Najbolji novinar generacije, novinar cijelim bićem, svakom sekundom svog vremena i svakim nervom, intelektualni odmetnik iznimne moralne konstitucije, novinarčina koja je obrađivala najteže teme od kojih drugi zaziru, beskompromisan i drugačiji od prosječnih hrvatskih novinara, profinjeni cinik koji oštricu nikada nije okretao slabijima nego se uživao rugati moćnima, fanatik profesije koji je znao otvoriti svaka vrata, hrabri, ali i nježni zafrkant dječačkog osmijeha, velikog integriteta i bez afiniteta za bilo koju političku opciju ili političara… Ovako kolege koji su s njim radili, poznavali ga i prijateljevali opisuju Vladimira Matijanića, novinara tragično preminulog prošlog tjedna u 51. godini života. Matijanić je, podsjećamo, umro od komplikacija uzrokovanih koronavirusom te po svemu sudeći uslijed nesavjesnog pristupa zdravstvenih službi, djelatnika KBC-a Split, županijskog Zavoda za hitnu pomoć i nadležne ambulante obiteljske medicine.
Nakon ogorčenih reakcija struke i dijela javnosti – onog kritičkog dijela javnosti koji razumije kakav gubitak za društvo znači Matijanićeva smrt – Državno odvjetništvo započelo je provoditi izvide, Ministarstvo zdravstva pokrenulo je inspekcijski nadzor nad splitskim ustanovama, a Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter pokrenula je ispitni postupak, podsjećajući da se Hrvatska obavezala svakom jamčiti pravo na zdravstvenu zaštitu.
– Vlado je po mom mišljenju bio bez premca najbolji novinar svoje generacije, među najboljima koje uopće znam. Postoje novinari po zanatu – to je ogromna većina njih – i postoje novinari po pozivu. Vlado je bio novinar po pozivu, među zadnjima. Nikad nije iznevjerio poziv da bi zadržao posao, a to je ultimatum koji se danas najčešće stavlja pred novinare. Najveći dio šutke pristaje na ucjenu i izdaje svoj poziv da bi se bavili svojim poslom. Takva izdaja za Vladu bi bila ravna samoubojstvu. Bio je novinar cijelim bićem, svakom sekundom svog vremena i svakim svojim nervom – govori Viktor Ivančić za Novosti.
Glavni urednik Feral Tribunea, legendarnog splitskog tjednika, odnosno – kako je stajalo u zaglavlju lista – “Glasila hrvatskih anarhista, protestanata i heretika (Bogu-mili, a ni vragu nisu mrski)”, s Matijanićem je radio od sredine devedesetih. Matijanić je tada došao u Feral i ostao “praktički do kraja” postojanja lista ugašenog 2008. godine.
– Otišao je u Slobodnu Dalmaciju kad je već bilo jasno da će se Feral ugasiti, no praktički je prošao čitavu Feralovu priču. Feral je za njega bio prirodno okruženje, bio je dio te poetike i pogleda na svijet. Feral je zahvaljujući kritičkom duhu bio prst u oko tadašnjoj medijskoj sceni i društvenom okruženju, a Vlado je to nastavio biti i dalje. Bio je potpuno sukobljen s glavnom strujom i usvojenim normama hrvatskog novinarstva. Po najdubljem uvjerenju je bio antinacionalist. Mrzio je grupe i nikada nije pripadao nikakvom klanu. Bio je to vid intelektualnog odmetništva. Bio je borac protiv duha vremena. Njegovao je danas demodirane vrijednosti i upregao ih u razornu kritičku mašinu. Zrcalni efekt bio je taj da su ga mnogi novinari mrzili, zato što su u njegovom kritičkom gardu vidjeli vlastitu kapitulaciju – opisuje Ivančić etos preminulog novinara.
Ističe i da se Matijanić bavio svim novinarskim temama – odnosno, da bi se moglo reći kako se bavio “totalnim novinarstvom”. Bio je, dodaje, “izvanredan istraživački novinar, a istovremenio je pisao vrlo lucidne komentare”. Osim toga, bio je “vrlo inteligentan, brzo je mislio i imao bogom dani talent”, no sugovornik Novosti prije svega ističe Matijanićevu “moralnu konstituciju koja je dopuštala da se taj talent oslobodi, a ne da ga se zarobi.”
– I njegov jezivi odlazak se na morbidan način uklopio u njegov profesionalni rad. Vlado je čitav život pisao o jednoj temi – o bešćutnosti sustava koji nas okružuje i uništava na svim poljima. Taj isti bešćutni sustav Vladu je šutnuo u smrt. U nekoj opscenoj optici mogli bismo reći da je i prilikom vlastite smrti pridonio njegovom razotkrivanju – zaključuje Ivančić.
Vladimir Matijanić je redovno obrađivao najteže i najneugodnije teme od kojih su drugi zazirali, kao što su ratni zločini, pravosuđe, događanja u Hercegovini. Svega toga se beskompromisno prihvaćao – ističe novinar Damir Pilić, koji je s Matijanićem radio dugi niz godina, kako u Feralu, tako i u splitskoj Slobodnoj Dalmaciji.
– Smatrao je da kad se već bavi ovim poslom, da želi napraviti najveću moguću korist za opće dobro – a to je upravo otkrivanje najtežih afera i najmračnijih stvari. Tako se najbolje pomaže društvu, a upravo tako je Vlado gledao na život i na novinarstvo. Bio je prava novinarčina i fini cinik, ali taj njegov cinizam nikad nije bio uperen protiv slabijih, nego je bio tim oštriji što je objekt njegovog pisanja bio više pozicioniran na društvenoj skali. U tome se vidjela etičnost – jer kakvog smisla ima rugati se malom čovjeku? Istovremeno, ne da se nije libio rugati se onima na moćnim pozicijama, nego je u tome i uživao – priča Pilić.
Dodaje kako se obično smatra da za pisanje reportaža morate biti blagonaklonjeni sugovornicima, ali “Vlado je znao napisati vrhunske reportaže s elegantnim cinizmom prema ljudima koji se u njoj pojavljuju, i to takvim da sam plakao od smijeha”.
– Matijanić je s godinama izgradio autentični stil te je već nakon par rečenica nekog teksta bilo jasno da ga piše upravo on. To ne može svaki novinar. Istovremeno je iskazivao visoku etičnost u svakoj etapi rada na novinarskom tekstu, od izbora teme i nazivanja sugovornika do pregleda završne verzije teksta. Sjećam se kada mi je rekao da neće napraviti jedan intervju, jer dotična osoba nije pristajala na živi razgovor. Smatrao je da to nije pravi intervju, jer živi razgovor ima veću kvalitetu nego li kada šaljete pitanja putem maila, što je točno. Striktno je pazio da nijedan tekst niti tema ne padnu ispod razine žurnalističkog dostojanstva koju je on zamislio – kako i treba biti u žurnalizmu. Bio je pozitivni fanatik posla – nastavlja Pilić.
Premda je prošle godine odjeknula Matijanićava priča o plagiranom doktoratu HDZ-ovog kandidata za splitskog gradonačelnika Vice Mihanovića, novinar Slobodne Dalmacije podsjeća da je Matijanić još davne 1999. godine otkrio da je tadašnji predsjednik HSP-a Anto Đapić plagirao magisterij. Matijanić je bio novinar koji započetu priču “nikada ne bi puštao, nego bi je pokušao istražiti do samog kraja – i najčešće je i uspijevao”.
– Njegov život i novinarstvo nisu bile odvojeni. Život je bio nastavak novinarstva, a novinarstvo nastavak života. To se vidi i po tome da nije htio da mu se pomogne preko veze, i to i kad se radilo o životu ili smrti. Pisao je protiv takvih pojava, naravno da neće ni sam za tim posegnuti. To je stvarno rijetko danas, i u novinarstvu i u hrvatskom društvu. Istaknuo bi i da ga brojni ljudi znaju samo po tekstovima u kojima je bio oštar, naročito prema vladajućoj partiji. No on nije bio neki mrki tip, nego je bio izuzetno blag prema sugovornicima, malom čovjeku i svima nama oko njega. Osim njegovog novinarskog stila i hrabrosti pamtit će ga se i prema dječačkom osmijehu, zafrkanciji i duhovitim opaskama koje je bacao vrteći olovku u rukama – zaključuje Pilić.
Posljednjih nekoliko godina karijere – i nažalost, života – Matijanić je proveo na Indexu. Istraživački novinar tog portala Ilko Ćimić također ističe njegovu vrhunsku novinarsku etiku u profesionalnom i privatnom životu.
– Mislim da je uživao u slobodi koju je imao na Indexu i činjenici da može raditi teme od javnog značaja koje su ga zanimale. Bio je vrlo entuzijastičan oko Mihanovićevog doktorata – na toj priči je radio dugo vremena, birajući apsurdne citate. Ništa ga nije moglo odvratiti od priče na kojoj je radio, dok reakcijama koje je dobijao nije pridavao nikakvu važnost, moguće da su ga i zabavljale. Istovremeno izuzetno pažljivo je čuvao neovisnost i imao je izuzetan integritet. Zaista nije imao nijednu političku opciju ili osobu prema kojoj bi gradio afinitet. Nedavno je problematizirao odlazak novinara na domjenak kod Željka Keruma i općenito činjenicu da novinari uopće odlaze na domjenke političara o kojima pišu. To je za njega bilo neshvatljivo. Bio je novinar “od nula do 24”, pa i u svom privatnom životu. Objavljeni audiozapisi njegovih razgovora sa zdravstvenim službama pokazuju da je do zadnjeg momenta ostao dosljedan – kaže Ćimić.
Novinarka RTL-a Danka Derifaj ističe da smo Matijanićevim odlaskom svi izgubili – ne samo kao struka, nego i društvo u cjelini. I ona ističe kako je Matijanić kao novinar “imao kvalitete koje se danas sve rjeđe susreću kod ljudi koji se tim poslom bave” – bio je izravan, pošten, beskompromisan u načinu na koji je iznosio svoje teze i stavove ili raskrinkavao moćnike i njihove koruptivne radnje.
– Vidljivo je da kolege sve rjeđe otvoreno progovaraju o problemima, a sve češće je prisutan kompromiserski pristup novinarstvu, uvjetovan raznoraznim pritiscima u kojima rade, a ne istinskim profesionalizmom i onim što novinarstvo treba biti. Vlado se po tom pitanju izuzetno razlikovao u odnosu na prosječnog novinara te je mogao biti uzor narednim generacijama. Izgubili smo snažan glas u javnom prostoru, glas koji je ukazivao na nepravdu. Iz načina na koji je preminuo vidimo koliko ovo društvo treba takve ljude. Ako novinari prestanu ukazivati na urušavanje društva i institucija, ne znam kako će se to ispraviti. Bojim se da je on bio jedan od rijekih koji se protiv toga borio. Strahovito mi je žao zbog njegove smrti – dodaje Derifaj.
Ovih dana se na društvenim mrežama učestalo mogu pročitati pozivi “kako nešto moramo učiniti”, naročito od strane kolega novinara, jer bi Vladimir Matijanić to učinio. Međutim, Derifaj ističe kako su sami novinari ti koji “to nešto” trebaju učiniti.
– Nema potrebe za vapljenjem. Treba prestati zazivati da se nešto učini, treba prestati konstatirati da se nešto “mora učiniti”. Novinarke i novinari to trebaju raditi svakodnevno. Ako žele odati počast Vladimiru Matijaniću, neka se prisjete što je novinarski posao i neka prionu – zaključuje Derifaj.
Jedan od najuglednijih hrvatskih istraživačkih novinara, Drago Hedl, također je imao prilike u Feral Tribuneu raditi s Matijanićem. Bili su tada, napominje Hedl, “u redakciji koja nam je omogućavala da nesmetano radimo na istraživačkim pričama”, pa je Feral za obojicu značio “prirodno okruženje u kojem smo bili kao ribe u vodi”.
– Znam ga kao iznimnog i vrlo temeljitog novinara. Pred njim je bilo nemoguće zatvoriti vrata. Uvijek ih je znao otvoriti i pronaći put do informacije koja ga je zanimala. Istovremeno je kao osoba bio iznimno obazriv, pa i gotovo nježan u kontaktima. Pazio je da nekog ne povrijedi, bez obzira koliko bi teme koje je radio znale uzdrmati gotovo i sam politički vrh. To je vrijedilo i kada bi se obraćao kolegama, a mi smo vrlo često kontaktirali i surađivali razmjenjujući informacije. Uvijek bi prije toga poslao poruku i pitao “mogu li nazvati”. Imao je vrlo profinjenu metodu rada i to me zadivilo – kaže Hedl o preminulom kolegi.
Matijanić je, dodaje, bio novinar koji je otišao u naponu intelektualne snage i kojeg će biti teško zamijeniti na hrvatskoj medijskoj sceni. Njegova smrt je istovremeno sramota hrvatskog zdravstva.
– Način na koji je Matijanić preminuo, i način na koji se s njim kao s pacijentom postupalo, dolikovao bi možda nekoj nerazvijenoj zemlji u Africi, a ne članici Europske unije u 21. stoljeću – zaključuje Hedl.