Živimo u društvu u kojem je sve na prodaju – čast, istina, dostojanstvo, pa čak i policijski zapisnici. Kada povjerljivi dokumenti iz istrage završe u javnosti i društvenim platformama, a detalji porodične tragedije postanu oružje za klikove i ogovaranje, to više nije propust. To je izdaja.
Izdaja države, povjerenja, etike, službe i svega što bi policija trebalo da predstavlja.
Policija ne smije biti lokalna kafana za tračeve.
Odakle pojedinim policajcima hrabrost da dijele zapisnike, fotografije i intime građana kao da su mimovi? Ko im je dao pravo da odluče da li će se nečiji život pretvoriti u javni linč? Ko će odgovarati za to što se intima jedne porodice razvlači po medijima i što se ljudska bol pretvara u senzaciju?
Slučaj Vujadina Savića može biti i priča o slomu jednog sistema i o institucijama koje su izgubile pojam o profesionalnosti i sramoti.
Šta ćemo ako sutra neko iz te porodice digne ruku na sebe?
Ko će tada prvi da se pravda?
Ko će od današnjih dželata stajati pred kamerama i objašnjavati kako “niko nije mogao znati da će ovako završiti”, pa onda još jednom pozvati na mir i ljubav među svima?
Policija bi trebalo da štiti građane, a ne da ih izlaže dodatnom nasilju, jer kada se iz službenih prostorija u javnost izliva ono što bi moralo da bude zaštićeno, onda više nije problem u pojedincu, nego u sistemu koji to dozvoljava.
Kome da vjerujemo ako ne možemo vjerovati onima koji nose značku?
Koga da zovemo u pomoć kad ne vidimo izlaz, ako upravo oni koji bi trebalo da nas zaštite prvi otvaraju vrata pakla?
Ako se ovako postupa s osobom čije ime zna cijela zemlja, kako da vjeruje obična žena koja svakog dana preživljava nasilje iza zatvorenih vrata?
Kako da prijavi muža, partnera, nasilnika, ako zna da bi već sutra njena ispovijest mogla da osvane na portalima, da bude ismijana, iskomentarisana, pretvorena u još jedan naslov za klikove?
Kako da vjeruje policiji koja čuva papire manje nego što čuva nasilnike?
I na kraju, puno vas zanima ko s kim spava, dok u isto vrijeme ne možete sigurno izaći na ulicu i sklapate kraj s krajem.
Možda je to i najveća tragedija, to što živimo u društvu koje se zanima za tuđu postelju više nego za sopstvenu sigurnost.