Nedugo nakon zatvaranja biračkih mjesta stigli su prvi rezultati drugog kruga predsjedničkih izbora u Crnoj Gori. Očekivano, kako je BUKA ranije pisala, pobjedu je sa 20 odsto glasova razlike odnio Jakov Milatović, kandidat pokreta Evropa sad. Podršku je dobio od kandidata iz prvog kruga Andrije Mandića (DF) i Alekse Bečića (Demokrate), a podržao ga je i lider pokreta URA Dritan Abazović pa su Đukanovićevi izgledi za pobjedu bili blijedi.
Čini se da je glavni cilj Milatovićevih glasača bio smijeniti Mila, a ne izabrati Milatovića. U prilog ovoj tezi idu i predizborne poruke lidera stranaka koje su podržale pobjedničkog kandidata.
Novog crnogorskog predsjednika partneri vide kao lidera nove, evropske, bogatije i pomirene Crne Gore, dok njegovi oponenti tvrde da je on produkt Beograda i Srpske pravoslavne crkve, te igrač Moskve.
Zašto je pao Milo?
Đukanović je decenijama suvereno vladao Crnom Gorom. Bio je alfa i omega crnogorskog političkog i javnog života. Centralna politička figura bio je bez obzira koju funkciju je obnašao: premijersku, predsjedničku, poslaničku. Kako i zašto je pao Milo?
„Milo Đukanović nije pao, nego su njega srušili udruženim snagama prije svega Aleksandar Vučić i njegova medijska, policijska i svaka druga vojska, potom SPC i njena partijska logistika na terenu i naravno dijelom i Moskva“, kaže za BUKU novinar Šeki Radončić koji je i sam u prošlosti bio žrtva Đukanovićevog režima, za vrijeme čije vladavine su Radončiću pucali na suprugu i majku, bacali bombe na kuću.
Teoretičar politike i univerzitetski profesor Predrag Zenović za BUKU kaže da je Đukanović pao zbog složenog međuodnosa više determinanti.
“U prvom redu razlog duga, neograničena vladavine, tokom koje se u Crnoj Gori desio porast visoke korupcije i kriminala, tromo napredovanje u procesu evropskih integracija i stagnacija životnog standarda koji su stvorili tokom poslednje dvije decenije jasan opozicioni blok njegovoj vlasti. Druga važna karika je pokušaj Đukanovica da zaokruži crnogorski identitetski okvir rješavanjem pitanja crkve Zakonom o slobodi vjeroispovjesti čime je doveo do identitetskog zaoštravanja i dodatno antagonizirao vjernike najveće vjerske zajednice. Konačno, Đukanović je za svog protivkandidata imao mladog obrazovanog čovjeka koji je tokom kratkog ministarskog mandata pokazao da može konkretnim politikama promijeniti svakodnevni zivot građana”, kaže Zenović.
Sam protiv svih, tako bi se mogla nazvati podrška drugih partija koju Đukanović, za razliku od Milatovića, nije dobio. To je donekle i za očekivati, ali je i indikator da je drugi krug predsjedničkih izbora više ličio na referendum “za ili protiv Đukanovića” nego na izbore na kojima se bira predsjednik.
„Može se reći mirne duše da to nisu bili izbori nego referendum protiv Mila Đukanovića i indirektno protiv Crne Gore i indirektno referendum protiv crnogorske nacije. Rezultat govori da je Srbija uspjela u svom naumu da asimilira dio Crnogoraca u Srbe, kao što je uspjela da asimilira 100.000 Crnogoraca koji su živjeli u Srbiji u Srbe. Mislim da se to i ovoga puta dogodilo. Ovako veoma respektabilnu razliku Milatović nije mogao da ostvari bez te asimilacije“, smatra Radončić.
Zenović ipak kaže da su birači jednim značajnim dijelom glasali protiv Đukanovića i da su to sve opozicioni birači drugih političkih grupacija koji su nakon prvog kruga i deklarativno i strateški podržali Jakova Milatovića u drugom krugu. No, bilo je, dodaje, i onih koji nisu glasali protiv Đukanovića nego za Milatovića.
“Ovako ubjedljiv rezultat govori da se određeni broj birača jasno opredijelio za Milatovića i da njihova izborna motivacije nije bila isključivo negativna”, kaže sagovornik BUKE.
Radončić misli da je Milatović igrač Beograda, SPC-a i Moskve. Kao argumente navodi to da Milatović „nema nikakvu političku biografiju, apsolutni je anonimus i apsolutni proizvod Beograda.“
„To potvrđuje ovaj rezultat i govori sljedeća činjenica: Beograd je prije dvije i po godine formirao odnosno direktno Amfilohije apostolsku vladu u kojoj je bio Zdravko Krivokapić. Onda su vrlo inteligentno shvatili da je to ipak pretvrdo i da treba da dođe druga struktura koja će da obavlja druge poslove. Pa je, takođe mimo Podgorice, instaliran apsolutno nepoznati premijer Dritan Abazović. On je istrčao svoju trku, njegov politički kraj je vrlo blizu i onda su otišli na trećeg igrača, koji je završio Oxford, a sada trči novu trku. Sjajno je odigrao ulogu statiste koji je brzo postao glavni lik u čitavoj priči“, dodaje Radončić.
S druge strane, Zenović smatra kako ne postoji ništa u djelovanju Jakova Milatovića što bi upućivalo na to da se radi o kandidatu koji ima programske, političke ili bilo kakve druge veze, bilo sa Srpskom pravoslavnom crkvom, Srbijom ili Rusijom.
“Iako sam pokret Evropa sad nije do kraja ideološki nijansiran, ne postoji nijedan argument koji bi upućivao na takav spoljnopolitički ili ideološki kurs. Crna Gora ulazi u jednu novu eru izlaska iz kohabitacije koja je bila pogubna za osnovno funkcionisanje političkog sistema. Vidjećemo da li će i kako parlamentarna većina iz 2020. godine sa Evropom sad kao novim elementom te konstelacije, uspjeti da nađe tačke kompromisa i formira legitimnu i trajnu vladu”, govori Zenović.
Skeptici i zagovornici teze da je Milatović prosrpski i proruski igrač, a na štetu Crne Gore, vjeruju da će Crna Gora biti destabilizovana, a vanjska politika će se polako odmicati od Evropske unije i NATO saveza, u korist otopljavanja odnosa sa Rusijom.
„Opet ćemo imati u naredna tri nastavak ovakve politike koju imamo, a to je politika koja ide prema “Srpskom svetu” i Otvorenom Balkanu, koja ide više prema Rusiji nego Evropskoj uniji. Politika koja ide protiv interesa Crne Gore, a u korist Srbije“, smatra Radončić.
Vjeruje da Evropa sad na parlamentarnim izborima zakazanim za jun neće uspjeti ostvariti pobjedu, te da će iznenađenje biti ukoliko uspiju dobiti 20% glasova.
„Pokret Evropa sad nema nikakvu partijsku infrastrukturu i vrlo teško će biti da je formiraju za ova dva, tri mjeseca. Ne mislim da će opet SPC i njena infrastuktura biti u zaleđini samo njega, tu su i drugi igrači“, ocjenjuje Radončić.
Period kohabitacije je sada prošlost, a ukoliko se rezultati predsjedničkih izbora odraze i na parlamentarne, onda nova većina neće imati izgovore da ih u kreiranju prosperitetnih politika koči predsjednik.
“Crna Gora se nalazi pred unutrašnjim bezbjednosnim izazovima, korupcijom, organizovanim kriminalom, stagnacijom u evropskim integracijama, ekonomskim i socijalnim izazovima. Za sve to biće potrebno mnogo više konsenzusa i razumijevanja, a sada kada su DPS i Đukanovic razvlašćeni, ova parlamentarna većina neće imati izgovor za neuspjeh”, zaključuje Zenović.
Milo Đukanović je politički lisac i neće tek tako napustiti politički život, nova šansa za povratak na političku scenu je za nešto više od dva mjeseca kada se održavaju parlamentarni izbori. Tada će biti jasno da li je i dalje u igri ili odlazi u političku prošlost iz koje nema povratka.