To je glavno pitanje drugog kruga izbora, čiji je ishod zapravo bio već poznat prije dva tjedna. A upravo to je skriveni blagoslov za SDP-ova kandidata. Onog pravog.
Drugi krug predsjedničkih izbora više je bio referendum protiv Bandića, a manje izbor za Ivu Josipovića. One kvalitete koje njegovi birači ističu kao najpoželjnije – kulturan, obrazovan, smiren i nadasve pošten – u utrci s Bandićem još više dolaze do izražaja. U mraku se svjetlo bolje vidi. I izgleda privlačnije. Kao spas. Kao izlaz iz tunela.
Popisu Bandićevih mana nema kraja
Neiscrpna je lista argumenata protiv Bandićeva izbora. Korupcija, primitivizam, neobrazovanost, iritantna nametljivost, neuračunljivost, sumnjivi financijeri kampanje, još sumnjiviji politički sponzori. Bandić nema pojma o vanjskoj politici, unutarnjoj politici, o politici uopće. Ne zna ništa o ovlastima predsjednika Republike, okružen je mračnim tipovima, Zagreb je doveo pred bankrot i pretvorio ga u leglo korupcije i kriminala. On je primitivan i nekulturan. Kopa nos. Puzi po snijegu. Slika se gol na Sljemenu. Ne gleda u oči. Popisu nema kraja.
To nije politički, nego civilizacijski odabir
I upravo takav Bandić zapravo je bio najbolja Josipovićeva kampanja. Ne onaj mitološki Bandić, gradonačelnik metropole, nedodirljivi političar koji krstari Hrvatskom, trči maraton i radi 16 sati dnevno, već upravo ovaj smušeni, ridikulozni, iritantni, lažljivi, opasni Bandić. U takvim okolnostima, glas za Josipovića bio je ustvari glas protiv Bandića. To više nije pitanje političkog izbora, već civilizacijskog odabira.
Je li Josipović doista najbolji izbor? Ili najmanje loš?
Ali takva bitka “svjetla i tame” zamaglila je glavno pitanje: je li Josipović najbolji izbor za predsjednika Republike? Jesu li te kvalitete koje ga čine logičnim izborom nasuprot Bandiću zapravo kvalificiraju za šefa države, naročito ovakve?
U nekoj normalnoj državi podrazumijevalo bi se da je osoba koja se kandidira za najvišu funkciju kulturna, obrazovana, a naročito – naročito! – poštena. Nažalost, kod nas su te osobine još uvijek u kategoriji rariteta.
Bandić poslužio kao leš na satu anatomije
Josipović je kampanju bazirao na borbi protiv korupcije. Za to mu je Bandić poslužio kao živi leš na satu anatomije. Pa ipak, na izravno pitanje je li Bandić korumpiran, bez krzmanja je odgovorio: “Ne znam”. Čovjek koji se reklamira kao borac protiv takvih kao Bandić, onaj koji ubire glasove upravo birača ogorčenih korupcijom, tvrdi kako ne zna je li onaj koji se smatra personifikacijom korupcije uopće korumpiran. I onda ono još gore: kad njega Bandić prozove zbog Komercijalne banke i afere Zlatica, u njemu se budi ono najgore – osvetoljubivost.
Pa kreće bujica prljavština na Bandićev račun: fiktivna rastava od žene, fiktivna kupovina stana, zemljište Croatiabusa i tko zna što sve ne. Počeo je čak i mahati DORH-ovim papirima. I sve to samo 24 sata nakon što je rekao da “ne zna je li Bandić korumpiran”. A Sanaderov povratak u potpunosti je – odšutio.
Od suradnje do osvete
Osim što je Bandić poslužio Josipoviću kao civilizacijska razdjelnica, on je više od toga trebao poslužiti kao lakmus papir za budućeg šefa države. Nažalost, rezultat nije baš obećavajući. Početna Josipovićeva popustljivost (podržavanje Bandića u stranci i Gradskoj skupštini, svrstavanje iza njega na listi za Sabor, pregovori s Bandićem kao šefom izbornog stožera u Zagrebu, ignoriranje optužbi za korupciju), s vremenom se pretvorila u osvetu (rastava od supruge, afera Croatibus, DORH, zajednički stan s bratom) garniranu nimalo kulturnim vokabularom (“bijednik izvrće moje riječi”), a završila žestokim optužbama za korupciju, povezanost s mafijom i obavještajnim podzemljem, za desničarenje, laganje…
Lennon ili Bandić?
Nema principa. Nema strategije. Nema dokaza da je Josipović dorastao funkciji za koju se kandidira, osim što se u hrpi kandidata ističe kulturom i obrazovanošću. I poštenjem. Više je u kampanji govorio o operi za Lennona, o Bachu i Mozartu, nego o korupciji i kriminalu. A kad je govorio, zvučao je neuvjerljivo.
Ne bi bio problem što je Ivo Josipović blijed kandidat. Problem je što ćemo dobiti blijedog predsjednika u vremenima koja su sve samo ne blijeda. Neki stručnjaci zagovarali su u ovoj kampanji predsjednika koji će biti samozatajan, diskretan, pomirljiv, tih, nenametljiv… Onaj koji će “raditi svoj posao i neće se miješati ni u što”. Ali što je uopće posao predsjednika Republike? Što bi trebao raditi, ako ne miješati se u politički i društveni život Hrvatske? Neće valjda na Pantovčaku skladati opere, čitati izvještaje veleposlanika i postrojavati gardu svakih pet minuta?
Borba protiv korupcije stvar opstanka, a ne izborna parola
Kakav god bio, Mesić je ipak postavio određene standarde i teško je zamisliti kako bi Hrvatska izgledala da se on nije miješao, pa čak i onda kad nije smio. Predsjednika biramo zbog njegova utjecaja, a on ga sigurno neće ostvariti slijepim držanjem ustavnih ovlasti.
Ako je već Josipović obećavao poštenu i pravednu državu, ako je propagirao borbu protiv korupcije, ako je prikupljao glasove ogorčenih građana, kako je onda mislio sve to ostvariti na Pantovčaku? Sviranjem? Skladanjem? Čitanjem Ustava? Ili želi ipak biti korektivni faktor kakav je Hrvatskoj potreban? Pogotovo u vrijeme dok je HDZ na vlasti i kad borba protiv korupcije postaje pitanje opstanka, a ne izborna parola.
Je li Josipović dorastao funkciji?
Nije dovoljno samo izabrati predsjednika koji nije nepošten. Zašto napokon ne bismo izabrali onoga tko će se izboriti za poštenje? Tko će poštenje pretvoriti u društvenu, a ne samo osobnu vrlinu? A upravo to je danas najteži posao u politici. Upravo zato se predsjednik Republike bira na općim izborima: kako bi bio politički faktor, korektiv, protuteža, kako bi imao utjecaj, a ne samo “radio svoj posao”. Zalijevao fikuse.
Stoga je ključno pitanje je li Josipović dorastao tome. On je najmanje loše rješenje u vremenima kad se nadamo najboljem. I treba mu dati šansu da se pokaže, da predizborne parole pretvori u državnički utjecaj, da otpočne borbu protiv korupcije čak i prije nego što se osjeti ugroženim. Lako je biti bolji od Bandića. Treba biti najbolji predsjednik.
Tekst preuzet sa www.index.hr