Eh, Ivo Josipović! Čitam kako ga je ovih dana novinar zimskog prezimena iz Novog lista proglasio s proljetnom zagrijanošću i nadahnutošću čovjekom godine, i iskreno zavidim kolegi. Njemu je oko aktualnog predsjednika sve jasno, meni, moram priznati, jedva išta, piše kolumnist tportala Marinko Čulić
Čak mi je, avaj, s vremenom sve manje jasno, a kako sam odličan poznavatelj svojih nejasnoća, već sam sklepao o tome i nekakvu svoju teoriju. Dakle, ovako.
Svi vrednuju Josipovića na skali odlučan – neodlučan, odrješit – plah… ukratko, živa – kuhana noga, što smatram pogrešnim. U najmanju ruku, tome treba dodati još jednu razlikovnu skalu, a ona se kreće u sljedećim rasponima: jasno – nejasno, uređeno – kaotično, predvidivo – nepredvidivo… Idemo odmah na ključni primjer. Nema valjda ni dva-tri tjedna kako je Josipović izjavio da nije na njemu nego na građanima da ocjenjuju rad Kosoričine Vlade, što je, naravno, potpuno krivo, i valjda je i zimskom kolegi jasno da se takvom izjavom ne postaje čovjek godine. No možda je mislio na sljedeće.
JOSIPOVIĆ SE JOŠ TRAŽI
Odmah nakon ovog ‘junačkog’ istupa, praktički u istom dahu, ili u onom sljedećem, Josipović je rekao da ako Vlada ne završi pregovore s Europskom unijom do lipnja, kako je sama obećala, mora otići. E, ali ovo s odlaskom poslije je, po običaju, ublažio i posuo vanglom pepela, da bi odmah zatim, jer obratima nije kraj, to preokrenuo u tvrdnju da je Vlada podbacila u provođenju mjera za izlazak iz krize. Pa je ona sada, dodao je odvažno, prerasla i u političku krizu. Tko ovo posljednje ne bi podržao, bi svatko, iako ja osobno opet ne razumijem kako bi Josipović tražio izlaz iz političke krize praktički istom ekonomskom politikom kakvu vodi i Kosor.
Ali, ajde, barem smo pametniji za spoznaju da su se ključna pitanja ove zemlje počela bistriti na relaciji Josipović – Kosor, što je obilježilo i najbolje dane Mesićevog mandata. No to tako samo izgleda, jer Josipović još traži sebe, i očito se još nije našao, a ne vidi se, barem ja ne vidim, kada će. Pogledajmo to na dva primjera, jednome gdje su predsjednik i premijerka u navodno žestokom sporu, i drugome gdje se slažu kao dva goluba. Prvi se tiče borbe protiv korupcije, drugi hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini. Jedna od žarišnih točaka u njihovim odnosima dosegnuta je kada je Josipović izjavio da je korupcija u vrhovima vlasti ‘udruženi zločinački pothvat protiv dobra građana’.
PREDSJEDNIK SE PROPUSTIO OSVRNUTI NA OPTUŽBE O RATNOJ ODGOVORNOSTI ŠEKSA
Rečeno je to u nazočnosti premijerke, koja je to ledeno otrpjela, ali su predsjednika napali iz HDZ-a, tvrdeći ljutito da se uključio u izbornu kampanju, jasno, na strani SDP-a. Ali što je Josipović zapravo rekao? Ma, jedva išta. Ta njegova rečenica može se shvatiti naprosto samo kao pravnička definicija korupcije grupe ljudi na visokom nivou, a kako je tom prilikom pozitivno govorio o sadašnjoj borbi protiv korupcije, može se shvatiti i kao podrška Kosorovoj u toj borbi. Sve viđeno, sve staro. Jedino novo što se moglo, moralo reći je da se predsjednik, ovako ili onako, dotakao Kalmete i Milinovića, koji uporno izmiču antikorupcijskoj kampanji. A on to nije učinio. Drugo čega se s još više razloga mogao, morao sjetiti je ovo što se događa sa Šeksom i sve uvjerljivijim optužbama da je povezan s ratnim zločinima u Slavoniji. A to je učinio još manje.
A mogao je, zar ne, reći barem toliko da počinitelji ratnih zločina podliježu pravdi bez obzira na političke funkcije koje obavljaju, pa i dodati, zašto ne, da nije pravedno da se sva krivica svaljuje na leđa hrvatskih generala. Time bi popravio odnose s braniteljima koji ovih dana protestiraju zemljom, i to popravio a da mu se ne predbaci da je to populističko dodvoravanje. Naravno da su branitelji potpuno u krivu kada traže opću amnestiju za sebe, ali bi bili sasvim u pravu kada bi se otresli pokrovitelja iz vlasti i pitali – zašto se uvijek progoni samo nas, a političare nikada?! Ukratko, da dalje ne duljim, nimalo mi ne izgleda da je Josipović u zadnjim sporovima otvorio bogzna kakvu frontu prema Kosorovoj ili, ako jest, nema u tome više bofora nego u poslovičnoj buri u čaši vode.
A sada o onome gdje su se predsjednik i premijerka našli na gotovo sijamski bliskim pozicijama, riječ je, rekoh, o BiH i položaju Hrvata u njoj. To je, zna se, teško, jako složeno pitanje, ali olakšano barem toliko da više nitko u BiH ne niječe da je položaj Hrvata loš i da će, ako se ovako nastavi, biti samo gori. Zato su se Josipović i Kosor nedavno s pravom oglasili zajedničkom izjavom u kojoj se zalažu za jednakopravnost hrvatskog naroda, ali kako se ovdje predsjednik ne pojavljuje sam, tu se na prvi pogled nema što oko njega analizirati. No jasno je da je tu Josipović glavni, on nakon poznatih pomiriteljskih i ispričateljskih misija uživa puno veći ugled i utjecaj u BiH od premijerke.
BOSANSKA INICIJATIVA DOBRO ZAMIŠLJENA, LOŠE REALIZIRANA
I kako je to iskoristio? Loše! Što je najgore, ispalo je to loše iako je Josipovićeva bosanska inicijativa zapravo dosta dobro zamišljena. On pledira da se u formiranju nove vlasti u Federaciji BiH ne zaobilazi najveće hrvatske stranke (dva HDZ-a, Čovićev i Ljubićev), a pomalo očijuka i s trećim, hrvatskim entitetom (iako ne otvoreno kao Vesna Pusić, a pogotovo ne, kako ga revolveraški optužuje Ivo Banac, na način koji je nastavak Miloševićevih i Tuđmanovih planova oko BiH). Zašto su ove dvije zamisli u osnovi dobre? Za prvu je otprve jasno. Ako se svi, uključujući sada i Bošnjake, slažu da Hrvati u BiH beznadno klize u drugorazrednost, onda je logično tražiti od SDA-a i SDP-a da ih pri formiranju nove vlasti ne nadglasavaju.
S drugom je stvar kompliciranija. Ideja trećeg entiteta teško je zagađena i kompromitirana Tuđmanovom politikom u BiH, ali to ne znači da zamisao tročlane federalne BiH više nikada ne može doći u obzir. Konačno, ona je već bila u opticaju, čak ju je međunarodna zajednica bila stavila i na papir u Washingtonskom sporazumu, a onda ju je, teško pogriješivši, zaboravila pri donošenju sporazuma u Daytonu. E, sad, zašto su te Josipovićeve dobre ideje primljene vrlo hladno u BiH, čak mu se prilijepilo i šamar da se grubo miješa u unutrašnje stvari te države? Pa jednostavno zato što čovjek standardno nije bio jasan.
On sigurno nije, kako sada ispada, neki nasmiješeni Tuđman, koji dolazi u BiH da svilenim metodama dovrši ono što je Tuđman započeo tenkovima i RB-ovima. Ali, da bi te bojazni otpale, morao se oštro ograditi od dva HDZ-a, koji na državnoj razini rade Bošnjacima isto što im vatreno zamjeraju na federalnoj – nadglasavaju ih u suradnji s Dodikovim SNSD-om. Pogotovo bi se morao ograditi od Čovićevog upornog bratimljenja s ratnim zločincem Darijom Kordićem, što kod Bošnjaka izaziva razumljivi strah da se na jugu BiH ponovno stvara paradržavna ustašija.
Sve to toliko je jasno da bi se morala upaliti žarulja čak i nejasnom Josipoviću. Zato čekam. Ali se ne nadam previše.
Tekst preuzet sa www.tportal.hr