Milica Mršulja, rođena u Gnjilanu 1994. godine, danas je uspješna žena i majka dvoje djece, a kao beba bila je ostavljena u kartonskoj kutiji, na snijegu usred zime – kako je izgledala njena životna priča, kako napuštenu djecu tretira društvo, a kako zakoni i koje pravne posljedice mogu da snose majke koje odbace bebu?
Milica je po rođenju ostavljena u kutiji pored kontejnera ispred jedne škole. Slučajni prolaznik ugledao je promrzlu bebu i pozvao policiju. Naredna tri i po mjeseca provela je u bolnici, a njenu biološku majku tražila je policija.
Do današnjeg dana imam nekoliko verzija cijele priče. Još uvijek ne znam kome je vjerovati, svako priča iz svog ugla. Ono što je sigurno, to je da sam rođena u noći između 4. i 5. februara. Tog jutra su, sudeći po jednoj verziji priče, mene pronašli u jednom kontenjeru. Međutim, nakon gostovanja na vašoj televiziji prije dve godine, meni se javio jedan čovjek koji je u to vrijeme radio kao nastavnik tjelesnog odgoja u toj školi. Zapravo tada sam saznala, možda, jedinu validnu istinu – rekla je Mršulja za “Jutro” na TV Prvoj.
“Pošto je bila radna subota, došla je spremačica da čisti školu i tada je primijetila ženu koja je dotrčala na obližnje mjesto koje su zvali deponija. Rekla je da je žena nešto bacila i da je pobjegla. Spremačica, koja je to vidjela, uplašila se jer je čopor pasa u tom trenutku bio na tom mjestu. Počela je da zove kolege i naišao je taj nastavnik. Čuli su da beba plače, odnosno ja. Uplašili su se da će psi da me napadnu. Međutim, dok policija nije stigla, svi psi su se pribili uz mene. Oni su me zapravo spasili “
“Ja ne osuđujem nijednu majku, ni svoju biološku niti bilo koju ženu koja nije spremna za djecu. Ovo je konkretno pokušaj ubojstva. Na bilo koja vrata neko da zazvoni i ostavi dijete, to dijete će biti sigurno. U mom slučaju je bio 5. februar i to je ludačka sreća kako sam preživjela. Znam da mi je pupčana vrpca bila vezana vunenim koncem. Sticajem okolnosti, to sam kasnije saznala. Babica, koja me je tada uzela, sada živi ovdje u Leskovcu. Ona mi je ispričala u kakvom sam stanju stigla i da je to bilo na vrijeme, da su me spasili bez posljedica.”
Mislila je da može da oprosti svojoj biološkoj majci dok nije i sama postala majka.
“Ja sam do tog trenutka mislila da bih ja, ženi koja me ostavila, oprostila sve. Bila sam spremna na to i mislila sam da sve praštam. Međutim, kada sam rodila Iliju, a tri godine kasnije i Mitru, ja to ne mogu nikada da oprostim. Za mene ne postoji emocija kojom bih mogla da izrazim to stanje. Kada rodiš svoje dijete, koje je u potpunosti zavisno od tebe, a sposoban si da malo biće prepustiš životu i smrti, a češće smrti nego životu, nema ni reči utjehe, ni oprosta, ni razumijevanja.”
Usvojena je kada je imala tri mjeseca, a istinu o svom porijeklu saznala je kada je imala pet godina. Svoju usvojiteljku Svetlanu smatra svojom pravom majkom.
“Zahvalna sam biološkoj majci što me je napustila, jer ko zna kakav bih život imala uz nju. Sigurno ne ovako dobar i kvalitetan kao što sam imala uz svoje prave roditelje. Mene kad pitaju ko je moja prava majka, ja kažem da je to Svetlana, odnosno majka koja me je usvojila, a biološka majka mi je dala život. Otac, nažalost, nije više među živima. Oni su mi dali prezime, krov nad glavom i ljubav, što je najvažnije.”
Milica vjeruje da je upoznala svoju biološku majku, ali nije je uspjela ubijediti na DNK analizu.
“Ona je to uporno odbijala i ja sam izgubila kontakt sa njom. Znam gdje je, zna i ona sve o meni. Moram da napomenem jednu jako bitnu stvar. Sve te majke, koje se odluče na takav korak, to je jedan isti profil ljudi, vjerovatno će se psiholozi složiti sa mnom. To uglavnom bude neka zabačena sredina, mada se sada dešava i u većim gradovima, zabranjena veza, strogi roditelji, bez mogućnosti da bilo gdje potraže pomoć. Ono što je kasnije karakteristično za te žene, to je da su vrlo uspješne, da su odlične u prekrivanju istine i da dobiju i drugu djecu, a žive život kao da se ništa nije desilo.”