Starateljstvo nad njim tad su preuzeli baka i djed, koji je ubrzo umro, a
baka je umrla kad je Milan imao 16 godina. Danas je ovaj mladi
Beograđanin student pete godine medicine na Univerzitetu u Beogradu, a
kako kaže, nikada nije pao ispit. Tvrdi da ne zna kako je izgledao kao
dječak jer nema nijednu fotografiju. Majku je sretao na ulici u selu
Severovo, a, kako kaže, ona bi mu tad samo mahnula.
“Pričala mi je baka da je pop išao unatraške kada su me krstili i da
je upao u korito. Mislim da je još tada sve krenulo unatraške za mene”,
rekao je u emisiji Život priča na srpskoj Prvoj TV.
Ispričao je da su ujaci nakon bakine smrti prisvojili svu njenu
imovinu, a on je ostao bez svega te nakon bakine sahrane nije imao što
ni jesti.
“Uzeo sam nešto hrane i bez ijednog jedinog dinara krenuo za Užice.
Tamo sam zaradio prvi honorar kao animator. Imao sam samo 1500 dinara,
godine pred sobom i želju da postanem doktor. Nisam znao kako. Bio sam
maloljetan i tad kreće golgota, ali i surovo i lijepo odgajanje . Život
je jedan strog učitelj, ali dobar i ono što vas on nauči, to nikad ne
zaboravite”, rekao je.
Snalazio se kako je mogao da plati stanarinu od 70 eura, račune i
hranu, a bilo je dana kad je jeo samo luk. Upisao je fakultet u
Kosovskoj Mitrovici i spavao u sobi pored mrtvačnice, a na trećoj godini
uspio se prebaciti u Beograd. U stanu u kojem živi nema ni umivaonik ni
stroj za pranje rublja ni televizor. Noću, kada ostane sam, tada mu je
najgore.
“Najteže je bilo za Badnji dan i Božić. Legao sam navečer i
razmišljao što me čeka kad se probudim. Znao sam da me ne čeka nitko i
ništa, da će taj dan biti užasan i traumatičan za mene i nisam se želio
probuditi. Razmišljao sam i o najgorem, ali sam to sve odgađao pa mi se
sad više i ne isplati”, opisao je najteže trenutke.
“Usprkos tome, nikada nisam pomislio da odustanem. Kako da odustanem
sada kada sam postigao nešto veliko samim tim što nisam odustao na
početku. Ali opet, uspjeh nije uspjeh ako nemate s kim ga podijeliti”,
rekao je.
Volio bi da ode u inozemstvo na specijalizaciju iz ginekologije, zbog
bake. Međutim, trenutno nema novca ni za hranu, a kamoli da plati
satove stranog jezika u nekoj školi.
“Cilj mi je da budem dobar, pošten i uspješan čovjek, da imam jednog
dana svoju obitelj kojoj ću nadomjestiti sve ono što ja nisam imao i da
budem doktor. Iako sam svašta preživio i dalje preživljavam, shvatio sam
da život čine male stvari. Ako imate male stvari, velike vam neće biti
potrebne. Ne trebate kukati imate li iPhone, dvije ili tri sobe u stanu,
imate li pare za Grčku, Tursku, Egipat, nego da imate obitelj. Nijedan
uspjeh u životu ne vrijedi ako nemate s kim ga podijeliti”, kaže on.
Na pitanja ima li za sljedeću stanarinu i sljedeći obrok, odgovara: “Vidjet ćemo.”
“Ja sam došao reći vam da se u životu sve može, ali ako vi sami to hoćete”, zaključio je.
Vjerujemo da je većina ljudi do kraja ove priče stigla sa suzama,
barem u očima, ako ne i po obrazima. Mnogi su se odmah javili sa željom
da pomognu Milanu, poput srpske turbofolk pjevačice Jelene Karleuše,
koja mu je poslala poruku: “Možeš da mi se obratiš za bilo kakvu vrstu
pomoći.”
Mnogo je onih koji su na Milanovu priču reagirali negativnim
komentarima po društvenim mrežama i hajkom na njega. Portali su puni
komentara ljudi koji tvrde da su Milanu finansijski pomagali i da sve
što on kaže nije istina. Neki su mu prokopali profil na Facebooku te sad
tvrde da laže jer je putovao u Austriju. Drugima je pak čudno kako tako
dobar student nije dobio studentski dom.
“I meni ovo ne pije vodu..otkud pare za sva ta putovanja, garderobu, kiriju…”, pitaju se.
“Nije ovo prvi put da kreće hajka. Zanimljivo je kad krene prije
emitiranja, kad ljudi daju sebi za pravo da vlastite pretpostavke
uobliče kao stav i javno ih iznose kao zaključke. Zbog toga sam imala
potrebu da sinoć na Twitteru napišem komentar”, rekla je za Noizz Tatjana Vojtehovski, autorica emisije i poznata novinarka.
“Čudan smo mi svijet. Skloni donositi zaključke i da sudimo na osnovu
pretpostavki i osobnih interpretacija. Pa je l’ treba napominjati da
smo imali udarce i osporavanja vezane za Aleksinu priču? Da su tu bili
komentari koji su krivili njegove roditelje zbog te teške tragedije koju
najgorem neprijatelju čovjek da ne poželi? Trebam li napominjati da su
ljudi komentirali vezano za Slavicu Burmazović, koja se svakim krvnim
zrncem bori da sprovede presudu u praksu po kojoj se troje maloljetne
djece moraju vratiti u Srbiju – tko je jebe što nije vodila računa s kim
pravi djecu? Je l’ treba o tome pričati? Da su ljudi u stanju da u
priči koja se bavi sudbinom troje male djece, koja su zlostavljana
psihički i fizički, koja su kidnapirana, daju sebi za pravo da iznesu
svoje mišljenje koje glasi – tko je jebe, od svih Srba pravila je djecu s
Turčinom?! Pa je li to normalno? Koliko treba biti iskrivljena
percepcija da se ovako nešto izrekne u javnosti? Ja sam svjesna da je
mišljenje kao dupe, svako ga ima, ali moj mozak ne može razumjeti od
čega su sazdani ti ljudi”, dodala je.
Napomenula je da prije nego što sagovornik sjedne u studio, oni obave
razgovore s mnogim ljudima kako bi priča bila tačna. Jednu emisiju
pripremaju u prosjeku tri sedmice, a neke su radili i po dva mjeseca.
Napomenula je i da je Milan u emisiji rekao da je primao jedno vrijeme
pomoć od nekih ljudi, no neki od njih pomagali su pod vrlo neugodnim
uvjetima.
“Ekipa emisije Život priča je imala uvid u pisane tragove tih
uslovljavanja, koje po zakonu ne možemo objaviti. Ono što smo vidjeli,
nije bilo ugodno čak ni za čitanje”, rekla je.