Pošto smo se
pribrali od potresenosti zbog Slobodana Negića, oca devojčice Sofije
ubijene u školi „Vladislav Ribnikar“ koji je učestvovao u Utisku nedelje
zajedno sa Igorom Jurićem i Snežanom Kecojević Miljić, predsednicom
Društva psihoanalitčkih psihoterapeuta Srbije, možda bi najbolje bilo da
njegove reči
uklešemo u kamen, posebno one na kraju ove emisije, da iz njegovog
ponašanja naučimo kako se dostojanstveno podnosi teška sudbina, kako se
oni koje smo izgubili čuvaju od zaborava i kako se ništa ne može ako ne
verujemo jedni drugima i ako nismo ljudi.
Rekao
je Slobodan da mu je samo stalo do istine i pažljivo izneo činjenice da
su deca u školi „Vladislav Ribnikar“ 5. maja bila izložena mračnoj
psihoterapijskoj seansi od terapeutkinje koja je puštala deci narodnu
muziku i sugerisala im da se povežu s duhovima i dušama svojih mrtvih
prijateljica i prijatelja, da on smatra da ta osoba više nikad ne treba
da radi , da nije siguran da li je 48 sati bilo dovoljno vremena da se
porazgovara sa svakim detetom i roditeljem da bi se stekao uvid u to šta
je najbolje rešenje, da je Srbija, prema podacima iz 2022. godine,
četvrta zemlja u svetu po količini vatrenog oružja – 39,1 na 100
stanovnika, da mu je bilo teško da prima saučešća dok je sahranjivao
svoju ćerku, kao i da je kad je konačno pogledao te ljude koji mu
prilaze osetio njihovo saosećanje i da mu to znači.
Nikoga nije
napadao, podvukao je da ni u koga ne upire prstom da je krivac, da ne
želi da se meša u ono što nije njegova struka i na kraju kazao šta ga je
njegova ćerka naučila:
– Ovo što ću vam sad reći je nešto što je ona mene naučila.
Bilo je situacija u kojima je mama ljuta zato što je soba u haosu. I ako
bih ja pokušao sa mamom samo da raspravim, doveo bih do još goreg
problema ili ostavio da se bavim nekim drugim stvarima misleći da smo to
rešili… Sofija je uvek bila jedino zadovoljna kada bih je ja saslušao,
gledao u oči kao odraslu osobu i kada bi videla da smo njena mama i ja
puni ljubavi da prevaziđemo te razlike i naslaganja. I, u ovom slučaju
mogu da kažem, nomen est omen. Njeno ime je stvarno njena sudbina i
mudrost tog deteta me je naučila da i danas gledam svakoga od vas u oči i
da vam budem zahvalan što mi pružate empatiju. Uopšte ne mislim da nema
empatije među ljudima. Ima je puno. Pogledajte Igora, pogledajte
gospođu Snežanu, pogledaj se Olja, idu ti suze. Ljudi, hvala vam svima.
Shvatite da je ponekad jedini razlog čoveku da se bori to što ima ljude
oko sebe. I da ovde treba da naučimo veliku lekciju o tome da se radi o
nama, o nama ljudima o našim sudbinama. Moja sudbina je teška ali ja ću
je nositi i to baš onako kako me je Sofija, kao što joj ime kaže, mudro
naučila tome – rekao je Slobodan.
Na početku emisije predstavljen je kao glumac, muzičar, filozof
slično kao pre mnogo godina u emisiji „Agape“, kada je zbog takve najave
rekao da je preterana, da je dovoljno muzičar iako se bavi
komponovanjem primenjene i neprimenjene muzike.
Slobodan Negić rođen je 23. septemra 1977. godine u Beogradu. Magistar je filosofije.
Malo
ko je na prvi pogled u njemu prepoznao onog tršavog, riđeg, pegavog
dečačića koji igra Maksića, i koji zbunjeno odgovara na pitanje
nastavnika u seriji za decu “Vukov ćošak” iz osamdesetih godina 20.
veka.
Ovaj tadašnji dečak-glumac zaigrao je i u jednom dečijem filmu –
„Čavka“ da bi potom njegova karijera otišla u drugom pravcu. Komponovao
je muziku za film „Četvrti čovek“ i “Prokleti pas”.
Član je Di Luna Blues Benda, pise Danas