U posebno su razdraganom raspoloženju za okruglim stolom bili vitezovi svehrvatskoga groba predvođeni Zdravkom Tomcem koji su se igrali na kukalo, hvatalo i neshvatalo, gađali se krumpirastim riječima kao što se klinci u vrtiću gađaju pireom, da bi naposljetku, u naletu neobuzdane maštovitosti, kakva pokatkad obuzme i dječarce njihovih godina, onako između sebe izabrali budućega predsjednika Republike Hrvatske. Miroslava Tuđmana, naravno.
Inicijativa da ni ovaj skup ocvale domoljubne inteligencije ne prođe bez tog infantilnog ufuravanja u izbornu kampanju potekla je, naravno, od Tomca koji je pozivom da se glasa za Tuđmanova starijeg sina i dinastičkog nasljednika uspješno okončao još jedan obračun sa samim sobom. Razigrani Zdravko Tomac se vjerojatno ne sjeća da je još prije svega tri-četiri mjeseca predlagao da se za hrvatskoga predsjednika izabere general Ante Gotovina, pa ga na to ne treba ni podsjećati. Bit će još okruglih stolova, bit će još predloženih i prihvaćenih predsjedničkih kandidata koji će na stvarnim izborima, kad im dođe vrijeme, uhvatiti svojih jedan i pol do tri koma devet glasova, te potom sljedećih pet godina trubiti uokolo kako su žrtve međunarodnih spletki i onog neizumirućeg protuhrvatskog elementa u zatrovanom nacionalnom biću.
Zdravko Tomac je iskoristio prigodu da promovira i novo mjerilo hrvatstva. Idealni Hrvat – kako za Tomca, tako valjda i za svakog drugog hrvatskog konvertita iliti krovertita – ostaje onaj na čijem su se rođendanu akademici i sveučilišni profesori okupili. Za razliku od Franje Tuđmana koji je, kako reče Tomac, »svoj život posvetio Hrvatskoj, Mesić i Josipović to nisu učinili«. Stoga je Tomčev hrvometar pokazao da su prošli i sadašnji hrvatski predsjednik »tek formalno Hrvati«, a vjerojatno ni oni koji su za njih glasali ne bi ništa bolje prošli na tom profesorovom mjernom instrumentu. No, velikodušni Tomac svima nudi šansu da iznova izmjere svoje hrvatstvo, da prestanu biti formalni poput Mesića ili Josipovića, te da postanu normalni poput njega ili ga. Stoga nekadašnji tragač za crvenom niti danas kaže: »Hrvatski narod sada treba pokazati da ne prihvaća monstruozne optužnice. Na njima se testira je li netko Hrvat ili nije.«
Ako se netko osjetiti pogođenim što ga ovo hrvomjerje, atestirano među umnim akademskim i profesorskim glavama, izbacuje iz nacionalnog korpusa, neka na to pogleda s vedrije strane i vidjet će da nema za čim žaliti. Neka samo zamisli u kojem se pravcu može razvijati ova Tomčeva ideja i doći će do graničnog momenta identifikacije u kojem će se hrvatstvo dokazivati na najslikovitiji mogući način. A taj slikoviti dokaz bit će spremnost Hrvata, vazda nesigurnih u sebe, da svoj identitet stave na najtežu kušnju: da navuku majicu s likom Zdravka Tomca i natpisom »Pravi Hrvat!«, pa da stanu pred zrcalo