomislim. Jednoga su mi nepismenog i razdrljenog bogataša u Ferrariju makli, da bi mi došao drugi, još nepismeniji i razdrljeniji, s još skupljim automobilom, još debljim lancem oko vrata i još većom bocom šampanjca. I to me na kraju sasvim obeshrabri. Ubije u pojam. Bog te tvoj, oni u Americi još i mogu ugasiti radio, ali nama je 50 Cent gradonačelnik!
Tekst preuzet sa www.jutarnji.hr