ODLAZAK iz Hrvatske sve je češća tema, ali i aktivnost, među
Hrvatima, a stvar je posebno aktualna ovih dana, odnosno danas, nakon
što je stiglo priopćenje Europske komisije o tome da se Hrvati od sada
mogu, bez ograničenja, zapošljavati u 22 zemlje članice Unije, dok je
ograničenje na još tri godine produljilo pet zemalja.
To, međutim, ne znači da hrvatski građani ne mogu raditi u tih pet
zemalja, nego da im je za zapošljavanje potrebna radna dozvola.
No, odlazak iz Hrvatske u potrazi za boljim, odnosno plaćenim
poslom, ali i u potrazi za općenito boljim i humanijim životnim
uvjetima, već je godinama nešto o čemu razmišljaju tisuće naših
građana, ali i nešto što mnogi od njih i realiziraju. Njihove priče
često imamo priliku čuti, a one, generalno i gotovo bez iznimke, zvuče
dobro ili, u najmanju ruku, bolje.
Jedna od takvih priča je i ona Ana-Marije Hota koja je iz Hrvatske u
rujnu 2013. odselila u Dublin. O svojim iskustvima piše i blog pod
nazivom “Život u Dublinu”,
u kojem se često osvrne i na prilike u Hrvatskoj. Tako se je i u
svojoj najnovijoj objavi na Facebooku osvrnula na nebulozne izjave
naših političara koji svakodnevno plaču za Hrvatima koji napuštaju
svoju zemlju, dok su istovremeno upravo oni krivi za to.
“Stvarno me živciraju izjave političara o nama koji smo otišli,
kakva je to tragedija, gubitak za Hrvatsku. Niste o tome mislili dok
ste pljačkali državu i činili živote nas normalnih ljudi
nepodnošljivima?! Niste o tome mislili dok ste zapošljavali onog malog
iz sela iako nema pojma o poslu?! Dok ste na svojim jahticama
partijali i ismijavali se svima nama koji trpimo i pravimo se da ne
vidimo! Ne, nije me briga za vaša mišljenja. Radim odličan PR svojoj
zemlji i volim svoju zemlju! Ali vi, koji ste nam je uništili – vas
prezirem. I pričam svijetu o vama također”, napisala je ova hrvatska
blogerica koja živi u Dublinu, a to nam je bio i povod da s njom
popričamo.
Kako ste se odlučili na odlazak u Dublin?
Godinama je ta odluka sazrijevala u meni, znala sam da će taj korak
biti neizbježan, ali sam ga odgađala jer sam vodila svoj obrt u Zagrebu.
Uvijek sam imala puno klijenata, ali nažalost nisam osjećala da postoji
mogućnost daljnjeg razvoja mog posla, mene kao osobe. Nisam vidjela
svijetlu budućnost za svoju djecu.
Koji je bio ključan trenutak? I zašto baš Dublin?
Ulazak Hrvatske u Europsku uniju je bio najveći okidač, koji se
istovremeno poklopio s gubitkom povjerenja u neke hrvatske institucije,
teško mi je bilo gledati ljude kojima je gore od mene. Kompletno ozračje
u Zagrebu je postajalo sve tmurnije. Dublin se činio kao logičan izbor
zbog engleskog jezika, zbog odlično obrazovnog sustava s obzirom na to
da imam dvoje djece. Život pored mora, te život u gradu koji je prepun
koncerata na svakom koraku, činio se jako primamljiv.
Kako biste opisali svoje iskustvo: očekivanja u odnosu na stvarnu sliku koja Vas je dočekala?
Slušajući dugogodišnje priče iseljenika, o tome kako si u stranoj
zemlji uvijek stranac, očekivala sam da ću se osjećati kao građanin
drugog reda. Nasreću, to se nije dogodilo. U nepune dvije godine dala
sam dva puta otkaz, te sam zadnjih godinu dana potpuno zadovoljna na
sadašnjem radnom mjestu. Proteže se na pet etaža, te slovi za najbolji
beauty centar u Irskoj.
Koje biste probleme i prepreke s kojima ste se suočili izdvojili?
Nedavno smo bili prisiljeni potražiti novi stan zbog prodaje onoga u
kojem smo živjeli od prvog dana, što je bilo izrazito stresno jer je u
Dublinu i okolici manjak stambenog prostora s obzirom na konstantan
priljev ljudi iz cijeloga svijeta. Srećom, već treći dan pronašli smo
prekrasnu kuću. Irska nam je pružila dobrodošlicu u svakom pogledu.
Što to sve imate u Dublinu, a nemate u Hrvatskoj?
U Dublinu imam osjećaj sigurnosti, ugovor na neodređeno. Saznanje da u
svakom trenu mogu pronaći novi posao u slučaju da mi se ovaj ne sviđa.
Osjećaj slobode da budem ono što želim. Osjećaj da sam građanin svijeta,
ne samo jedne zemlje. Školujem glas, proširujem vidike, te sam okružena
ljudima iz cijelog svijeta od kojih mogu učiti o raznim kulturama.
Mislite li da je odlazak iz Hrvatske najbolje (ili jedino) rješenje?
Odlazak je definitivno za mene bio jedino i najbolje rješenje.
Je li Vašoj odluci presudio samo ekonomski aspekt priče ili kompletna atmosfera u zemlji?
Odlasku je presudilo više faktora. Ambiciozna sam osoba koja uvijek
želi više i bolje u svim aspektima života, te mi je ponekad jako smetao
hrvatski mentalitet u kojem te ljudi žele spustiti na svoju razinu. A
ujedno ni ne pomišljaju nešto promijeniti u svojim životima koji su
često prilično nesretni. Mislim da je osobni razvoj , putovanja,
istraživanje svijeta najbolji način života, a sada sam okružena tisućama
ljudi koji tako žive. Napokon se osjećam “normalno i nitko me ne
pokušava sputati kad sanjarim I stvaram planove za budućnost.
Kako Vas doživljavaju u Dublinu?
Mislim da su ljudi s kojima pričam poprilično zabavljeni mojom
osobnošću. Navikli na iznimno pristojno i skromno ponašanje, sviđam im
se jer sam i ja takva. A s druge strane vole moju dozu iskrenosti koju
im nudim htjeli to ili ne, pa se nakon prvotnog iznenađenja redovno
raspituju o mom blogu, mojim idejama, snovima. Obožavaju ljepote
Hrvatske, pa imam osjećaj da mi je to dodatni plus. Često naglašavaju
ljepotu naših ljudi, modni ukus te toplu osobnost.
Kako ljudi iz tamo vide Hrvatsku?
Kao prekrasnu zemlju u kojoj često ljetuju, barem ovi koji si mogu
priuštiti. Našu zemlju doslovno obožavaju. Radim uglavnom s imućnijima,
Amerikancima, Australcima, ali i Europljanima. Svi su oni, gotovo bez
iznimke posjetili Hrvatsku, barem jednom. Obožavaju festivale, obožavaju
hranu, more, jedrenje…
Kako Vi danas vidite Hrvatsku?
Kao bivšu ljubav otprilike, kao dom u kojem sam nekoć prekrasno
živjela, pa ostala povrijeđena. Ali se više ne bih mogla vratiti na
staro.
Imate li neki savjet za ljude koji razmišljaju o odlasku?
Ako imate dobar plan, dovoljno novaca, znanje jezika, otvoren um,
može se vrlo brzo pronaći posao. Neki ne uspiju, ne mogu pričati iz te
perspektive, ali moj put je bio iznimno lagan.
A za one koji ne razmišljaju o odlasku?
Ako vam je dobro, meni je drago. Samo se nadam da će se društvo
početi mijenjati i da će ljudi napokon prestati šutke gledati kako se
naša prekrasna domovina pretvara u mjesto nepoželjno za život normalnom
čovjeku. Nadam se da će jednom nestati jal i zloba, korupcija i
lopovluk. Šovinizam, rasizam i homofobija koji se često smatraju
normalnim ponašanjem. Također se nadam da će biti manje pijanih vozača
na cestama, manje ubijenih žena od strane njihovih muževa. Uglavnom,
puno je tu neriješenih problema koji se guraju pod tepih.
Planirate li povratak u Hrvatsku?
Nikada.
Preuzeto sa index.hr