Foto: Anadolija
Ono što je konstatirano odmah nakon objavljene očekivane uvjerljive pobjede Aleksandra Vučića na izborima, potvrdilo se – u Srbiji ništa novo, ništa se neće promijeniti u njezinoj politici, ali definitivno je završena i zaobljena “putinizacija” ili “orbanizacija” Srbije, piše Jutarnji.
Ove izbore dobio je Aleksandar Vučić, a ne njegova stranka, kojoj formalno više nije na čelu, ili bilo kakav stranački program. Ne, samo on, svojom patničkom, populističkom i paralažnom retorikom. Nakon ovih izbora on je neupitni vožd Srbije, po principu “država to sam ja”, i svi ostali, ma koliko mu bili bliski, moraju biti tiši od vode i niži od trave.
Na izborima je trijumfirala konzervativna i antieuropska desnica. Srbija je završila glavnu Vučićevu etapu – ona je putinovska Rusija i orbanovska Mađarska, a oni su mu i prvi čestitali. Njegovi najbolji prijatelji neokonzervativni su autokrati, profašističke verzije 21. stoljeća – Vladimir Putin i Viktor Orbán.
Vučić sebe doživljava i predstavlja kao “mučenika” s najvećom nacionalnom misijom, a ustvari nije ništa drugo nego Domanovićev slijepac. Dok Srbi to shvate, može biti kasno, a i prouzročit će puno štete i njima i okruženju.
Obuhvatio desnicu
Vučić je titrao i obuhvatio sve desne sentimente najvećeg dijela Srba koji se, htjeli to oni priznati ili ne, nadaju ruskoj pobjedi u Ukrajini, koja bi im, uvjereni su, omogućila “osvetu” i revanš za poraze u ratovima 90-ih. Vučić je jednostavno apsorbirao sve te brojne opskurne nacionalističko-konzervativne desne stranke jer čemu one kada je Vučić – ti i to! Vučić je sada još više desno i konačno nema bizarne opcije poput “Milice Zavetnice” ili “Boška Dveri” da s njima maše pred Bruxellesom ili maže oči vlastitoj javnosti, kao lažnom opasnošću. Osim toga, progutao je i Dačića i njegov promiloševićevski SPS sa svom njegovom velikosrpskom politikom i reminiscencijom.
To je možda dobro, sada je konačno definirano – Vučić je “i Zavetnik i Dveri i Šešelj i Milošević”. On je sve to. Ostaje mu, za bruxelleske naivce, samo bizarni kontroverzni epidemiolog Branimir Nestorović, koji je ismijavao pandemiju korone kao nekakvo strašilo, a s njim u stranci je i Dragan Stanojević, koji u Srbiji vodi podružnicu proputinovske organizacije Druga Ukrajina na čijem je čelu Putinov kum Viktor Medvedčuk kojeg Kremlj želi instalirati za novog proruskog vladara Ukrajine ako ikada pobijede u tom ratu.
Dakle, nema više iluzija, ako ih je ikada i bilo, prema Vučiću i njegovoj politici. Ne može se govoriti ni da je Srbija “duboko podijeljeno društvo”, čime se žele utješiti ostaci tamošnjih građansko-liberalnih opcija.
Da tako jest, rezultat bi bio tijesan ili makar neizvjestan. Doduše, treba imati u vidu da su dobar dio srpskog društva zahvatili apatija i očaj, ali to se trenutačno ne može i tko zna kada će se pretvoriti u neku smislenu političku snagu sposobnu da pokrene promjene i skine Vučića. Dalek je put od Poljske. On je rigidni totalitaristički tip političara koji jest izglasan na izborima i nema ni ozbiljnu, ni hrabru, ni koherentnu konkurenciju ili alternativu na vidiku.
Može maltretirati Srbiju, a oni mu to mazohistički dopuštaju, a još gore će uznemiravati regiju jer mu se to tolerira. Konačno, podsjetimo da su uz njega u izbornoj noći bili i “secesionistički” šef Republike Srpske Milorad Dodik te predsjednik Skupštine Crne Gore, četnički vojvoda i otvoreno antieuropski političar Andrija Mandić, što je svakako znakovito. Osim njih, bio je i smijenjeni šef BIA-e Aleksandar Vulin. I on će biti potreban. Vučić kontrolira Skupštinu, medije, riješio se Dačića koji je definitivno i konačno “pao”, ali će i s tih nešto zastupnika biti na usluzi.
Oporba se već raspada
Ono što je najtragičnije za Srbiju, pacificirao je većinu srbijanskog građanskog društva, Beograd mu još malo pokušava pružiti otpor, ali prema ponašanju te nekakve prodemokratske koalicije Srbija protiv nasilja, koja je osvojila oko 23 posto glasova, čini se da ni od njih neće biti ništa značajnije.
Prvo, to je raznorodna skupina koja se već počela raspadati, a sami sebi pucali su u nogu kada su na izmaku izbornog dana izašli s izjavom da “ne priznaju izbore u Beogradu i da ih treba ponoviti” jer su uočene brojne prevare i neregularnosti, ali umjesto da to kažu odmah nakon zatvaranja glasačkih mjesta, oni su to rekli tek kada su vidjeli da su i tu izgubili izbore. Nisu dorasli situaciji.
Nisu postavili niti jedno relevantno pitanje, niti su se usudili govoriti o Kosovu, a praktički nisu uopće spominjali “europski put” ili demistificirali Vučićeve odnose s Rusijom. I samo su Vučiću išli naruku. Rijetki neovisni mediji su razočarani, ali čime?
Doduše, on je opet u svom govoru izjavio da Srbija ostaje ne europskom putu, ali to što on govori više nikoga ne može ni u što uvjeriti. Na to mogu nasjesti još samo tromi bruxelleski birokrati koji mu toleriraju da, primjerice, bez ikakvih restrikcija ne uvodi sankcije Rusiji, niti to namjerava.
Vučić nakon ovih izbora može raditi što hoće. Možete govoriti da ste na europskom putu, zaklinjati se u EU, zbog sredstava koje od nje dobivate, ali ipak se morate tako i ponašati, a Vučiću to nije ni na kraj pameti.
Zapravo, tako i mora jer je oko 60 posto Srba ionako protiv EU, što on i njegovi mediji potiču (većina je takvih), a onda mu je to opravdanje za njegove poteze i izgovor da mora biti oprezan prema Rusiji. Brus! Sve je to samo velika šarena laža. U susjedstvu, dakle, i dalje imamo političara koji nije odustao od miloševićevske politike. Doduše, takvog imamo i na sjeveru, a ne samo na istoku.