Taj zločin su počinili pripadnici specijalnih jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske, tzv. Merčepovci, koji su nešto iza 23 sata, 7. decembra došli ispred kuće porodice Zec na Trešnjevci te prilikom bijega hicima u leđa usmrtili 38-godišnjeg Mihajla Zeca.
Mariju i Aleksandru, koje su svjedočile ubistvu, odveli su kombijem do Adolfovca gdje su ubijene, a planinarski dom kasnije je izgorio.
Nedugo nakon što je policija pronašla tijela, uhapšeni su pripadnici Merčepove jedinice– Munib Suljić, Igor Mikola, Siniša Rimac, Nebojša Hodak i Snežana Živanović, od kojih su neki pred istražnim sucem priznali ubistva, ali na suđenju je utvrđeno kako pred istražnim sucem nisu imali advokata, a što su po zakonu za tako teško djelo morali imati, pa su njihovi raniji iskazi “izbačeni”, te su oni oslobođeni.
Pravosuđe nije procesuiralo počinioce zločina, a isplata jednokratne novčane pomoći Dušanu i Gordani Zec 30.aprila 2004. ostala je jedini čin podrške preživjelima s hrvatske strane.
Nakon puštanja na slobodu, Suljić i Hodak nastavili su puniti novinske stupce skandalima vezanim uz kriminal, dok je Siniša Rimac postao jedan od tjelohranitelja pokojnog Gojka Šuška i dogurao do čina pukovnika Hrvatske vojske. O Mikoli se dugo ništa nije čulo, jer je otišao u Hercegovinu, dok je Suzana Živković potpuno nestala.
Siniša Rimac je 30. maja 1995. primio orden Nikole Šubića Zrinskog, visoko priznanje za junački čin u ratu iz ruku tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana. U dijelu javnosti to je shvaćeno kao afirmacija tog nedjela i poželjni način ponašanja.
Aleksandra, Marija i Mihajlo pokopani su u Gornjoj Dragotinji, pokraj Prijedora, rodnom mjestu Mihajla Zeca.
Povodom 32. godišnjice ubistva Aleksandre, Marije i Mihajla Zeca, Antifašistička liga Republike Hrvatske i Srpsko narodno vijeće (SNV), kao i svake godine, organizovali su komemoraciju.
Uz ovogodišnju komemoraciju Grad Zagreb obilježio je mjesto zločina, i to podizanjem spomen-ploče u ime svih građana i građanki Zagreba, podsjećajući trajno na porodicu Zec.
Inače obilježavanja mjesta ovog zločina prošle je godine najavio zagrebački Gradonačelnik Tomislav Tomašević.
„Na ovom mjestu, u noći sa 7. na 8.12.1991., ubijene su dvanaestogodišnja Aleksandra Zec i njezina majka Marija Zec. Iste večeri svjedočile su ubojstvu oca i supruga, Mihajla Zeca, na pragu njihove kuće na Trešnjevci.Aleksandra i Mihajlo Zec bili su naši sugrađani srpske nacionalnosti. Ubojice Aleksandre, Mihajla i Marije Zec bili su pripadnici pričuvne postrojbe MUP-a. Unatoč priznanju zločina, njegovi izvršitelji nikada nisu kažnjeni. Ne ponovilo se. Grad Zagreb i Srpsko narodno vijeće, 2023.”
Ovo je tekst spomen ploče koju je otkrio upravo gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević, poručivši da je to podsjetnik i mračna uspomena da se takav zločin više nikada ne bi ponovio.
Tog 7. prosinca 1991. godine Aleksandra Zec je imala 12 godina. Ja sam imao nepunih 10 godina i bili smo gotovo vršnjaci. Ubojice koje su počinile taj strašni zločin, iako su ga priznali, nikada nisu za to odgovarali – i to je sramota”, rekao je gradonačelnik Zagreba.
Svi oni koji su godinama inzistirali na tome večeras izražavaju svoju zahvalnost Gradu Zagrebu koji je podržao podizanje ovog znamena. To je značajno za grad i za zemlju, kao pokazatelj kako se treba sjećati, kako treba završavati s ratnim strahotama i kako treba graditi toleranciju i mir među ljudima”, kazao je večeras predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac.