Ljubiša Rajić: Srpski brend – lenjost i neznanje

– Na našim univerzitetima zaposleno je mnogo ljudi kojima je
univerzitet potreban radi titula, zato što tu mogu da ne rade ništa i da
tezgare, zarađuju na korupciji.

Ovako visoko obrazovanje u našoj zemlji procenjuje prof. dr Ljubiša
Rajić, šef Odseka za skandinavske studije Beogradskog univerziteta i
član Norveške akademije nauka. Njegova kritika da je vlast u Srbiji
obrazovanje učinila “privatnom stranačkom prčijom i imenovala
nekompetentne, a verovatno i poslušne članove raznih organa”, nameće i
pitanje postoji li volja da se obrazovanje na univerzitetima u Srbiji
tretira kao najvažniji razvojni resurs i šta treba uraditi da bi se
krenulo u proizvodnju znanja po svetskim standardima

– Dok je vladao Milošević, bojali smo se najviše njegove fizičke
sile, a sad se ljudi boje da ne izgube posao, da neće napredovati, da
neće imati para za normalan život… Za mene je svaka stagnacija u
modernizaciji obrazovanja – nazadovanje. Iz Nacionalnog investicionog
plana grade se nove crkve uz onih blizu 1.000 izgrađenih u poslednjih
dvadesetak godina, a nijedna nova škola.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

– Znanje na svetskom tržištu ima visoku cenu, ne zna za
granice i višestruko je isplativo. Zašto ovo društvo ne krene tim putem i
forsira intelektualne resurse?

– Danas se znanje smatra
najvažnijim razvojnim resursom. Ali kod nas ne postoji čak ni volja da
se o tome ozbiljno razgovara. Ako nam znanje koje hoćemo da prodamo bude
kvalitetno koliko i Zastavini automobili, bojim se da od toga nema
ništa. Konkurencija na tržištu visokoškolske nastave i nauke zahteva
sasvim drugačiji pristup od našeg.

– Rekli ste da većina naših profesora želi samo dve stvari: veće plate i da ih svi ostave na miru. Da li je i dalje tako?

– Na Nastavno-naučnom veću mog fakulteta dugo se tapšalo obaveštenju
da nam je uplaćeno po 7.000 dinara, a još duže informaciji da je sednica
završena, jer smo odobrenja za desetine magistarskih i doktorskih tema
smandrljali za nekoliko minuta. Uopšte mi nije jasno kako neko može da
nabraja da nam je privreda loša, državna uprava nikakva, sudstvo
korumpirano i tako dalje, a da istovremeno tvrdi da je na univerzitetu
sve u redu. Pa nismo mi profesori ovozemaljski anđeli. Isti smo kao i
svi drugi u ovom društvu

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

– Za političare koji su i profesori na fakultetu rekli ste
“da ne žele da talasaju”, da su “ušuškani uz kravu muzaru” i da im je
politika prema univerzitetu “neoliberalna”. Šta ste pod tim tačno
mislili?

– Kod nas je tradicija da profesori postaju političari, jedno vreme
su se neki čak zanosili pravljenjem profesorske stranke. Nažalost,
univerzitetska sredina, ne samo kod nas, ne voli kritiku. Sad je
nepopularno reći da se univerzitet komercijalizuje drastičnom brzinom na
uštrb kvaliteta rada, jer se onda dira u pare.
– Jedan asistent,
koji piše doktorat u saradnji dve od nekoliko najuglednijih zapadnih
naučnih institucija, žalio mi se kako mu je na njegovoj katedri rečeno
da ćuti i ne talasa, jer mu se inače loše piše. Kod nas je danas najgore
biti uspešan, jer se onda vidi neuspešnost i osrednjost drugih. Ovde bi
danas i Ajnštajn jedva bio primljen. Kvario bi prosek.

– Zašto profesori ne pišu knjige, a ako i pišu, u njima nemaju index, bibliografiju radova?

– Nije reč samo o knjigama, već i o člancima, eksperimentima, patentima, saradnji sa inostranim institucijama…

– Može li se govoriti o partijskim fakultetima, levim i
desnim, i da li to ima uticaja na finansiranje, pa neki dobijaju više od
drugih?

– Može se govoriti o fakultetima koji su pod kadrovskom kontrolom
neke stranke ili klana, o politički proizvedenim ili korumpiranim
fakultetima, ali ne i o levim i desnim, jer ja u Srbiji levicu ne vidim
ni za lek, iako fakulteti ne bi smeli da budi ni stranački, ni levi, ni
desni, nego naučni. Ipak, mnogo je gore što se ne govori o nekvalitetnim
fakultetima i univerzitetima. Na osnovu iskustva u radu naše Komisije
za akreditaciju (dok me Koštuničina vlada nije smenila), odgovorno
tvrdim da Srbija nema nastavni i naučni kadar za više od dva dobra
univerziteta. Ne postoje ni politička volja, ni zakonska rešenja, ni
drugi preduslovi da se to reši.

– Šta je sa Bolonjskom deklaracijom i dokle je stigla reforma univerziteta u Srbiji?

– Izgleda da većina nastavnika pojma nema šta Bolonjska deklaracija
stvarno znači. I ova reforma je u velikoj meri glumljenje reforme. U
razvoju visokoškolskog sektora drastično zaostajemo u odnosu na Evropu, i
to će nas mnogo koštati u godinama koje dolaze.

– Da li je krvna slika univerziteta toliko loša?

– Negativna kadrovska selekcija iz 90-tih je lenjost i neznanje
proizvela u srpski brend. Samo bi se merama što objektivnije provere
kvaliteta moglo nešto učiniti, a to znači da svi dobijemo otkaz i da nas
onda nanovo primaju na osnovu mišljenja komisija sastavljenih od
stranih stručnjaka. Ali to je već naučna fantastika. Ako se nastavi
ovakav odliv mladih kadrova, univerzitet će u naučnom pogledu uskoro
biti mrtva institucija.

– Da li vlasnici privatnih škola rade na tome da one zaista
budu obrazovne institucije, ili ih i dalje vidite kao “uređaj za
naplaćivanje školarine”?

– S retkim izuzecima, to su mašine za namicanje ili pranje para. Ko
želi da proveri šta stvarno jesu, neka pogleda kakve naučne reference
imaju njihovi nastavnici.

– Tvrdite da se veliki deo reforme pretvorio u zaštitu
postojećih radnih mesta i stečenih pozicija, da “ceo državni Univerzitet
u Prištini treba ukinuti zbog elementarnog neispunjavanja bilo kakvih
uslova” i da to važi za “većinu privatnih univerziteta, isturenih
odeljenja”?

– Više od polovine svih zaposlenih na medicinskim fakultetima nije u
poslednjih nekoliko godina objavilo ni jedan jedini rad, i to je pre
pravilo nego izuzetak. Univerzitet nije institucija socijalne zaštite, a
upravo se time bavi. Ali još niko nije dobio otkaz zbog toga. Pokušajte
da date otkaz nekome ko godinama ništa nije uradio u nauci, pa ćete
videti gde ćete stići. Na Univerzitetu u Prištini, i u srpskom i u
albanskom delu, jedva da ima neko zaposlen sa ozbiljnim naučnim
referencama, ali on opstaje jer je to politički važno. Ako je to jedini
razlog njegovog postojanja, treba ga ukinuti. Ispada da nije važno što
je loš, važno je samo da je srpski.

– Utisak je da su u Srbiji intelektualci mahom izumrli. Oni
iz 70-tih priklonili su se važećim trendovima, fondovima i ugasili,
zastupajući samo ono za šta su plaćeni?

– Stalno se ponavlja zabluda da su intelektualci nešto posebno. Možda
bi to trebalo da budemo zbog našeg znanja, ali nismo kad je reč o
politici i etici. Intelektualci su prilično prilagodljiva i dosta
kvarljiva roba, i to ne samo kod nas i ne od juče. Ali nisu svi takvi.
Znam mnogo onih iz moje i nešto mlađih generacija koji su drugačiji, ali
smo ovu bitku za modernu Srbiju uglavnom izgubili.

– Zašto nam je država antiintelektualna, a vode je intelektualci?

– Antiintelektualizam ima jaku tradiciju i na levici i na desnici, a
posebno u vlasti, jer vlast u načelu ne vole ljude koji previše
samostalno i slobodno razmišljaju, jer to može da je podrije. Kad
profesori postanu ministri ili poslovni ljudi, onda, nažalost, većina
počne i da razmišlja na takav način.

– Da li su srpski intelektualci opsednuti policijom, pa jedni
čvorovićevski u svemu vide neprijatelje ili prste DB, a drugi se
kočopere da su DB?

– Na Balkanu, iz istorijskih razloga, vlada opsednutost policijskom i
vojnom moći i simbolima. Nažalost, mnogi intelektualci u DB-u vide samo
nekontrolisanu političku moć, a zanemaruju da je to jedan veliki
kriminalni poslovni konzorcijum, sve od dolaska Miloševića na vlast.
Nijedna moć nije večna, pa će i njihova proći. Jedino što su zemlji
napravili nenadoknadivu štetu i još je prave braneći svoje pare, a ne
državu i građane.

– Da li je tačno da se ljudi koji su univerzitet doveli u ovakvo stanje vraćaju na vlast?

– Ljudi iz Miloševićevog vremena ili njihovi naslednici vratili su se
minulih godina na mnoge dekanske i rektorske položaje, a njihov duh kao
da nikad nije ni otišao sa univerziteta. Oni su krivi što je u ovakvom
stanju.

– Koliko su univerziteti u Srbiji ispolitizovani i klerikalni?

– Sada se postojeća zabrana političkog organizovanja i nepostojeća
zabrana verskog i političkog delovanja u nastavi sistematski ne samo
krše, već se to i podstiče.

-Javno ste se usprotivili predlogu da verske zajednice dobiju status akreditovanog fakulteta. Zašto?

– Teologija nije nauka, i bilo bi bolje da je osnovana katedra za
nauku o religiji, koju nemamo. To što je sekularna država dostignuće
civilizacijskog razvoja, našu vladu ne zanima, uprkos tome što je i
Republika Srbija ustavom određena kao takva.

– Da li ste zato rekli da je vlast u Srbiji posle 2000.
donela u proseku rezultat a la Nova hrišćanska desnica u SAD – što više
neoliberalne ekonomije i što više crkve. Kakve će biti posledice?

– Kad se uporedi politika srpske vlade u domenu privrede i crkve s
politikom Bušove administracije, sličnosti su upadljive. Posledice su
već tu, u vidu obnove klerikalnog i patrijarhalnog društva, osiromašenja
stanovništva, drastičnog pada nataliteta i iseljavanja.

Nemam nameru da zaćutim

Za unapređenje nordijske kulture i uspostvaljenje veza sa
Skandinavijom, prof. Ljubiša Rajić odlikovan je od Švedske ordenom
Viteza kraljevskog reda polarne zvezde prvog reda, od Finske je dobio
odlikovanje Vitez bele ruže, ima norvešku Medalju kralja Svetog Olafa,
nagradu Švedskog autorskog fonda, norvešku nagradu Akademika…

– Bije Vas glas da ste veoma kritični?

– Ne pristajem da mi iko ospori pravo na sopstveno mišljenje. U tome
nisam ni izdaleka jedini, možda sam samo malo borbeniji od većine. Ne
vidim zašto bismo pohvalili lekara jer nas je pregledao, činovnika jer
nam je izdao potvrdu, mene jer sam održao časove. To je naš posao, za to
primamo platu. Tek ako uradimo nešto preko toga, treba da nas hvale.
Zauzvrat, oštro kritikujem političare. Vlada odlučuje o životu nas
običnih ljudi u svakoj sekundi našeg postojanja, mi o njima nekoliko
minuta jedanput u četiri godine.
– Da li ste nekada poželeli da odete iz Srbije?

Ponekad, kad gledam kako nama vladaju oni zbog kojih je zemlja puna
izbeglica, siromašnih, gladnih, koji jedva čekaju da se isele iz nje,
poželim da sam daleko odavde. Ali Srbija je i moja zemlja, ne samo
zemlja tajkuna, ratnih profitera i kriminalaca. Zašto bismo im je mi
obični ljudi dali?

Spoljni svet nepoznat

– Koliko su danas akademski građani pismeni i s kakvim nivoom znanja upisuju univerzitet?

– Opšta pismenost u zemlji je loša, a funkcionalna veoma loša. Zato i
na Filološki fakultet dolazi dosta studenata koji loše vladaju
maternjim jezikom, brkaju ćirilicu i latinicu, ne umeju da uče, nemaju
radne navike, ne prate dnevnu štampu, ne čitaju stručnu literaturu. Kad
ih pošaljemo u Skandinaviju na tečajeve i studijske boravke, pokazuje se
da odlično znaju činjenice, ali ne umeju njima da barataju, ne umeju da
misle, jer ih je škola, po pravilu, kažnjavala kad su to činili, a mi
to teško možemo da ispravimo kad dođu do nas.

– Sa kakvim se sve predrasudama upisuju univerzitet?

– Naši studenti slabo poznaju spoljni svet, a iz škole nose
predrasude izgrađene na romantičarskom shvatanju škole kao mesta gde se
stvara nacionalni duh.

napomena: Ovaj intervju s profesorom Ljubišom Rajićem napravila
sam pre sedamgodina. Ako se nešto promenilo, volela bih da me ispravite.

Ovo je reblog bloga objavljenog prošle godine, kopiram ga, tugujući za ovim velikim čovekom.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije