Anna Björn, biologinja i voditeljica odjela u Znanstvenom centru za Baltičko more u Stockholmu smatra da bi svi trebali prestati prazniti mjehur u more: “To je zaista kap u moru, ali ima veliki lokalni utjecaj.”
Urin je bogat lako iskoristivim hranjivim tvarima, što samo po sebi nije ništa opasno – naprotiv, hranjive tvari su dobre za prirodu. Problem nastaje kada dođe do prekomjernog unošenja hranjivih tvari, što dovodi do prekomjernog rasta organizama, prenosi Švedska radiotelevizija.
More teško apsorbira hranjive tvari iz ljudskog urina
Prestanak mokrenja u vodi može se činiti kao sitan doprinos okolišu, ali prema riječima Anne Björn, ima veliki lokalni učinak: “Jedna litra urina hrani pet do sedam kilograma algi. Ukupno gledano, nije veliki problem ako jedna osoba mokri u vodu, ali u maloj uvali za kupanje dugoročno to može imati posljedice”.
More teško apsorbira hranjive tvari iz ljudskog urina. Zato je, prema Anni Björn, bolje izaći na kopno i mokriti jer biljni svijet tamo ima koristi od hranjivih tvari. Prije svega, sitnokončaste alge su te koje se hrane urinom. Te alge brzo rastu i pričvršćuju se za druga živa bića, što remeti prirodni ekosustava.
Anna Björn kaže da njihov rast posebno otežava život drugim bićima, primjerice, mjehurastoj algi. Mjehurasta alga upija svjetlost i hranjive tvari cijelom površinom svoga tijela te joj trebaju glatke površine kako bi se oplođena jajašca mogla pričvrstiti. Takvi se procesi ometaju sitnokončastim algama koje stvaraju slojeve na drugim algama i na dnu mora.
U Baltičkom moru je od 2015. godine zabranjeno prazniti brodske toalete na otvorenom moru. Za vlasnike brodova bez spremnika za otpadne vode, Björn ima jedan savjet: “Mokrite u kantu i odnesite to na kopno.”
Svi mogu i trebaju preuzeti veću odgovornost
Prekomjerno unošenje hranjivih tvari u Baltičko more dolazi iz mnogo više izvora od samog ljudskog urina. Primjerice, poljoprivreda i sječa šuma, prema Anni Björn, uzroci su problema u većoj mjeri nego urin.
“Nema razloga da ne djelujemo samo zato što je riječ o maloj stvari. Isto kao što moramo smanjiti prekomjerno unošenje hranjivih tvari iz velikih izvora, uvijek možemo i sami učiniti nešto malo. I ono malo ima značenje u prirodi”, ističe Anna Björn i dodaje da svi mogu i trebaju preuzeti veću odgovornost.