Politolog Dejan Jović u intervjuu ocjenjuje da je neprihvatljivo to što se Hrvatski sabor angažirao da oda
počast nekome tko je pravomoćno osuđen za ratni zločin, “bez obzira na
druge okolnosti”.
Ovaj redovni profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, a
od 2015. gostujući profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu,
ističe da je Haški sud napravio sigurnosni propust u slučaju
samoubojstva generala Slobodana Praljka tijekom izricanja konačne
presude u Hagu, te upozorava da bi “bilo pogrešno smatrati da je u tom
ratu, zbog kojeg su pravosnažno osuđeni Prlić i ostali, postojala samo
jedna žrtva i to ona Slobodana Praljka”.
“Žrtve su bile brojne”, ukazuje Jović, koji objavljuje znanstvene tekstove u regionalnim i svjetskim časopisima.
Od 2013. je glavni i odgovorni urednik “Političke misli”. Nedavno mu
je objavljena knjiga “Rat i mit: Politika identiteta u suvremenoj
Hrvatskoj”.
“Rat i mit: Politika identiteta u suvremenoj
Hrvatskoj” Vaša je najnovija knjiga koja je objavljena prije posljednje
presude Haškog suda – prije presude Prliću i ostalima, i prije
samoubojstva Slobodana Praljka nakon izricanja presude. Hoće li ta
presuda dodatno doprinijeti stvaranju mita o kojem pišete?
Jović: Postoji mogućnost da će se ovi zadnji
događaji, presuda i samoubojstvo Slobodana Praljka, iskoristiti kako bi
se stvorio dodatni mit, posebno mit o žrtvovanju. U političkim mitovima
to je čest motiv, motiv o nepravdi, o žrtvovanju, o uroti svih protiv
nas, o nerazumijevanju velikih igrača na svjetskoj sceni ili
međunarodnih institucija.
Ono što je apsolutno ključno, prema mom mišljenju, je da se ova
presuda iskoristi, ipak, za to da se postignu dva efekta, ako se može.
Jedan je da se počne kritički govoriti i o vlastitoj ulozi u tom ratu,
što do sada nije bio slučaj u Hrvatskoj iz priličnog niza specifičnih
okolnosti, i drugo, ako se ne može i ne želi kritički razmatrati
vlastita uloga, onda barem da se odmaknemo, napravimo pauzu.
Važno je da ne se priča o ratu svaki dan, posebno ne na način kako je
to činjeno do sada, u jednoj crno-bijeloj tehnici u kojoj je jedna
strana uvijek žrtva, a druga uvijek agresor i u kojoj “mi nismo ni za
što krivi, a svi drugi su nam krivi” i za “ono što jesu krivi i za ono
što nisu krivi”.
Hrvatski sabor, istina bez Socijaldemokratske
partije (SDP) i Glasa, minutom šutnje odao je počast osuđenom ratnom
zločincu koji se ubio, a klubovi zastupnika suglasili su se da presude
ne uvažavaju povijesne istine, činjenice i dokaze, te da su kao takve
nepravedne i neprihvatljive. Kako na to gledate?
Jović: Meni je, politički gledano, ta činjenica – da
se Sabor angažirao tako da odaje počast nekome tko je pravomoćno osuđen
za ratni zločin, bez obzira na druge okolnosti – potpuno
neprihvatljiva. S druge strane, također sam zagovornik toga da treba
odvojiti političku od sudske sfere i onda, naravno, njih obje od
akademske. Činjenica da je nešto presuđeno u Sudu ne znači da je to kraj
političke i akademske diskusije o toj temi.
Uostalom, da je nekoj presudi kraj priče ne bismo imali ni pravnu
znanost. Dakle, mislim da i politička i akademska sfera trebaju uzeti u
obzir ozbiljno činjenice i dokaze koji su izvedeni pred Sudom, a
zaključke mogu donositi kakve god žele. Pritom politički zaključci ne
smiju biti obavezni za druge sfere, a to znači da se pravosuđe ne smije
voditi političkim zaključcima, a isto tako ni akademska sfera se ne
smije voditi političkim zaključcima ili deklaracijama.
Mi upravo imamo takav pokušaj u posljednjih 20 godina u Hrvatskoj, u
kojoj se neke političke deklaracije Sabora, na primjer ona o Domovinskom
ratu iz 2000, sada tretiraju kao sveto pismo, dakle da nitko ni u
Akademiji (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti), ni u sudstvu, ni
na televiziji ih ne smije dovoditi u pitanje.
Protivim se tome jer mislim da svaka sfera ima autonomno pravo da
zaključuje o svakom pojedinom slučaju, i Haški sud, i Sabor i Akademija.
Žao mi je, kao građaninu Hrvatske, da je Sabor odlučio učiniti to što
je učinio.
Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović u
obraćanju javnosti je kazala da Haški sud nije donio pravdu za žrtve
zločina, te da je bio politički arbitar, a ne pravno tijelo. Hrvatski
premijer je na početku sjednice Vlade govorio o “moralnom činu Praljka”.
Kako Vi vidite ulogu Haškog suda u pravdi i pomirenju u regiji?
Jović: Haški sud je, prije svega, pokazao da
zločini, ne svi, ali najveći zločini i oni koji su ih počinili, oni
najistaknutiji, ne mogu proći potpuno nekažnjeno. Siguran sam, da nije
bilo Haškog suda ni u jednoj od naših zemalja, ne bi se sudilo bivšim
predsjednicima država i visokim vojnim oficirima ili premijerima, kao
što je bio slučaj u Hagu.
To je dobra poruka koja ima i preventivni karakter, dakle, karakter
zastrašivanja onih koji bi htjeli počiniti zločine, ali koji će, zbog
nekog straha od Haškog ili drugog međunarodnog tribunala, dva puta
razmisliti i možda odustati.
S druge strane, ono što je izrazito važno kod Haškog suda je
dokumentacija koju je prikupio. Mi koji se profesionalno bavimo
istraživanjem politike ili suvremene povijesti vrlo dobro znamo kako je
teško doći do dokumenata, posebno suvremenih, i kako su arhivi zatvoreni
zato da ne bismo saznali istinu i kako se manipulira arhivskom građom, a
također znamo kako je teško doći do aktera da nam pričaju iskreno i ako
je moguće dugo.
Haški sud je bio jedna vrsta istraživačkog instituta koji je za nas
istraživače prikupio ogromnu količinu dokumenata i godinama intervjuirao
na suđenjima glavne aktere politike. To je dragocjeni materijal koji
ostaje profesionalcima, prije svih, onima koji djeluju izvan naših
zemalja, bez političkog i drugog pritiska i, naravno, ostaje novim
generacijama.
Neće se moći nikakvim deklaracijama sakriti istina i sakriti dokumentarna vrijednost toga što je prikupljeno u Haškom sudu.
Da li ste iznenađeni time što se u posljednjoj
presudi Haškog suda govori o udruženom zločinačkom pothvatu na čelu
kojeg su bili Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko?
Jović: Ja sam time pozitivno iznenađen. Nisam
očekivao da će se ići tako daleko. Sama činjenica da se to dogodilo
dobro detektira izvorište samog problema, a ono je u nacionalističkim i
ekstremističkim politikama, u onim politikama koje nisu ostale samo na
demokratskom nacionalizmu, koji je jednako tako dopustiva politička
doktrina kao i svaka druga.
Protiv toga nemam ništa, iako nisam nacionalist, ali ono što je
nedopustivo je uključiti u to mogućnost rata, odnosno smatrati da je rat
legitimna opcija za ostvarenje bilo kakvih ciljeva.
Mislim da je potpuno jasno i u slučaju Slobodana Miloševića i u
slučaju Tuđmana i mnogih drugih koji su bili njihovi najbliži suradnici,
da su oni djelovali u korist rata, a ne u korist mira. Drago mi je da
stvar nije ostala samo na izvršiteljima, nego da su oni, makar i
simbolički, i ne s nekim pravosnažnim presudama, ipak identificirani kao
izvor problema.
“Djelovali su u korist rata” (na fotografiji: Milošević i Tuđman)
Strani mediji pišu o teatarski izrežiranom
samoubojstvu bivšeg načelnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Slobodana
Praljka, čime je, navodno, sebe želio predstaviti kao žrtvu i time
izbrisati ratne zločine za koje je osuđen – užase logora, granatiranje
istočnog Mostara i druge zločine. Koliko je to bacilo sjenu na samu
presudu?
Jović: Teško mi je govoriti o individualnom činu
samoubojstva, jer osjećam jednu vrstu sućuti prema čovjeku, bez obzira
iz kojih motiva ili razloga je on to učinio. Teško je to komentirati.
No, važno je da zbog tog individualnog, tragičnog čina, ne zaboravimo
samu presudu i da ne zaboravimo kontekst u kome se taj čin dogodio. Meni
je žao da je do toga došlo. Haški sud je tu napravio sigurnosni
propust.
S druge strane, bilo bi pogrešno smatrati da je u tom ratu, zbog
kojeg su u srijedu pravosnažno osuđeni Prlić i ostali, postojala samo
jedna žrtva i to ona Slobodana Praljka. Žrtve su bile brojne.
U Bosni i Hercegovini je bilo 100.000 žrtava. Na cijelom prostoru
bivše Jugoslavije radi se o milijunima ljudi koji su ostali bez svega,
mimo svoje volje, i da nisu htjeli, da nisu bili krivi.
Muslimanski zatočenici čekaju hranu nakon oslobađanja iz logora Dretelj, 1993.
Zato mislim da naš naglasak uvijek mora biti na njima, na nemoćnim
ljudima koji su postali žrtve suludih i agresivnih politika, a ne na
onima koji su svojim djelovanjem ili nečinjenjem doprinijeli da se to
dogodi.
U Hrvatskoj se olako proglašavaju državni
neprijatelji, od novinara do pojedinih znanstvenika, a kada se nekoga
treba diskvalificirati onda ga se proglašava “jugoslavenčinom”,
“kriptojugoslavenom”, “komunjarom” ili “Srbinom” kojemu, ako se u
Hrvatskoj ne sviđa, može iz nje otići. Do kuda sve to može ići?
Jović: Oni koji smatraju da nemaju punu kontrolu nad
društvenim tokovima u Hrvatskoj, na neki način priželjkuju novi sukob i
rade sve na tome da taj rat, koji smo imali, nikada ne završi i, ako je
moguće, da uvijek budemo spremni za novi sukob. U tome je opasnost
njihove interpretacije sadašnjosti i prošlosti. Pritom i žive od
proizvodnje neprijatelja. Oni imaju potrebu da stalno izmišljaju nove
neprijatelje, jer im ne odgovaraju prijatelji. Za njih je veći problem
što je netko druge nacije a prijatelj je Hrvatima, nego netko tko je
druge nacije i neprijatelj je, jer taj koji je neprijatelj na neki način
opravdava ovu vrstu želje – da se u potpunosti i dodatno preuzme
kontrola nad samim društvom.
Smatram da se radi o vrlo opasnim tendencijama koje u svojoj knjizi
nazivam “etnototalitarističnim”, a koje negiraju princip slobode,
demokracije i suverenosti u Hrvatskoj. Ono što je najgore je da negiraju
načelo mira.
Kakva je danas Hrvatska?
Jović: Hrvatska je danas zemlja u tranziciji u punom
smislu te riječi, u tranziciji od rata prema miru i to utječe na sve
ostale aspekte tranzicije, dakle i na političku demokraciju u zemlji, na
ekonomske slobode, na identitetska pitanja i na pitanja formiranja
pravne države.
Na žalost, ona je samu sebe zarobila stalnim narativima i to prilično
jednostranim o Domovinskom ratu, o 90-im godinama. I 20 godina od toga
rata Hrvatska nije potpuno mirnodopsko društvo. Volio bih da Hrvatska
bude zemlja daleko većih sloboda, u kojoj će svatko bez straha moći reći
što želi i to bez ikakve prijetnje i opasnosti da ga se isključi,
diskvalificira, etiketira ili proglasi neprijateljem.
Bez obzira koliko sam kritičan prema sadašnjem stanju duha u
Hrvatskoj, ipak sam optimist, jer mi se čini da u Hrvatskoj ima mnogo
onih koji su prilično glasni i koji se odupiru tom trendu.
Imam osjećaj da raste nezadovoljstvo tim pokušajem nasilja nad
slobodom pojedinaca i društvenih grupa koji žele nešto slobodno reći, pa
i dovesti u pitanje ulogu Hrvatske u 90-im.