Direktor fabrike sa ponosom je isticao da će ubuduće, čim komjuter stigne iz Amerike, umjesto 400 ljudi na pripremi i u krojačnici, raditi svega tridesetak ljudi.
Nekadašnju državu Jugoslaviju 1980-tih godina zahvatio je pravi računarski BUM. Sjećate se komodora, pa zatim i raznih čudesa koje smo kačili na televizore i radio, snimanja prvobitnih igrica i teksutalnih programa. Sve je to ličilo na zabavu, ali je bilo i izazov za znanje i učenje programiranja.
Ali, da kompjuter zakuca na vrata krojača i da “otpusti” 400 radnika – to niko nije mogao da sanja u socijalizmu.
Pa ipak, zametak budućnosti, automatizacija i robotizacija, tek uz naziranje pojma veštačke inteligencije, prodirala je i u socijalistička preduzeća. Nije čudno, rado su direktori uvodili novotarije, bili su oduševljeni tehnološkim čudima i borili su se za mjesto na tržištu, koje je postojalo čak i u Titovoj Jugi.
Tako je tada čuvenafabrika modne konfekcije Beko u svoj proizvodni pogon kod Kalemegdana prva uvela kompjuter koji sam kroji!
“Krajem mjeseca na Kalemegdan sa dugog puta iz SAD stiže kompjuter koji ‘ume sam’ da pripremi model, uklopi ga u tkaninu i — skroji! Ovim savremenim rješenjem postiže se jedan od značajnih ciljeva u organizaciji proizvodnje — znatno se skraćuje vrijeme pripremanja modela i izbjegavaju se mogućne greške, te tako staza od krojača do kupca kreće — prečicom”, objavili su u aprilu 1980. godine iz Beka.
Nije taj kompjuter bio toliko “pametan“, ali jeste bilo čudo da neka mašinerija zamijeni ljudske ruke u tako tananom poslu, pa još i da ima “mozak“, nešto što nije mehanička komponenta, nešto što se ne vidi golim okom, a radi i mijenja čovjeka.
Poenta priče je bila u magnetofonskoj traci poput onih na kakve smo snimali pjesme, ali se za potrebe krojenja u nju snimaju instrukcije. Magnetna traka preteča je disketa, potom CD-ova, raznih tvrdih diskova i, na kraju, i samih modernih čipova.
Istina, cijela ova priča ličila je najviše na ono što danas zovemo PR, odnosno direktor Beka je objavio važnu vijest o dolasku kompjutera u želji da se malo pohvali.
U novom pogonu Beko
“Jedna od poslednjih riječi tehnike, kompjuter američkih firmi ‘Hjuz’ i ‘Gerber’, priprema model, uklapa ga u tkaninu koristeći svaki santimetar prostora, i stavlja ga na traku za iskrojavanje, a potom ga seče. Tako modeliranje postaje najznačajniji dio posla, koji, ukoliko se podudari sa savremenim krojevima, eliminiše sve greške i garantuje uspjeh”, rekao je sa ponosom direktor fabrike “Beko”.
Sa ponosom je isticao i to da će ubuduće, čim komjuter stigne iz Amerike, umjesto 400 ljudi na pripremi i u krojačnici, raditi svega tridesetak. I tu je nastao problem. Nastala je uzbuna među zaposlenima. Podigao se na noge svemoćni Radnički savjet, sindikat, obavešetni su i drugovi u organima vlasti… Kako da 370 radnika ostane bez posla zbog nekog tamo robota!
Suočen sa neprijatnom situacijom, direktor je ubrzo izašao sa izjavom da nema brige za otkaze — računalo se na one koji odlaze u penziju, napuštaju firmu i na potrebe za šivenjem, koje će biti pojačane, sve dok svaka šivaća mašina ne dobije svoj mali kompjuter!
I tako se sve rešilo. Moćni kompjuter je počeo da šije, a broj radnika je negde ostao isti, sa izuzetkom onih nekoliko koji su otišli u penziju. Što bi se reklo, i robotizacija sita i radnici na broju. Magija jugoslovenskog samoupravljanja. A za bilanse i profit preduzeća – ne pitajte.